Njemačka: Sinodska konferencija protivna učenju Koncila

Činjenica da provjera Statuta za takozvanu Sinodsku konferenciju, kojom je većina aktualnih biskupa i laičkih dužnosnika nastojala institucionalizirati njemački Sinodski put, traje duže nego što su mnogi promatrači očekivali, svakako je razlog za optimizam; no, to također ponovno otkriva regionalnu oholost etabliranih njemačkih crkvenih dužnosnika i kritičara Crkve. Dugotrajnost procesa provjere tih neobičnih Statuta odražava svojevrsnu rimsku blagost, piše kath.net.

Dovoljno se samo prisjetiti Statuta Sinodske konferencije. Članak 1. glasi: „Radi jačanja sinodnosti i prihvaćanja smjernica Biskupske sinode (osobito br. 127) – čiji završni Dokument čini dio redovitoga Učiteljstva Crkve – kao i na temelju naloga Generalnoga tajništva Sinode iznesenoga u pismu od 15. ožujka 2025. i upućenoga predsjednicima biskupskih konferencija, Sinodska konferencija postoji unutar Katoličke crkve u Njemačkoj kao sinodsko tijelo. U tome tijelu biskupi i drugi vjernici – u skladu sa svojim zajedničkim dostojanstvom primljenim krštenjem i vlastitim pozivima – zajednički vijećaju i donose odluke kako bi ispunili poslanje Crkve. Ona poštuje ustavni poredak Crkve i štiti prava dijecezanskih biskupa i Njemačke biskupske konferencije, kao i prava vezana uz dijecezanske postupke i tijela." U svojoj biti to je pogrješno jer se zanemaruje „ustrojstvo Crkve" i relativiziraju „prava dijecezanskih biskupa". Usred svih tih nejasnih formulacija, valja se zapitati: tko je zapravo tim laičkim dužnosnicima dao demokratski mandat da ovdje zastupaju interese sveopće kršćanske zajednice? Očito je da to tijelo ne promiče „misijski nalog" Crkve, već mu se zapravo suprotstavlja. Svatko tko pročita makar i dijelove članka 2. odmah shvaća da je riječ o pukoj karikaturi katolicizma. Ondje su navedene „zadaće Sinodske konferencije", uključujući sljedeće:

„a) Zauzima stajalište o važnim zbivanjima u državi, društvu i Crkvi u Njemačkoj kao dijelu zajednice sveopće Crkve.
b) Raspravlja i donosi odluke u duhu 'procesa sinodskoga odlučivanja' (usp. Završni dokument Biskupske sinode, br. 94) o važnim pitanjima crkvenoga života koja su od nadbiskupijskoga značenja."

U tu praznu formulaciju iz točke „a" može se učitati svašta – ona otvara vrata samovolji – poput bezbrojnih nasumičnih političkih izjava, od zalutalih laičkih propovijedi do sveopćega zagovaranja vjetroelektrana i ispovijedanja vjere u klimatske promjene koje su navodno uzrokovali ljudi, a koje zapravo zamjenjuju crkveno Vjerovanje. Drugi dio teksta koji se odnosi na Sinodsku konferenciju relativizira i izruguje službu dijecezanskoga biskupa. Sinodska konferencija može donijeti svakojake odluke, no, one u praksi nemaju nikakvu obvezujuću snagu. Donosi li se upravo ondje – možda većinom glasova u tijelu upitnoga kanonskog statusa – odluka o tome je li nešto od „nadbiskupijskoga značaja"? Sve to nije samo vrlo problematično s gledišta kanonskoga prava, već je i izrazito protivno Koncilskim dekretima. Odjeljak II. 8a Uredbe „Christus Dominus" navodi: „Kao nasljednici apostolâ, biskupi u biskupijama koje su im povjerene posjeduju svu redovitu, vlastitu i neposrednu vlast potrebnu za vršenje njihove pastirske službe. Vlast koju papa ima na temelju svoje službe da sebi ili drugoj vlasti pridrži određene slučajeve ostaje, međutim, uvijek i u svakome pogledu netaknuta."

„Gdje je papa, ondje je Crkva" – tako je naučavao crkveni otac Ambrozije. Crkvena poslušnost veže uz papu, a ista poslušnost obvezna je i prema dijecezanskomu biskupu koji je u jedinstvu s Rimom. Tko prihvaća Sinodsku konferenciju, stupa na pogrješne putove nacionalne Crkve – stranputice koje vode u prostrano područje zbrke.

(kta)