Damir Beljo, boksački prvak

Damir Beljo je uspješni mostarski profesionalni boksač poznat kao sedmerostruki prvak Bosne i Hercegovine u olimpijskom boksu i svojedobno kapetan bh. boksačke reprezentacije. Ovaj 29-godišnji sportaš boksao je za nekoliko klubova poput BK-a Mostar, BK-a Slavija, BK-a Kralj Tomislav, Milano Thundera iz Milana te HBK-a Zrinjski čiji je osnivač uz Dražana Bilića i Dalibora Buhača. Osvajač je brojnih regionalnih i međunarodnih turnira i revija, nekoliko puta proglašavan za najboljeg sportaša grada Mostara, sudionik je svjetskih i europskih prvenstava… U listopadu 2013. osvojio je WBF interkontinentalnu titulu u borbi protiv Rumunja Vasilia Dragomira u Njemačkoj, a u ožujku ove godine u Sarajevu obranio WBF pojas i osvojio naslov prvaka svijeta po IBF verziji u teškoj kategoriji protiv iskusnog Kolumbijca Epifanija Mendoze... Sebi, kako kaže, postavlja visoke ciljeve istodobno radeći na sebi i želi jednog dana postati prvak svijeta u najjačim verzijama i tako promovirati svoju zemlju i svoj narod. A prije svega, reći će oni koji ga poznaju, cilj mu je biti čovjek i u svakoj prilici nastojati činiti dobro. To je potvrdio i nedavno. Čim mu se pružila prilika otići pomoći ljudima u poplavljenim područjima, Damir je s ekipom iz Mostara krenuo u Bosanski Šamac, grad koji je doslovce nestao pod vodenom stihijom i čija se tragedija običnim riječima ne može opisati.

Želeći pomoći u poplavama pogođenim područjima, zaputili ste se u Bosnu s još nekoliko Mostaraca. Što Vas je ponukalo?

Moj kum i veliki prijatelj Boris Bošnjak i ja sastali smo se u subotu navečer s Vladom Čuljkom i Romeom Zelenikom i razgovarali smo o toj katastrofi. I onda smo rekli kako svi pričamo, ali treba otići i uraditi nešto. Tako smo oko 22 sata odlučili da ćemo ustati u 3 ujutro i ići u Bosnu s roniocima Extreme Explorera Mostar – i mi smo željeli pomoći, a oni imaju veliko iskustvo. U međuvremenu smo u roku od dva sata nazvali nekoliko ljudi, pripremili dva čamca, opremu, hranu i vodu pa u 4 ujutro krenuli za Bosanski Šamac. Kad smo stigli, odmah nas je policija pustila na prvu crtu jer smo imali čamce. U tom trenutku je gore nedostajalo čamaca i kako je bilo dosta osoblja, rasporedili smo se, a s nama je išao lokalni čovjek koji poznaje teren i potrebe. Prvo smo spašavali djecu i starije ljude, a onda dijelili i hranu i vodu. Dosta ljudi nije htjelo napustiti svoje domove, samo su tražili vodu i hranu pa smo im to dostavljali. U Šamcu smo bili čitav dan do navečer, a u Mostar smo stigli u sitnim satima. Sad razmatramo gdje ćemo se opet zaputiti, a moj kum Boris i ja razmišljamo organizirati neke boks mečeve u Mostaru ili će pak to biti jedan koncert. Vidjet ćemo da ugostimo Matu Bulića i uradimo neki humanitarni koncert za ljude iz Bosne. Ništa ne radimo kako bi nam netko rekao hvala, već time jednostavno želimo potaknuti druge da pomognu. Nije dovoljno samo pričati – treba raditi. Ako se svi uključimo barem nekom sitnicom, možemo mnogo pomoći. Ako je sveti Ivan Pavao II. rekao da svi imamo jednog oca, znači da smo svi braća i svakom ljudskom biću treba pomoći. Jedino dobro u ovoj velikoj katastrofi je što su se ljudi dosta ujedinili – nitko ne pita ni za vjeru, ni za naciju… Mislim da će nakon ovog ljudi malo više otvoriti oči i malo više početi Boga moliti.

Je li Vas bilo strah zaputiti se u nepoznato?

Kako smo se približavali, vidjeli smo razmjere katastrofe… Ali nitko od nas nije imao nikakva straha, pogotovo zato jer smo svi bliski prijatelji. Tu su bili Boris Bošnjak, Dalibor Buhač, Vlatko Miličević, Romeo Zelenika, Vlado Čuljak i Braco Zelenika. Krenuli smo s ronilačkim timom, a gore su bili i dečki iz GSS-a Mostara – dosta ljudi koje poznajemo. Nije bilo straha, samo smo željeli što više pomoći i mislim da smo pomogli koliko smo mogli. Naravno, na ovome nećemo stati. Bit će mnogo posla i kad se voda povuče pa smo planirali poći tamo gdje je najkritičnije i najpotrebnije ljudima, i nastaviti s ovim što smo započeli.

Vaši prijatelji bili su i u Maglaju. Što su tamo doživjeli i ispričali Vam?

Ronioci iz mostarskog Extreme Explorera bili su i u Maglaju i nose slična iskustva kao i iz Šamca. Dečki su za svaku pohvalu i mi smo im se „prišlepali“ jer smo imali veliku volju pomoći. Odlično smo surađivali i organizirali se. U čamcu je uvijek bio jedan domaći čovjek koji poznaje teren i zna gdje treba pomoći. Tu su bili vozač čamca i jedan ronilac. Boris i ja smo većinom prihvaćali i čupali ljude, a hranu smo svi raznosili.

Neki su, moglo se čuti, poplave iskoristili za dizanje cijena i pljačke. Koliko ste imali priliku vidjeti nešto takvo ili o tomu čuti?

To sam i vidio i čuo, i mislim da je samim tim čovjek pokazao koliko je jadan i koliko je materijalist. To su većinom ljudi koji već imaju dovoljno za sebe, imaju prodavaonice, a da su u ovakvoj situaciji podizali tolike cijene vode i svijeća. Stvarno je bezobrazno i za svaku osudu da je, primjerice, jedna svijeća koštala 5, 6 i 7 maraka... Nažalost, ima i takvih koji gledaju profitirati i u ovakvim situacijama... Bog će svima suditi.

Koliko se čovjek u ovakvim situacijama osjeti nemoćan, sjeti se Boga i Njemu obraća?

Vjerujem da se sad ljudi puno više mole i da neće zaboraviti Boga kad se sve ovo smiri jer se svi mi molimo Bogu kad nam je loše, a kad nam je sve idealno, Boga potisnemo u neku drugu stranu. Vjerujem da ovo ljudi neće zaboraviti. Također, vjerujem da sad ljudi diljem svijeta mole za ovaj narod i da Bog providi da se ovo više ne događa.

Poplava je odnijela ljudske živote, a preživjele podsjetila da sve što čovjek izgradi, u trenu može izgubiti. Svi ovi događaji u sebi nose i pouku – trebamo biti solidarni.

Ljudi su Boga potisnuli u neki drugi ili treći plan, ali Bog uvijek daje neke znakove i pokazuje da je stvarno velik. Osobno mislim da je ovo čak i neka Božja opomena. Tako sam to nekako doživio. I gore sam vidio stvarno grozne scene. Teško je bilo gledati te jadne napaćene ljude, baš emocionalno…

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala:Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik