Boris Kožemjakin, član Izvršnog odbora MRV-a u ime Židovske zajednice

Nažalost, ljudi samo zato što vjeruju ili vjeruju drukčije, a možda ne vjeruju nikako, postaju žrtve progona, terora pa i ubojstava. Želeći saznati nešto više o ovoj uvijek aktualnoj temi i potražiti odgovore na pitanja o vjerskim pravima i slobodama u Bosni i Hercegovini, sugovornika smo našli u gosp. Borisu Kožemjakinu, članu Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća BiH. Rođen je 1948. u Sarajevu gdje je završio Prvu gimnaziju i Višu upravnu školu. Dugi niz godina djeluje u Židovskoj zajednici BiH, Židovskoj općini Sarajevo, Židovskom kulturno-prosvjetnom i humanitarnom društvu La Benevolencija i MRV-u. S njim smo razgovarali o uvijek gorućim problemima vjerskih sloboda, vjerskog fanatizma, ali smo se dotaknuli i pitanja prevencije napada na vjernike te zakonske regulative za počinitelje tih nedjela.

Poštovani gosp. Kožemjakin, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj pojma „vjerske slobode“?

Pojam vjerskih sloboda u današnjoj Bosni i Hercegovini je definiran Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, gdje je apostrofirano pravo svakog građanina na slobodu vjere i uvjerenja, čime je izbjegnut bilo kakav oblik diskriminacije u pravu na slobodno javno ispovijedanje vlastite vjere, ali i uvjerenja onih koji ne pripadaju i ne žele pripadati niti jednoj religijskoj zajednici. Sadržaj „vjerske slobode“ bi se, shodno mojim razmišljanjima, mogao svesti na mogućnost i slobodu da čovjek živi vjerozakon u koji vjeruje, da bude u mogućnosti uvijek moći izvršavati svoje vjerske dužnosti, da može izražavati i prakticirati svoje običaje koji prate religijske praznike i nadnevke iz vjerske tradicije. Također, čovjek - vjernik ili laik koji to želi može uživati vjersku poduku u okviru Crkve ili vjerske zajednice kojoj pripada, te može svojoj djeci omogućiti vjersku poduku u javnim školama. Naravno, vjerske slobode su univerzalne, odnose se na sve građane i sloboda jednih ne može ograničavati niti na bilo koji način ne smije ugrožavati vjersku slobodu ili slobodu izražavanja uvjerenja drugih.

Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u BiH, a kakvo u svijetu?

Smatram da se vjerske slobode u Bosni i Hercegovini uglavnom poštuju. Kada kažem uglavnom, mislim da se građanima, vjernicima omoguće uvjeti da mogu nesmetano obavljati sve vjerske obrede u okvirima svoje Crkve ili vjerske zajednice, da mogu svoju djecu obrazovati i učiti vrijednostima vlastite vjere, osim u svojoj zajednici i u javnim školama. Nažalost, ustavna i teritorijalna organizacija naše zemlje utvrđena Daytonskim ustavom je doprinijela da danas imamo sredina u kojima se nastoji ograničiti pravo pripadnicima manjinskih etniciteta da školski obrazovni program, pa tako i vjeronauk, obavljaju u punom kapacitetu u javnim školama. Međutim, mislim da je ovih „slučajeva“ sve manje i da se, usprkos predrasudama kao ostatcima bliže i dalje prošlosti, ovi problemi nadilaze. Također moram istaknuti činjenicu da se u mnogim sredinama u kojima su pripadnici određene religijske zajednice manjina, događaju, čini mi se u manjem opsegu i sporadično, napadi na vjerske objekte, čime se u određenoj mjeri vrši i zastrašivanje vjernika manjinske vjerske zajednice. Svijet u pogledu stanja vjerskih prava i sloboda nije „globalno selo“ i nema jedinstvena pravila da bih mogao o tomu govoriti. Naime, dok se u nekim „demokratskim“ zemljama zabranjuje izgradnja bogomolja određene religijske zajednice, zabranjuje se javno izražavanje vjerskih uvjerenja, zabranjuje vjerski način odijevanja, zabranjuje javno proklamiranje i obilježavanje vjerskih praznika, u drugim državama se, pod krinkom „ljudskih prava“, dopuštaju i različita izražavanja uvjerenja, uvjerenja koja vrijeđaju vjerska osjećanja vjernika, ali i vjerozakoni većine religijskih zajednica.

Kakvo je stanje što se tiče Židovske zajednice i njezinih članova u BiH?

U Židovskoj zajednici BiH, točnije u šest židovskih općina, na način kako organizacijski djeluje naša zajednica, vjerska prava i vjerske slobode da ljudi žive po vlastitom vjerozakonu su omogućeni, ali i ograničeni činjenicom da Židovska zajednica u našoj zemlji od davne 1968. nema rezidentnog rabina, što predstavlja značajan problem, posebno u obrazovanju i vjerskoj poduci mladih ljudi naše zajednice. Naime, u sinagogi u Sarajevu, gdje egzistira najbrojnija židovska zajednica u našoj zemlji, vjersku službu obavlja predmolitelj i vjernici imaju mogućnost izražavati svoje vjerske dužnosti. Nažalost, u drugim sredinama osim što nema kadrovskih i prostornih uvjeta, nema ni odgovarajućeg broja vjernika. Analizirati razloge ove činjenice danas čini mi se nepotrebnim s obzirom da većina građana zna za sve posljedice holokausta nad židovskim narodom tijekom II. svjetskog rata.

Svjedoci smo brojnih napada na vjerske objekte, vjerske službenike u čitavoj BiH. Možete li nešto više reći o tomu, posebno s pravnog aspekta?

Već ranije spomenutim zakonom zabranjeni su napadi na vjerske objekte, napadi i uvrjede uperene prema vjerskim službenicima, ali se oni ipak događaju. Naravno, preventivnim djelovanjem svih činitelja u društvu bilo bi nužno djelovati odgojno da se ova pojava, ako ne potpuno iskorijeni, onda barem minimizira. Zadatak koji imaju policijska tijela je zadatak provođenja istražnih radnji, uhićenja i privođenja počinitelja, i u najvećem broju slučajeva policija dosta kvalitetno i odgovorno radi svoj posao. Problem predstavljaju tužiteljstva koja dosta tromo podižu odgovarajuće optužnice, a sudovi i kada procesuiraju izgrednike i počinitelje, najčešće izriču simbolične novčane kazne čime, bojim se, samo dodatno motiviraju buduće počinitelje ovih kaznenih djela. Pravna regulativa pruža sve mogućnosti kvalitetne borbe protiv njih, ali je provedba svih mogućnosti upitna, odnosno nedovoljno oštra i ne djeluje ni restriktivno, a još manje preventivno.

Jesu li kazne počiniteljima tih nedjelja dovoljne, zapravo jesu li adekvatne? Često su počinitelji maloljetni pa se skoro ništa ne čini na rasvjetljavanju nedjela…

Zakon pruža dovoljno mogućnosti da se djela napada na vjerske objekte i vjerske službenike tretiraju kao kazneno djelo, a ne prekršaj, ali u praksi se ova nedjela uglavnom tretiraju kao prekršaji. Dodatni problem predstavlja i činjenica da su u većini slučajeva izravni počinitelji ovih nedjela maloljetnici, a da ne postoje maloljetničke kaznene ustanove u našoj zemlji. Mislim da iza napada, čiji su izravni počinitelji maloljetne osobe, policijska tijela trebaju ovom problemu prići temeljitije i sveobuhvatnije te pokušati otkriti naručitelje ovih nedjela i iste privesti pravdi. Pooštravanje kaznene politike i učinkovitije izvršavanje izrečenih kazni, te otkrivanje naručitelja i poticatelja napada bio bi u svakom slučaju demotivirajući faktor čime bismo u znatnoj mjeri smanjili broj napada na vjerske objekte i službenike.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju