Davor Domazet - Lošo, admiral HV-a te geostrateški i geopolitički analitičar

Admiral Domazet rođen je u Sinju 1. svibnja 1948. Tijekom svoje izobrazbe pohađao je i završio najviše vojne škole u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i glavnu: Ratnu školu. Tijekom vojnoga angažmana u JNA-u, između ostaloga, obnašao je dužnost pročelnika za obavještajnu analitiku i prosudbe u zapovjedništvu Vojnopomorske oblasti (ratna mornarica).
Od početka Domovinskoga rata bio je jedan od onih koji su stvarali Hrvatsku vojsku. Svojim znanjem se uključio u vojne operacije organiziravši ustroj vojne obavještajne službe. Bio je sudionik i „mozak“ glavnih vojnih operacija (Bljesak, Oluja, Južni potez) Hrvatske vojske do svršetka Domovinskog rata. Uz generala Antu Gotovinu jedan je od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnoga područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju te južni dio Bosne i Hercegovine.
Pored brojnih dužnosti, spomenimo da je bio zamjenik, a potom i načelnik Glavnog stožera OS-a RH (1998. - 2000.). Supotpisnik je Otvorenoga pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. Zbog toga ga je tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno umirovio.
No, time nije prestao Domazetov angažman u javnosti. Osobito se istaknuo kao „vojni analitičar s težištem zanimanja na geostrategijskim i geopolitičkim raščlambama“. Također, on povremeno piše za hrvatske dnevne novine i časopise, a izdao je i niz knjiga: Hrvatska i veliko ratište: međunarodne igre na prostoru zvanom bivša Jugoslavija, Gospodari kaosa, Klonovi nastupaju, Strategija vučjeg čopora, Hrvatski Domovinski rat 1991.-1995.: strateški pogled...
S admiralom Domazetom razgovarali smo o aktualnom stanju u hrvatskom društvu, ulozi Katoličke Crkve, slučaju Perković, te o geopolitičkom položaju Hrvatske i Bosne i Hercegovine u svijetu danas.

Admirale, započnimo razgovor prisjećajući se jednog znamenitog lika iz Hrvatske, blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija kard. Stepinca. Katolička Crkva, časteći ga kao blaženika, proslavlja njegov spomendan 10. veljače. Istodobno, u hrvatskom društvu još uvijek postoje oni koji ga smatraju zločincem. Kako Vi gledate na to? Što se na osnovi toga može iščitati o hrvatskom korpusu danas?

Povremeno ti „oni“ znaju reći da postoje prijepori glede blaženika Alojzija Stepinca. Zapravo, sve je jednostavno. Prije svega, mora se znati jedno: da su i „drug Tito“ i Ante Pavelić imali istoga šefa – što je malko čudno onima koji se time ne bave – a on je stolovao u Londonu. Pavelićeva zadaća je bila proskribirati ideju hrvatske države, uopće težnju hrvatskoga naroda za svojom državom. Odnosno, u percepcijskome smislu prikazati ju zločinačkom. Da bi drugi, Tito, idućih 45 godina mogao ubijati Hrvate kad je god htio i gdje je god htio. Prva i druga Jugoslavija su, prije svega, tvorevine Velike Britanije, Francuske i ostalih koji su im pomagali...

Jedini tko je razumio i znao tko su Tito i Pavelić i koja je njihova zadaća, jest bl. Stepinac. Stoga je, a to je dobro znano, imao jednaki otklon i prema jednom i prema drugom. Zato i izgovara onu svoju čuvenu rečenicu: „Bio bih ništarija kada ne bih osjetio bilo svojeg naroda.“ Dakle, njegov hrvatski narod ima težnju za svojom državom, postojanjem, kulturom, vjerom...međutim ni jedan ni drugi nisu tom narodu donijeli dobro. Zbog toga je Stepinac umro mučeničkom smrću. To je razlog zašto „oni“ imaju otklon prema njemu. No, toga je sve manje. Polako se ruši taj komunistički mentalni sklop – i da se razumijemo, komunizam je pobio puno više nego fašizam i nacizam zajedno.

Koliko, prema Vašem mišljenju, Katolička Crkva ima stvarnog utjecaja među Hrvatima danas?

Da nije bilo Katoličke Crkve kroz ova sva stoljeća, u mnogim prijeporima povijesti, a poglavito u 19., 20. i 21. stoljeću, Hrvata bi vjerojatno nestalo. Temeljni identitet Hrvata, kada se podvuče crta, jest katoličanstvo. Da je to točno, najbolje pokazuje referendum za obitelj. U vremenima kada su napadnute četiri temeljne vrjednote, a to su: čovjek, obitelj, vjera i domovina, i kada više u Hrvatskoj nema ni oporbe, onda Katolička Crkva, ne izravno – i ne treba se miješati u politiku – ostaje kao stup u društvu.

Katolička Crkva je bila oponent komunističkom sustavu. Je li hrvatsko društvo još uvijek zatočenik minuloga komunističkoga razdoblja?

Ta postavka je posve točna. U jednopartijskom sustavu, kada se nitko nije smio suprotstaviti Partiji, jedino je Katolička Crkva smjela nešto progovoriti. Cijeli komunistički sustav, uspostavljen Oktobarskom revolucijom i poslije došao u Srednju Europu, imao je prije svega za cilj – jer nikada nisu željeli uspostavu socijalističke ili još manje socijalne države – razrušiti pravoslavni i katolički identitet Europe. Zbog toga je glavna na udaru Tita bila Crkva. No, ona se održala, i u tim teškim vremenima jednoumlja sačuvala identitet naroda. Ne zaboravimo da je Tito tražio da se Crkva u Hrvata odrekne Vatikana – praktično da nestane i bude nešto što danas ima u Kini. Ostatci komunizma i danas su nazočni. Očituju se da Hrvatska u ovom sadašnjem vremenu živi jednu unutarnju agresiju; koliko god čudno zvučalo, postoji unutarnja agresija tih komunističkih snaga koje su preuzele vlast u svim institucijama.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju