Docent dr. sc. Darko Marčinko, specijalist psihijatar - psihoterapeut

Poštovani dr. Marčinko, možete li nam na početku pojasniti što osobu može nagnati na samoubojstvo?

Samoubojstvo (suicid) najčešće nastaje kao posljedica dugo akumulirane agresivnosti, one koja ne nalazi put da se izrazi u okolini, prema nekome ili nečemu, te se manifestira unutar osobe autoagresijom, odnosno samopovrjeđivanjem ili samoubojstvom. Izvor suicidalnosti se, prema mnogim teorijama, može naći u djetinjstvu, u neprihvaćanju od strane roditelja, ali isto tako i u kasnijem razdoblju života, kroz neprihvaćanje od strane okoline, što u kombinaciji sa strukturom osobnosti i superponiranim (dodatnim) duševnim ili tjelesnim poremećajima i/ili recentnim (svježijim) stresogenim životnim događajima može rezultirati suicidalnim ponašanjem. Pri tome su česti osjećaji beznadežnosti uz istovremenu želju za pažnjom drugih ljudi. Česta je i ogromna patnja uslijed teških duševnih ili tjelesnih poremećaja.

Kako suvremena znanost tumači čimbenike rizika za suicidalno ponašanje?

Tradicionalno, čimbenici rizika za suicidalno ponašanje promatrani su odvojeno, u zasebnim kategorijama, od biologijskih do psiholoških i socijalnih. S razvojem znanosti pokazalo se da ova formalna podjela na odvojene kategorije ne daje zadovoljavajuća objašnjenja ovog kompleksnog fenomena. Novi modeli idu u smjeru razumijevanja suicidalnosti kao rastućeg procesa (u rasponu od blažih do težih oblika) koji se razvija i na koji utječu dvije skupine čimbenika: čimbenici predispozicije (dijateze) i čimbenici okidači (stresori). Istraživanja idu u smjeru boljeg razumijevanja čimbenika predispozicije te stresogenih čimbenika, koji mogu potaknuti suicidalno ponašanje. Među čimbenicima predispozicije sve više se istražuju biologijski pokazatelji, sa sve više istraživanja koja su na genetskoj razini. U Hrvatskoj se zadnjih godina intenzivno istražuju biološki čimbenici suicidalnog ponašanja, osobito uloga kolesterola i serotonina, za koje većina naših istraživanja (provedenih na Klinici za psihijatriju KBC Zagreb i Institutu Ruđer Bošković) pokazuje da su smanjeni kod osoba sa nekim oblikom suicidalnog ponašanja. Suicidalni pokušaji su, prema svemu sudeći, odraz kompleksnih interakcija između bioloških, psiholoških i socio-demografskih čimbenika.

U jednom od nedavno objavljenih istraživanja našeg tima dokazali smo, znanstvenim metodama, da izražena duhovnost kod branitelja oboljelih od psihičkih poremećaja značajno pomaže u smanjenju suicidalnih misli.

Kako okolina (bližnji) mogu prepoznati da je riječ o osobi koja bi trebala psihijatrijsku pomoć te na koji način joj mogu pomoći? Kako trebaju postupati?

Kada netko iz okoline primijeti da osoba ima naglašene psihičke smetnje, osnovno je tada saslušati osobu koja ima emocionalne probleme i/ili suicidalne misli jer je to temelj izgrađivanja odnosa povjerenja:

- Pomoći u prepoznavanju njihovih osjećaja;
- Prilagoditi se načinu i tempu izlaganja osobe;
- Razgovor ne treba ubrzavati i što manje koristiti direktivne, oponirajuće rečenice, kako suicidalna osoba ne bi stekla dojam da je ne razumijemo;
- Nije potrebno dijeliti izravne savjete i pretjerano moralizirati, jer ćemo tako kod osobe koja ima probleme stvoriti opozicionalno ponašanje, koje čak niti ne mora biti na svjesnoj razini (može ostati u domeni nesvjesnog);
- Ukoliko izgradimo odnos povjerenja, onda je to i temelj da osoba koja ima emocionalne probleme prihvati našu sugestiju te potraži i dobije adekvatnu stručnu pomoć.

U današnjici nije rijetkost pročitati ili vidjeti vijest u medijima da su roditelji ubili vlastitu djecu, bacivši ih kroz prozor ili nešto slično. Kako Vaša struka gleda na taj čin i što se unutar osobe dogodi da se odluči na takav postupak?

Ovdje bih želio naglasiti važnost korektnog medijskog izvještavanja vezano uz teške primjere koje ste spomenuli. Naime, uloga i način izvještavanja u medijima su iznimno bitni za sprječavanje (prevenciju) neželjenih socijalnih ponašanja, a to se osobito odnosi na samoubilačko ponašanje. Poznat je slučaj iz 1994., kada je smrt pjevača grupe Nirvana Curta Cobaina, koje je u medijima popraćeno s nizom afirmativnih napisa o pjevaču i povezivanja toga s motivom suicida, zapravo potaknulo tzv. Wertherov sindrom, odnosno imitacijski efekt. U američkom gradu Seattleu, gdje je Cobain živio, idućih tjedana zabilježene su povećane stope samoubilačkog ponašanja u mlađim dobnim skupinama, ali i dolazaka psihijatru. Sličan učinak imala je i nasilna smrt princeze Diane. Provedeno je istraživanje koje pokazuje da su u razdoblju od nekoliko mjeseci nakon Dijanine smrti žene u mlađoj i srednjoj životnoj dobi na području Engleske i Walesa, znatno češće nego ranije, pokazivale znakove suicidalnog ponašanja. Očito je da kod osoba koje su psihološki osjetljivije i labilnije proces pooistovjećivanja (identifikacije) s javnim osobama, koje za njih imaju karizmatsko značenje, ostavlja teške posljedice na psihu. Važno je naglasiti da se proces poistovjećivanja značajnim dijelom odvija u domeni nesvjesnog. Stoga je način izvještavanja vrlo bitan. Nije poželjno senzacionalistički izvještavati o nasilnim smrtima niti davati parcijalno (djelomično) točne odgovore ukoliko nam nije poznata potpuna slika pojedinog tragičnog slučaja. Kada su u pitanju samoubojstva, parcijalna istina je vjerojatno jednako štetna kao potpuna neistina. Znači, za svaki slučaj suicida potrebno je provesti tzv. psihološku obdukciju, odnosno detaljno uzimanje u obzir svih relevantnih čimbenika jer jedino tako možemo dati odgovore na pitanja što je potaknulo osobu na tragični događaj.

Pogoduje li na neki način društvo u kojemu živimo sve češćoj pojavi tog fenomena?

Moglo bi se reći da pojedini fenomeni, koji postoje u društvu u kojem živimo, pogoduju nezdravim oblicima ponašanja, kao što su nasilje i samoubojstvo. U medicinskoj i sociološkoj literaturi zadnjih godina objavljeno je više istraživanja koja pokazuju porast tzv. patološke narcisoidnosti (nezdravi oblici samoljublja) kod značajnog dijela ljudi u suvremenoj civilizaciji. Patološka narcisoidnost vodi u nedostatak tolerancije prema drugim ljudima, a povezana je i s osjećajima kao što su zavist i sram zbog neuspjeha, što je često u današnjoj kulturi življenja tzv. zapadne civilizacije.

Prema teoriji jednog od vodećih suicidologa Lestera, postoji tzv. fenomen klackalice. Kod osoba s naglašenim agresivnim impulsima, uz uvjet da nema terapije i stručne pomoći, ukoliko su uvjeti za iskazivanje agresivnosti prema van nepovoljniji, to je vjerojatnije da će se agresija okrenuti prema unutra. To objašnjava i relativno visoku stopu suicida kod osoba koji pokazuju znakove antisocijalnog poremećaja osobnosti (psihopatije) i zašto se nakon teških kaznenih djela u zatvoru dio tih osoba odlučuje za suicid.

Psihijatar ste i vjerojatno ste u svojoj praksi imali različite slučajeve. Možete li nam reći što se dogodi s osobama koje prežive, koje ostaju iza te tragedije?

Nakon što osoba počini samoubojstvo u njezinoj okolini postoji više osoba koje su neposredno emocionalno pogođene tim samoubojstvom. U udžbeniku Suicidologija (izdavač Medicinska naklada, Zagreb, 2011.), naveli smo rezultate istraživanja koja pokazuju da svako samoubojstvo izravno pogađa barem šest osoba u okolini; u ovu procjenu nisu bili uključeni liječnici. Čest je slučaj da osobe koje zbog samoubojstva izgube blisku osobu, u nemogućnosti nošenja s gubitkom, potraže stručnu pomoć. Smrt nekog člana obitelji velik je gubitak, međutim, ako je riječ o smrti koja je nastupila zbog samoubojstva, psihičko nošenje članova obitelji s time teže je nego pri smrti koja nije posljedica samoubojstva. Osobe koje dožive samoubojstvo nekog člana obitelji vrlo često imaju i iskustvo stigme koja se povezuje uz socio-kulturološki doživljaj suicida. Zato terapeuti, već u početku rada s članovima obitelji počinitelja samoubojstva, trebaju raditi na unutrašnjoj percepciji stigme vezane uz samoubojstvo. U zemljama u kojima postoji visok stupanj organizacije zaštite mentalnoga zdravlja u zajednici postoje timovi koji posjećuju obitelji žrtava samoubojstva i procjenjuju koji im je oblik pomoći potreban. Postvencija je izraz koji znači prikladan oblik pomoći osobama koje su doživjele samoubojstvo bliske osobe, s ciljem smanjenja razine negativnog stresa. Također, postvenciju se može smatrati oblikom prevencije za sljedeće generacije.

Istraživanje Cerela i sur. (2000.) pokazuje da, nakon samoubojstva člana obitelji, postoje tri oblika funkcioniranja obitelji:

1) Funkcionalna obitelj – nema raniji obiteljski konflikt ili znakove ozbiljne psihopatologije, a samoubojstvo se obično događa u kontekstu kronične tjelesne bolesti.
2) Inkapsulirana (učahurena) obitelj – ozbiljna se psihopatologija pronalazi samo u počinitelja samoubojstva, u ostatka obitelji je nema ili je slabo izražena.
3) Kaotična obitelj – postoje jasni znakovi naglašene psihopatologije u više članova obitelji i obično postoje znakovi jačih obiteljskih previranja prije samoubojstva. Zato je u razdoblju postvencije, za svakoga člana obitelji žrtve suicida, bitno procijeniti raniji stupanj funkcioniranja i prisutnost psihopatologije u razdoblju prije tragičnog događaja.

Iako je najčešće uz takve postupke vezano i obiteljsko nasilje, ipak ima i onih slučajeva gdje nasilja u obitelji nije bilo. Možete li to prokomentirati?

Nasilje kod čovjeka je uvjetovano brojnim čimbenicima, od genetskih (uloga nasljeđa), preko psiholoških (uloga razvoja ličnosti, važni su modeli koje čovjek dobije u obitelji), do socijalnih. Nažalost, nepovoljni socijalni čimbenici, kao što su: egzistencijalni strah, nezaposlenost ili nepovoljna radna atmosfera, mogu kod ljudi koji su osjetljivi potaknuti negativne reakcije na stres, gdje također spada nasilje. Nasilje, bilo fizičko ili psihološko, suštinski je odraz nemoći čovjeka da se izrazi na drugi način. 

Što se može i treba uraditi kada je riječ o prevenciji ne samo obiteljskog nasilja nego i takvih tragedija? Kako raditi s mladima na prevenciji?

Kada je riječ o prevenciji svakog oblika nasilja, važno je da mladi ljudi shvate psihološko značenje nasilja. Nasilje je, zapravo, oblik nezrelog, često primitivnog ponašanja. Nasilju su skloni ljudi koji su zapeli u razvoju i nemaju potencijala razumjeti stvarne posljedice nasilnog ponašanja. Svaki čovjek ima priliku kroz život raditi na sebi i svojim potencijalima i svaki čovjek kroz život može biti bolja osoba. U procesu rada na sebi, koji je dugotrajan, nekada i mukotrpan, a koji uključuje brojne oblike učenja, plodovi rada su ipak dugotrajni, dok nasilje ima samo trenutnu komponentu rasterećenja napetosti, uz dugoročne negativne posljedice. Pod time mislim na to da nasilni oblici ponašanja obično udaljavaju osobe koje prakticiraju nasilje od drugih ljudi, jer ljudi imaju iskonsku potrebu da se brane od agresije na sebe. Mislim da je vrlo bitno mladima naglašavati pozitivne primjere drugih ljudi koji su, svojim radom i ponašanjem, našli smisao, jer preko pozitivnih primjera možemo potaknuti mlade ljude da se razvijaju u pozitivnom smjeru. Čini mi se da u bremenitom vremenu, u kojem živimo, ima previše negativnih primjera u medijima (opisi raznih oblika nasilja). I vrlo često se postavlja pitanje smisla takvog izvještavanja, tj. što se zapravo dobiva time da negativna slika čovjeka zauzima toliko mjesta u medijima?

Što Crkva i vjera mogu i trebaju napraviti?

Kao što sam ranije rekao, fizičko i psihološko nasilje predstavljaju nesposobnost čovjeka da se izrazi na normalan, ili psihološkim rječnikom rečeno, zreli način. Kada posustanu zreli načini komunikacije i nošenja sa stresom, nezreli oblici komunikacije preuzimaju primat, a tu svakako spada nasilje.

Uloga Crkve i vjere ovdje je iznimno bitna. Ovo osobito vrijedi za današnje vrijeme, u kojem puno ljudi teško živi u okviru ekonomske krize koja postoji: ljudi su izgubili brojne resurse u kojima dobivaju osjećaj sigurnosti. Što učiniti? Okrenuti se onome koji nudi smisao i osjećaj zaštićenosti, osjećaj pripadnosti, a to za vjernika svakako mogu biti Crkva i vjera. Objavljen je čitav niz istraživanja, dio njih i od našeg tima psihijatara s Klinike za psihijatriju KBC Zagreb (Rebro) u kojim je znanstveno dokazano da duhovnost i vjera značajno pomažu pri jačanju psihičke sigurnosti ljudi koji su oboljeli od PTSP-a, ali i nekih drugih psihičkih poremećaja, kao što je depresija.

Osim ovakvih tragedija nerijetko možemo čuti za čedomorstvo i poslijeporođajnu depresiju. Što je zapravo taj oblik depresije, kolika je opasnost za dijete ako majka oboli i kako ju uopće prepoznati i pomoći?

Poslijeporođajna depresija je psihički poremećaj koji se javlja nakon poroda, a očituje se simptomima sniženog (depresivnog) temeljnog raspoloženja, uz poremećaj sna, poremećaj apetita, psihički i tjelesni nemir, umor, osjećaj krivnje, nekada i samoubilačka promišljanja. Vrlo je važno naglasiti da je prognoza za izlječenje poslijeporođajne depresije vrlo dobra ukoliko žena potraži stručnu pomoć na vrijeme. Liječenje se sastoji od razgovora (psihoterapija) i uzimanja lijekova, ukoliko tako procijeni liječnik. Ukoliko žena, koja ima simptome poslijeporođajne depresije, ozbiljnijeg stupnja, ili poslijeporođajne psihoze, ne dobije adekvatnu stručnu pomoć, postoji rizik eskalacije smetnji te tada žena gubi realnu sliku sebe i okoline, uz mogućnost komplikacije u smislu iskazivanja agresivnog ponašanja prema okolini.

Na kraju, što je prema Vašem mišljenju, najvažnije pružiti mladima kako bi danas-sutra odrasli u zrele i zdrave osobe, a ne da postanu još jedna vijest u crnoj kronici, bilo zbog samoubojstva, ubojstva ili obiteljskog nasilja?

Kako mladi ljudi mogu raditi na svojem psihičkom zdravlju? Vjerojatno je bitno imati informaciju o tome. Urbanizacija i globalizacija su povećale dostupnost informacija o svemu, pa i o mentalnom zdravlju. Kada je riječ o uporabi interneta, treba znati da od gomile informacija treba vjerovati onima koje su potpisale stručne osobe. Osobe koje žele raditi na svom psihičkom zdravlju jesu osobe koje žele postići veći stupanj duševnog mira. Kod osoba koje žele poboljšati svoje psihičko zdravlje ključno je prepoznati, u prošlosti, koji su to čimbenici doveli do psihičke neravnoteže. Ukoliko je ona naglašena, nužno je pokušati pronaći tehniku ili tretman koji to može smanjiti. Isto tako, bitno je poticati kod sebe zrelije obrasce ponašanja, što znači živjeti u skladu s realnim mogućnostima i istinom o sebi. Vjera i psihoterapija, unatoč tehničkim i sadržajnim razlikama, imaju isti cilj, a to je pomoći čovjeku da otkrije istinu o sebi i bližnjima te da bude čovjek, što je često dug proces, ali je duboko smislen i ispravan.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik