Don Anto Baković

Kao glas žednoga u pustinji, već godinama se u hrvatskom narodu može čuti vapaj don Ante Bakovića o nužnosti demografske obnove. Za one koji ne znaju, don Anto je rođen 1931. u Goraždu. Njegov život trajno je obilježila pogibija, sada već blaženih, sestara Drinskih mučenica čemu je bio svjedokom. To kao da ga je ponukalo da cijeli svoj vijek neumorno radi na promicanju života. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1959. No, još kao bogoslov bio je trn u oku tadašnje komunističke vlasti koja ga je uhićivala, te je deset godina robije proveo u sedam zatvora. Godine 1983. je umirovljen, ali „ne miruje“ nego intenzivno proučava pitanja demografske obnove Hrvatske, ukazujući na pogubnost negativnih trendova među Hrvatima.

Vlč. Bakoviću, desetljećima se bavite radom na poboljšanju populacijske slike, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. Kakvo je trenutno demografsko stanje u Republici Hrvatskoj?

Nakon nedavnog popisa pučanstva stanje je glede prirodnog prirasta opet crno i kritično. Nigdje se to stanje nije popravilo, a za cijelu Hrvatsku se mirno može reći da je stanje više nego crno. Još da nije Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji su prilično pomladili dobnu strukturu današnjih Hrvata u Hrvatskoj, stanje bi bilo još dramatičnije. Dosad smo imali problema s praksom rađanja dvoje djece (Zwei Kinder System), imali smo problema s pobačajima, imali smo problema i s velikim brojem neplodnih brakova, kao i niz drugih poteškoća koje su bile uzrok našeg crnog demografskog stanja. Sada imamo jedno novo zlo, a u svojoj slobodnoj Hrvatskoj mnogi nisu mogli pronaći posao. Jedne naše dnevne novine donijele su zastrašujući podatak da iz Hrvatske svake godine ode oko 10 000 mladih ljudi. Demografi govore da svake godine nestaje grad od desetak tisuća stanovnika (naime, svake godine se približno 10 000 manje djece rodi nego što umre osoba). Dakle, demografsko stanje je takvo da hrvatsko nacionalno biće i dalje ozbiljno krvari.

Ima li spasa?

I pored svih crnih i zabrinjavajućih činjenica i tolikog krvarenja hrvatske nacije u posljednjem stoljeću nećemo se prepustiti zloj sudbini, nego ćemo prema starom principu kršćanske duhovnosti – agere contra – tražiti drugi put. Stanje nam je tako crno da više nemamo vremena govoriti vjernicima na temu – Jedno dijete više – nego moramo žurno i neodgodivo svima onima koji se smatraju vjernicima staviti pred oči ideal jedinog spasa, a taj je – Obitelj s brojnom djecom. Ovo proteklo stoljeće bilo je u znaku molitve, rada i poticaja da se napusti taj tužni Zwei Kinder System. Naša je situacija sad toliko crna, toliko ozbiljna, da moramo barem pokušati podsjetiti našu današnju vjerničku populaciju na ona prošla vremena kada su naše hrvatske majke rađale petero, sedmero i devetero djece. To je razlog da ćemo mi ubuduće pomalo promijeniti naš govor i pokušati kroz moralnu i duhovnu obnovu oživjeti ta stara vremena. Vrijeme će nas pregaziti. Mi ne smijemo više čekati. Mi ne smijemo više oduševljavati naše vjernike s poticajima za – Jedno dijete više – nego moramo kazati današnjem naraštaju da je kroz čitavu našu povijest glavna karakteristika i odlika naših hrvatskih obitelji bila upravo obitelj s brojnom djecom. Hrvatska majka je kroz povijest rađala sedmero, osmero i devetero djece, a danas ih rađa jedno ili dvoje.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju