Akademik Emilio Marin, bivši veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici

Dr. Marin je rođen u Splitu 1951. Diplomirao je 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, četiri godine kasnije 1977. magistrirao je, a 1990. doktorirao iz antičke povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zagrebu. Kao gost predavao je na mnogim sveučilištima. Njegova bibliografija iznosi više od 500 jedinica. Od 2003. redoviti je inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član brojnih inozemnih ustanova. Inače je postao prvim Hrvatom kojega je papa emeritus Benedikt XVI. 2013. imenovao članom Papinskog povjerenstva za starokršćansku arheologiju. S njim smo razgovarali o dvojici novih svetaca, osobnim sjećanjima na sv. Ivana Pavla II., Woytilinu pontifikatu i otvaranju Crkve za 21. stoljeće...

Veliki je dan za Katoličku Crkvu, ali i za čitav svijet, proglašenje svetima papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Možete li za naše čitatelje usporediti dvojicu papa? Jedan je dobro poznat širem auditoriju s dugovječnim pontifikatom, dok je drugi poznat najčešće onim starijima...?

Usporedba dvaju novih papa svetaca nije jednostavna. Oni, čini mi se, nisu slični, ali jesu komplementarni, možda je u tomu i razlog odluke pape Franje da ih istodobno kanonizira. Premda su jedan i drugi skromna podrijetla, Ivan XXIII. je više seoskog, a Ivan Pavao II. gradskog, i odatle – premda su im životni putovi bili vrlo različiti, prvomu veći dio kroz papinsku diplomaciju, a drugomu kroz pastoral u njegovoj domovini – i jedan i drugi su očito imali dobro otvorene oči i nadahnuti Duhom shvatili su znakove vremena. To je bilo presudno za uspjeh, jednog tipa za prvoga, koji je otvorio vrata i prozore Rimske Crkve, drugog tipa za drugoga, koji je na njegovu nasljeđu globalno djelovao.

Koja Vas osobna sjećanja vezuju uz Ivana Pavla II.?

Ivan Pavao II. je, kako se to obično kaže, a i meni se čini da je to objektivno, obilježio naše najbolje godine, pa tako i meni: kad je postao Papa imao sam 27 godina, kad je preminuo 54. Kad je postao Papa, slušao sam tranzistorom izravni prijenos „Habemus Papam“iz samotne mornaričke uvale Barbariga u Istri; kad je preminuo bio sam među prvima do njegova odra u ne prevelikoj, ali veličanstvenoj Sali Clementini u Apostolskoj palači. Koji curriculum vitae! To je razdoblje koje je saželo najbolje što sam mogao i znao dati: na sasvim osobnom planu, na planu starokršćanske arheologije i epigrafije, na području rimske arheologije i povijesti umjetnosti, u diplomaciji. Svi su dosadašnji bivši hrvatski veleposlanici bili akreditirani kod Ivana Pavla II., a ja sam od njih posljednji, kod njega akreditiran! Bio sam, štoviše, sa svetcem!

Kad razgovarate s ljudima iz Crkve, ali i s osobama iz različitih društveno-političkih skupina, u kojem svjetlu danas oni promatraju Ivana Pavla Velikog?

Ljudi iz Crkve, naravno s velikim entuzijazmom, su doživljavali Ivana Pavla II., premda je bilo i onih koji su ga javno i žestoko, na svjetskoj sceni, pa i u neprimjerenim trenutcima, osporavali, primjerice Hans Küng, a bilo je i onih, i kod nas, koji su potiho i u četiri oka smatrali da nije više sposoban obnašati tu službu. Treći bi pak i anegdotalno znali reći da, premda više ne bi bio sposoban obnašati ni dužnost kapelana, za papinsku dužnost da nema boljega. Oni pak iz društveno-političkih skupina, ako izuzmemo u početku Politbiro (i u krajnjoj crti atentat koji nije nikad potpuno razjašnjen), bili su uvijek zainteresirani da se nađu u blizini te svjetske „ikone“, bilo u njegovu moćnom izdanju, bilo u vremenu fizičkog propadanja. Karizma je bila tu i bilo je dobro da neki odsjaj te karizme obasja i nekog političara. Možda jedini koji su se, po mojem mišljenju, nažalost, oduprli tom zovu, bili su povjerenici Nobelove nagrade za mir: uskratili su mu je!

Papa Woytila je uputio mnogo poruka za ljude u BiH i Hrvatskoj tijekom svojih posjeta tim zemljama. Možete li se osvrnuti koje su se najviše urezale u pamćenje hrvatskog naroda?

Bosna i Hercegovina, ali i hrvatski narod u cjelini pamtit će sv. Ivana Pavla II. više nego ijednog dosadašnjeg papu, a moglo bi se razložno pretpostaviti, više nego ijednog u nadolazećoj budućnosti. Osim onih općih razloga koji vrijede i za svijet u cjelini, za Katoličku Crkvu, naravno posebno, jasno je kako je to i zbog njegove uloge u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njegova je neprolazna zasluga, međutim, i u tomu, da nam je dolazio kad nam je bilo najteže i u tim trenutcima kada se odlučivalo o našim opstojnostima. Bio je sigurno opredijeljen za čovjekoljublje, ali je i imao stratešku viziju koja je izvirala iz stoljetne povijesti.

Mnogi će reći kako je „Papa iz Poljske“ otvorio Crkvu svijetu te ju uveo u treće tisućljeće. Koliko je to zapravo istinito za Crkvu danas i u čemu se to ogleda?

Poljski Papa nesumnjivo je imao neki tip „fiks-ideje“ da uvede Crkvu u III. tisućljeće. Vjerujem da je to shvatljivo upravo zbog njegova poljskog podrijetla, iskustva nacizma i komunizma i velike želje da se sva zla ostave u prošlosti. Činjenica da su ulascima u novo tisućljeće, u povijesti kršćanstva pridavali posebni značaj, pokazuje da se na takvu tradiciju oslonio i Wojtyła. Čisto ljudski govoreći, sigurno mu je taj cilj davao i veliku osobnu snagu da svladava brojne i očevidne zdravstvene nedaće. Mislim da je i zbog toga imao sreću doživjeti ostvarenje tog velikog cilja, da sad mi smrtnici ne ulazimo u planove Providnosti.

Kakav je bio odnos pape Franje i emeritusa Benedikta XVI. prema prethodniku i novom svetcu papi Woytili? Zašto nisu uzeli njegovo ime za svoje i dodali mu sljedeći rimski broj?

Koliko se meni čini, postoji neminovna razlika između odnosa Benedikta XVI. i pape Franje u odnosu na Ivana Pavla II. Ona proizlazi iz različite pozicije koji su oni imali za vrijeme dugog pontifikata. Bergoglio je sve to vrijeme bio daleko od Rima i u pastoralu. Ratzinger je naprotiv pontifikat proživio u Rimu, na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere i, dakle, u svim crkvenim stvarima, kao desna ruka Wojtyłe. Iz tih pozicija dolazi i ocjena, recimo to tako, Franje kao outsidera i Benedikta XVI. kao insidera. Ukoliko su i jedna i druga bile u prilog kanonizacije, kao što i jesu, tim bolje, to je znak da je viđeno različitim mjerilima postignuta opća ocjena o svetosti. To po sebi ne mora značiti da bi oni u svemu trebali slijediti, odsad svetog, Ivana Pavla II. Razlikovanje je počelo, naravno, s imenom. Kao što znamo, ni jedan ni drugi nisu uzeli njegovo ime. Nomen est omen = Ime je znak. Kako sam se u jednoj prilici već izrazio, čini mi se da je Ratzinger osobno toliko skroman da se ne bi bio ni usudio uzeti ime Velikog pape, on koji se definirao, od prvog dana pontifikata, kao ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu. Rekao je bio sudionik konklava pariški kard. Lustiger da su očekivali „Ivan Pavao III.“, te da ih je izbor imena zatekao. Ima jedna jasna razlika koju je sam Benedikt XVI. podcrtao naglasivši da on nije mistik. Poznato je da je imao rezerve prema velikim svjetskim okupljanjima mladih, ali mi je isto poznato kako nije imao problema kad je doživio o tome papinsko iskustvo, da kaže kako zapravo nije bio u pravu, pa je s istima, započetim od svojeg prethodnika, i nastavio.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju