Doc. dr. sc. Slavko Slišković, OP, povjesničar

O. Slavko je dominikanac, član Hrvatske dominikanske provincije. Rođen je 16. siječnja 1975., kao jedino dijete u obitelji, sada već pokojnog Jerka i Ruže rođ. Zekić, u župi Lug-Brankovići, nadomak Žepča.
Za svećenika je zaređen 2000. u Dubrovniku, a u međuvremenu je studirao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. „Od malena“ se vidjelo da „voli knjigu“, a tijekom studija pohađao je i tečajeve francuskog jezika kojega je usavršavao ljeti u Parizu. Studij je 1998. nastavio u Fribourgu (Švicarska) gdje je i magistrirao.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranio je godine 2005. doktorsku disertaciju Strossmayerova vanjska politika.
Iste godine je izabran u suradničko zvanje i na radno mjesto višeg asistenta pri Katedri crkvene povijesti KBF-a, a 2006. u znanstveno-nastavno zvanje docenta.
Osim u dodiplomskom studiju, već nekoliko godina predaje postdiplomantima specijalizacije u crkvenoj povijesti.
Tijekom svoga znanstvenoga angažmana nastupao je na brojnim znanstvenim skupovima prilikom kojih je govorio na različite teme, a ponajviše o biskupu Strossmayeru. Crkvena javnost u BiH ga pamti po stručnom sudjelovanju u nastanku i predstavljanju knjiga povijesne tematike, od kojih je posljednja Stanje katoličkih župa na području BiH između 1991.-2011. godine.

Poštovani o. Slavko, mnogi kažu da je povijest učiteljica života od koje nitko ništa nije naučio, ili bolje rečeno: od koje nismo ništa naučili. Što Vi kažete?

Karikiranje poznatih Ciceronovih riječi o povijesti kao „svjedočanstvu vremena, svjetlu istine, životu uspomene, učiteljici života i vjesnici starine“ može na prvi pogled izgledati privlačno, ali ne i dovoljno mudro da bi bilo prihvatljivo. „Mnogi“ nisu i ne smiju biti jedino mjerilo. Da se povodi za tim načelom kršćanstvo bi davno nestalo. „Biti od svijeta, ali ne biti u svijetu“, Isusova je riječ istine. Mudri uče na iskustvu drugih, a oni koji to nisu moraju sve sami iskusiti. Sveto Pismo u Mudrim izrekama veli: „Sine moj, čuvaj zapovijedi oca svoga i ne odbacuj nauka matere svoje. Priveži ih sebi na srce zauvijek, ovij ih oko svoga grla; da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš i da te razgovaraju kad se probudiš. Jer je zapovijed svjetiljka, pouka je svjetlost, opomene stege put su života.“ Nažalost, na našim smo prostorima često osjećali, a i danas uvelike osjećamo, nedostatak mudrosti. To što mi nismo naučili ne dovodi u pitanje povijest nego nas. Naime, iako kao kršćani ne vjerujemo u beskonačno i besmisleno ponavljanje događaja ili bilo kakvu reinkarnaciju prošlosti, nego smo sigurni da Bog upravlja vrijeme prema konačnom cilju, moramo znati da povijest ne zanimaju samo događaji ili činjenice, nego istražuje njihove uzroke i posljedice. Stoga će onaj tko iz činjenica ne zna iščitati posljedice zasigurno biti spreman ponavljati uzroke koji će onda dovoditi do jednakih ili sličnih događaja. Usto, ma koliki pesimisti bili, čini mi se da ipak moramo konstatirati napredak ljudskog društva temeljen kako na pozitivnim tako i na negativnim iskustvima prošlosti.

Bi li bilo bolje povijest ostaviti "u arhivu", a baviti se konkretnom sadašnjošću. Zašto uopće istraživati prošlost?

Pitanje je dosta aktualno u suvremenom svijetu zarobljenom pragmatičnom svrhovitošću smatrajući da je sam sebi dostatan. Međutim, ma koliko pokušavali, mi ne možemo pobjeći od prošlosti. Čovjek nije samo biće sadašnjosti usmjereno prema budućnosti, nego i dolazi iz prošlosti. Svijet ne počinje s nama, niti će s nama završiti. Obilježeni smo svojom osobnom, obiteljskom, narodnom, religioznom i svakom drugom prošlošću. Ona je dio nas te nas uvelike određuje. Ponekad je čak i onaj „Kainov znak“ koji svatko od nas nosi na sebi te, kamo god lutali, ne možemo od njega pobjeći. Tako je u stanovitoj mjeri povijest temelj na kojemu gradimo sadašnjost, a o temelju ovisi sva građevina. Parafrazirajući Isusove riječi možemo kazati da o tome ovisi hoće li građevina biti „ruševina velika“ ili kuća koju ne mogu razoriti bujice i oluje.

Živimo na podneblju gdje se dodiruju različite kulture i civilizacije. No, prema interpretacijama, mogli bismo kazati i na podneblju gdje se suprotstavljaju različite povijesti. Otkud toliko različitih "povijesti"?

Gdje god se na istom prostoru i u isto vrijeme susreću različite osobe ili narodi susretat će se i različite „povijesti“. To nije ništa čudno. Rasprave o povijesti još od antičkoga vremena uglavnom su se vodile o pitanju njezine istinitosti. Budući da se povijest bavi prošlošću, pa se predmet njezina istraživanja već dogodio i ne može se više mijenjati, često dolazi do očekivanja da povjesničari jasno definiraju nekakvu „neupitnu istinu“. Međutim, povijest nije dogma, a prošlost ne može biti vraćena da bismo ju iznova sagledavali. Ona se tek interpretira, a svaka interpretacija ovisi o osobi koja je čini. Pri tome uvijek postoji doza subjektivnosti jer povjesničar bira ono što smatra važnim te iz toga sam konstruira zaključke. Iako nam to može izgledati nedovoljno znanstveno u smislu objektivnosti, svi smo mi svjedoci da će dvije osobe o istom događaju kojemu su nazočile dati poprilično različite iskaze, pa ne iznenađuje da se slično zbiva i kod onih koji su tek posredno saznali za nešto što trebaju protumačiti i dati o tome svoj sud. Naravno je da pri tome povjesničar ne bi smio biti zarobljen bilo kakvim zabranama, prethodno donesenim sudovima ili tabu temama. Pogotovo je problematično kada je „istina“ potaknuta političkim, vjerskim ili nacionalnim utilitarizmom. Ne pripada političkim, sudskim, religijskim ili bilo kojim drugim autoritetima definirati povijesnu istinu. U takvim se slučajevima nerijetko svjesno falsificira i manipulira činjenicama kako bi se dobila željena slika i polučio zamišljeni cilj zakonom zajamčene istine. Ponekad to društvu možda i odgovara, ali mislim da je takva praksa opasna, a položaj povjesničara vrlo nezahvalan jer se mora usuditi dovoditi u pitanje i uznemiravati kako vladajuću elitu, koja ju je definirala, tako i šire mase, koje se nadahnjuju „neupitnom istinom“.

Postoji li način kako pomiriti sukobljene "povijesti"?

Još je Andrić pisao kako „niko ne zna što znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi... Živeti razapet, ali kao i žrtva i mučitelj u isto vreme.“ Stoga mislim da nema potrebe, ali ni mogućnosti za „pomirenjem“. Ne treba miriti povijest, nego ljude. Mirenje povijesti bio bi pokušaj zbrajanja onoga što se ne može zbrojiti. Kao pretpostavku takvom činu trebalo bi donijeti konačne zaključke i dosegnuti nepromjenjiva gledišta, a oni su u historiografiji nemogući jer bi definitivno zatvorili vrata novim istraživanjima i drugačijim spoznajama. Upravo zato što ne možemo apsolutizirati povijesnu istinu, prema mojem sudu, na ovom prostoru mora postojati više paralelnih „povijesti“. Raznolikost pogleda trebala bi čak pridonijeti širenju obzorja. Problemi su uvijek nastajali kad se različite „povijesti“ željelo nasilno sastaviti. Svi takvi pokušaji završavali su neuspjehom. Tračnicama se može voziti samo dok ih pragovi dijele. Potrebno je znati koji prag ne treba prelaziti držeći se onih Kristovih riječi „izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova“.

U kontekstu prethodnoga pitanja, možemo konstatirati da je Bosna i Hercegovina „najzamršenija“ od svih država na Balkanu. Kako Vi gledate na povijest ove - kako reče M. Selimović - "mrtvaje"? Mnogi će kazati da je jedino u doba Bosanskoga kraljevstva i za vrijeme Austro-Ugarske, Bosna bila "normalna zemlja"...

Vaše pitanje moglo bi prejudicirati da BiH danas nije „normalna zemlja“. Ne mislim da postoje normalne ili nenormalne zemlje, nego postoje zemlje u kojima postoji barem osnovna razina suglasnosti što jest, a što nije „normalno“. Problem BiH je u mnogome što su često na istaknutim pozicijama osobe kojima je postalo „normalnim“ ono što bi prema svim etičkim i ljudskim načelima trebalo biti „nenormalno“. Osobito zabrinjava činjenica da se takve osobe uglavnom pozivaju na vrijednosne sustave čiji su nositelji na ovim prostorima deklarativno izjednačeni s Crkvama i vjerskim zajednicama. Stoga bi bilo važno paziti da njihovi predstavnici ne daju legitimitet onomu što „nije normalno“.

I u konkretnim primjerima Bosanskoga kraljevstva ili vremenu Austro-Ugarske vlasti dalo bi se navesti puno toga što ne bismo mogli svrstati u kategoriju „normalnoga“. Idealiziranje prošlosti tek je jedna od kušnji kojima smo kao ljudi izloženi. Prošlost nam uvijek izgleda bolje nego što je stvarno bila, a budućnost ljepša nego što će biti, zato što nisu stvarne pa ih uljepšavamo ili idealiziramo. No, moramo znati da imamo samo „danas“, u skladu s učenjem da je „sada vrijeme milosti, sad je vrijeme spasa“. Kada toga postanemo svjesni, bit ćemo spremni založiti se da ova Bogom toliko obdarena zemlja ne bude „mrtvaja“ nego puna života. To je Isus tražio od svojih učenika određujući: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite.“  

Što je nacionalno pitanje ili nacionalni problem u BiH? Iskustvo govori da je ovo ispolitizirana tema, ali može li povijest kao znanost dati svoj odgovor?

Fenomen nacije jedan je od najvažnijih čimbenika povijesnih kretanja. Uvelike je određivao sudbinu kako pojedinaca tako i čitavih društvenih skupina, a bio je presudan i u oblikovanju političke karte svijeta. Prema nekakvoj najopćenitijoj sociološkoj formuli, nacija je velika skupina ljudi s osjećajem vlastitog identiteta. Taj je nacionalni osjećaj poticao ljude na solidarnost i velika djela, a ponekad je njegova zlouporaba donosila patnje i nesreće. Kada se na istom prostoru nalaze ljudi različitih nacija, po naravi se mogu događati velika djela, ali i velika nedjela. Ne čudi stoga da su Bosna i Hercegovina kroz povijest bile poprište strašnih sukoba, ali i nevjerojatno plemenitih susreta. Nakon pada Berlinskog zida, a osobito raspada Jugoslavije, u stanovitoj se mjeri dogodio novi nacionalni „preporod“. Nažalost, za razliku od onoga koji se odvijao u 19. stoljeću, ovaj nije potaknuo napredak kulture, umjetnosti pa i političkog života, nego je doveo do sukoba. Nije se išlo u otkrivanje i oblikovanje vlastitih vrijednosti koliko se pokušavalo dokazivati zločinačku narav onih drugih. Gotovo sav politički diskurs i danas je takav. Političke platforme ne grade se na pokušajima stvaranja boljih uvjeta, nego na strahu od onih drugih. Pri tome si pojedinci ili određene stranke prisvajaju pravo na interpretaciju nacionalnog interesa. Povijest ne može dati odgovor, ali može konstatirati da je Bosna i Hercegovina već 20 godina ireverzibilna povijesna stvarnost, te da bi bilo konačno vrijeme odmaka od isključivo nacionalnog diskursa i okretanja njezinu unutarnjem razvoju i trudu da zauzme primjerenu poziciju unutar europske zajednice država obilježene sve snažnijim integracijskim intencijama uz poštivanje svih različitosti.

Svi narodi imaju svoje mitove. Koja je njihova uloga i kako oni nastaju?

Mitovi su sastavni dio ljudske prošlosti. Uglavnom na fantastičan način pokušavaju predočiti ono što je ljudima neshvatljivo kako bi lakše prolazili kroz razne životne izazove i iskušenja. Obično su nastojali objasniti zakonitosti života i prirode. U nacionalnom smislu mitovi imaju integracijski ili mobilizacijski karakter, a služili su narodima da objasne svoje podrijetlo, pravo na teritorij koji obitavaju te povezanost s drugima i različitost od njih. Budući da se mitovi bave događajima koji se uglavnom ciklički ponavljaju, kao što je promjena godišnjih doba, dana i noći, rađanja i umiranja i sl., oni u sebi nose sliku vječnog sukoba između dobra i zla. Stoga i nacionalni mitovi vrlo često mogu postati podlogom sukoba u kojemu se uglavnom susreću „mi i oni“ ili „naši i vaši“ pri čemu su prvi uvijek dobri, a drugi neupitno na strani zla.

Promatrajući medijska izvješća i cjelokupan kontekst obilježavanja godišnjica stradanja, može li se reći da se od Vukovara i(li) Srebrenice stvara mit?

Događaji u Vukovaru ili Srebrenici doista su ljudima teško shvatljivi pa ih u tom kontekstu možemo proglasiti mitskim. Čak im je i podloga takva, budući da su ih uzrokovale osobe zanesene mitologijom. Nažalost, počinjeni zločini nisu mitski nego povijesni. Za razliku od mitskog, povijesni događaj je kontingentan, pojedinačan i nepovratan. Takva su i stradanja u ovim mjestima. Svaki pokušaj mitologizacije umanjio bi njihov karakter, a time i obezvrijedio tolike žrtve.

Katolički tjednik