Ako Bog u čovjekovu biću nije izvor spoznaja, sve ostaje na razini lijepe riječi

Gđa Znidarčić na putu ekumenizma i kršćanskog jedinstva živi i radi već dugi niz godina. Ona je članica Povjerenstva za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije, predsjednica Kršćanskog mirovnog kruga, članica Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, članica Vijeća europske mreže zajednica, članica Svjetskog molitvenog dana (ekumenskog molitvenog pokreta žena). S njom smo razgovarali o jedinstvu kršćana, a kao zaključak razgovora skromno nam je kazala kako se nada da svojim odgovorima nikoga nije povrijedila, a bit će zahvalna zajedničkom Gospodinu, ako je možda nekoga potaknula.

Poštovana gđo Znidarčić, Vi ste, između ostalog, predsjednica Kršćanskog mirovnog kruga, članica Vijeća HBK-a za ekumenizam i dijalog, te članica Vijeća europske mreže zajednica. Što, prema Vašem iskustvu, znači ekumenizam i molitveno nastojanje za jedinstvo kršćana?

Dugi sam niz godina duboko svjesna koliko je važno jedinstvo kršćana. Prvenstveno je važno zbog same činjenice da je to Isusu jedno od najbitnijih pitanja. O tome čitamo u Ivanovu evanđelju, osobito 17. poglavlju, no i na mnogim se drugim mjestima u Svetom pismu izričito govori o najvažnijoj stvari na ovom svijetu, jedinstvu svake pojedine osobe s Bogom i jednih s drugima. Stoga je ekumenizam, nastojanje oko primjerenog i dostatnog stupnja jedinstva kršćana, ključ za evanđeoski navještaj cijelome svijetu.

Uoči svoje muke Isus u velikosvećeničkoj molitvi vapije Ocu, moli ga, između ostalih, i ovim riječima: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što si i ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio“ (Iv 17,21-23)... Koje li odgovornosti! Zamislite samo, o našem jedinstvu ovisi hoće li svijet povjerovati da je Isus poslan od Oca da otkupi i spasi od vječne propasti sve naraštaje!

Isus ima povjerenja u nas slabe ljude jer zna da u snazi Duha Svetoga možemo živjeti puninu. Možemo surađivati s njim u ovom najvažnijem zadatku, možemo biti svjedoci za njega. Valja nanovo i nanovo iščitavati Isusove riječi, sve njegove riječi. Otvorena srca dopustiti da nam snaga njegove ljubavi natapa srce, do kraja prožme misli. Tek tada ćemo moći shvatiti koliko je bitno učiniti sve što god možemo da svojim riječima i djelima doprinosimo jedinstvu, prvenstveno molitvom.

Pridružujući se Isusu u molitvi za jedinstvo, nastavljamo otvarati prostor za djelovanje Duha u našim životima. U svim kršćanskim tradicijama nalazimo molitve za jedinstvo, i to u svim stoljećima kršćanstva. Nekada su one uspjelije, a nekada manje uspjelo sročene, ili je način moljenja bio monokonfesionalan, ali uvijek su postojale, pa je u tom smislu i ekumenska nakana, cilj ekumenizma postojao od samog Isusova vremena sve do sada. Kad bismo mi katolici na svetoj misi s punom sviješću iskrena srca molili molitvu za jedinstvo, npr. prije sv. pričesti, već bismo puno činili.

Autorica ste i izvođačica performanse naziva Jedinstvo u različitosti te ste sudjelovali na mnogim ekumenskim aktivnostima. Otkud tolika zauzetost za ekumenizam i međuvjerski dijalog?

Najjednostavnije rečeno to je Božji dar, ali i križ. Kažem to pomalo sa smiješkom jer mi je veći dar nego križ. Rođena sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koja u svakodnevici nije imala doticaja s kršćanima drugih tradicija, što je rezultat ne nekog izbjegavanja, nego konfesionalno prilično homogenog okružja u Hrvatskoj. Vjerujem da je na neki neobičan i nevidljiv način oduvijek u meni tinjala neka neprepoznata iskra koja se ražarila kad sam doživjela posebno iskustvo dodira Božje ljubavi u vrijeme traganja i otkrivanja vjere u mojim tridesetima. Čežnja koju sam osjetila u Isusovoj svećeničkoj molitvi užarila mi je dušu, opečatila srce. Od tada sam se, kao slučajno, počela susretati s ljudima čija me vjera obogaćivala i za koje sam, iznenađena, otkrivala da nisu katolici. Putovanje u Taizé je jedan od tih „presudnih“ događaja. Tamo sam u tišini i sabranosti, molitvi i druženju s mladima iz cijeloga svijeta, promatrajući braću redovnike iz raznih zemalja i kršćanskih tradicija koji su dijelili život svoje Taizéovske zajednice s nama, otkrila ljepotu i snagu jedinstva u različitosti. Kasnih osamdesetih prošloga stoljeća susrela sam kazališnu umjetnicu iz SAD-a Kathleen Ann Thompson, kršćanku reformacijske baštine, s kojom se razvilo duboko prijateljstvo i šarolika suradnja. Svojom je umjetnošću komunicirala Radosnu vijest, evanđelje. Dan-danas to čini u raznim zemljama svijeta kao i u Hrvatskoj. U vrijeme Domovinskog rata priključila sam se ekumenskoj skupini sjajnih ljudi u Kršćanskoj informativnoj službi koji su, između mnogih stvari kojima su pomagali potrebitima i nastojali oko pomirenja, pokrenuli molitvu za mir. Malo po malo, sve više i sve dublje prepoznavala sam zajedništvo s kršćanima drugih konfesija, kao nešto što Isus hoće. Posebno me se doimalo ozračje koje se moglo osjetiti na ekumenskim molitvama za mir. Razvila su se prijateljstva, nastavila suradnja i nastao je Kršćanski mirovni krug, a uz njega i mnoge druge zbilje.

Uprizoreno iskustvo ili, kako kažete, performansa nastalo je u mojoj svakodnevici, mom domu. Priča je to u kojoj jednu od glavnih uloga ima usvojeni pas, njegova deka i moje prijateljice iz Evanđeoske - Pentekostalne i Baptističke crkve. Jednostavan je to bio i pomalo smiješan događaj po kojemu sam primila jako ozbiljnu spoznaju o drami nejedinstva i snazi jedinstva u različitosti. Jednostavna sam osoba i Bog zna da me samo na jednostavan način može podučiti. Neki kažu da su tek vidjevši taj prikaz, shvatili zašto je jedinstvo kršćana važno i naslutili način kako ga je moguće iskusiti: kao jedinstvo u pomirenoj i komplementarnoj različitosti tradicija...

Dani od 18. do 25. siječnja obilježeni su molitvom za jedinstvo kršćana. Ove godine se molitvena osmina odvija pod geslom iz Ivanova evanđelja 4,7: „Daj mi piti!” Naziru li se, prema Vašem mišljenju, plodovi ovog nastojanja?

Plodovi se vide, ne samo naziru. Na primjeru molitvene osmine za jedinstvo kršćana koja je prihvaćena u cijelom svijetu možemo vidjeti razne plodove. Osim suradnje na oblikovanju molitve u kojoj sudjeluje ekumenska skupina uvijek druge zemlje svijeta, diljem kršćanskog svijeta održavaju se molitve, sabiru predstavnici Crkava i crkvenih zajednica u raznim bogoslužnim prostorima, okupljajući vjernike, produbljujući uzajamno poznavanje u poštovanju različitosti i zajedništvu. Isus kaže: „Daj mi piti“ (Iv 4,7), to govori svima nama. On žeđa za našom otvorenošću da bi nam mogao dati samoga sebe, svojega Duha. Globalno gledano postoje mnogi ljudi otvoreni Duhu Svetom, mnoge stvarnosti koje promiču jedinstvo; redovničke zajednice, laičke zajednice, udruge, pokreti, pojedinci. Sama činjenica da se naša Crkva Katolička, posebno u kontekstu Drugog vatikanskog koncila i nakon njega, obvezala na nastojanja oko jedinstva, što su u svojim pontifikatima isticali svi pape naših dana od Ivana XXIII. do Franje, kao i susreti poglavara Pravoslavne Crkve te predstavnika Anglikanske i tradicija reformacijske baštine, veliki su plod. Imalo bi se još mnogo toga za iznijeti, no za to ovdje nema prostora.

Pri svim našim ljudskim nastojanjima ne smijemo zaboraviti da je proces ujedinjenja kršćana prvenstveno djelo Duha Svetoga u povijesti spasenja, a svatko je pozvan u njemu sudjelovati u skladu s mogućnostima, u vremenu i situacijama u kojima živi. Sigurno je da svaka dobra riječ o drugome, iskazano poštovanje, molitva ili neko djelo, bilo veliko bilo malo, imaju vrijednost u Božjoj ekonomiji. Bog nas sve poznaje i vidi naša srca. Samo On može umnožiti ono malo što mu svojevoljno možemo dati ako hoćemo.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Ksenija Ninić
Katolički tjednik