Međunarodna teološka komisija: Briga o stvorenome svijetu teološko je pitanje

Kako iz kršćanske perspektive odgovoriti na ekološku i društvenu krizu, kratkovidnu i samoubilačku, u koju je zapalo čovječanstvo? To je temeljno pitanje o kojemu se razmatra u novome dokumentu Međunarodne teološke komisije naslovljenom „Brinuti o našem zajedničkom domu – odgovoran i bratski odgovor trojedinome Bogu“. Objavljen u srijedu, 2. rujna, uz odobrenje pape Lava XIV., tekst je plod promišljanja koja su se odvijala između 2022. i 2025. godine. Polazišna pretpostavka jest trostruka promjena koja je tijekom godina dovela do gubitka spontanog poimanja prirode kao Božjega stvorenja, do afirmacije sve antropocentričnijega i predatorskoga pogleda na odnos između čovjeka i stvorenoga svijeta te do širenja planetarne krize, piše Vatican News.

Dokument je podijeljen u tri poglavlja: u prvom poglavlju naslovljenom „Zajednički dom, djelo trojedinoga Boga“ ističe se Božji i trojstveni otisak prisutan u stvorenome svijetu, što se prikazuje kroz učenje četvorice svetih crkvenih naučitelja: Augustina iz Hipona, Hildegarde iz Bingena, Bonaventure iz Bagnoregia i Tome Akvinskoga. Taj trojstveni otisak obilježen je sakramentalnosti, odnosno činjenicom da je stvoreni svijet znak svete i skrivene stvarnosti koja svoj najviši izraz pronalazi u Euharistiji, kao i međusobnom povezanosti jer čovjek odgovara na svoj poziv ispravno ostvarujući odnos s Bogom, s drugima i sa stvorenim svijetom. Međunarodna teološka komisija ističe da to znači živjeti sinovsku besplatnost prema Bogu, solidarnost i milosrđe prema bližnjemu te brigu o zajedničkom domu. Riječ je o pitanju ravnoteže: ništa i nitko nije monada – stoji u dokumentu – sve je međusobno povezano kako bi tvorilo jednu jedinu životnu zajednicu.

U prvom se poglavlju također razvija dijalog s nekim znanstvenim i filozofskim pogledima na kozmos (primjerice imanentizmom, panteizmom i supranaturalizmom), objašnjavajući kako vjera u Boga Stvoritelja pruža nešto što znanost ne može dati, premda legitimno istražuje prve faze svemira. Ako kozmologija promišlja o tome kako je nastao svijet, vjera objašnjava zašto: Bog daje svemiru metafizičko, a ne samo fizičko podrijetlo te slobodno poziva u postojanje ono što samo po sebi ne bi postojalo. 

Drugo poglavlje naslovljeno „Čovjek u zajedničkom domu“ započinje promišljanjem o čovjeku stvorenom na sliku i priliku Božju, što pruža priliku da se ponovno istakne kako razlike – etnička pripadnost, rod, kultura, društveni ili gospodarski status – ni na koji način ne podrazumijevaju hijerarhijsku gradaciju. Njihova upotreba u svrhu diskriminacije ili podložnosti drugoga udaljava se od Božjega nauma. Dokument potom ističe važnost „načela subote“ koje jednom tjedno omogućuje Zemlji da se odmori poštujući izvorne ritmove, a čovječanstvu da molitvom iskaže zahvalnost Gospodinu. To nas načelo također uči imati nesebičan pogled, oslobođen želje za posjedovanjem, dominacijom ili napadanjem.

Međunarodna teološka komisija potom navodi neke vrlo alarmantne podatke o ekološkom propadanju: nestajanje biološke raznolikosti koja nije egzotični luksuz, nego ključni čimbenik sigurnosti hrane, zatim onečišćenje zraka, pogoršanje kvalitete vode, rat koji brutalno ubrzava uništavanje okoliša te teške posljedice svega toga za najsiromašnije koji su prisiljeni na migraciju. Stoga je komisija uputila snažan apel da pred ekološkom krizom bez presedana nisu potrebna samo znanstvena i tehnička rješenja – poput primjerice temeljitih promjena u sustavima proizvodnje, potrošnje, prijevoza i korištenja energije – nego prije svega promjena kulturnih vrijednosti, odnosno istinsko ekološko obraćenje u načinu života.

Vjerski pogled vodi i do odbacivanja dviju neprihvatljivih krajnosti: predatorskog antropocentrizma koji čovječanstvo smatra apsolutnim gospodarom svega stvorenoga, te biocentrizma ili ekocentrizma koji apsolutizira prirodu. Naprotiv, kršćanski je prijedlog „situirani antropocentrizam“ (izraz pape Franje koji preuzima papa Lav XIV.), koji čovjeka postavlja kao upravitelja i poslužitelja stvorenoga svijeta: on je, naime, pozvan odgovorno brinuti o zajedničkom domu, u skladu s legitimnim mislima i interesima vlasnika, odnosno Boga, kao i surađivati s Božjim naumom kroz velikodušno služenje. Taj dvostruki poziv svoj vrhunac nalazi u Euharistiji, 'ekološkoj školi', zahvaljujući kojoj se promiče pozitivan i proaktivan stav prema prirodi, odnosno stav koji je udaljen od utilitarističkih ili pretjerano obrambenih pristupa.

Treće poglavlje naslovljeno „Briga o zajedničkom domu“ donosi neke operativne smjernice, strukturirane oko pet temeljnih odnosa svake osobe. Iz odnosa s Bogom proizlazi „jubilarna logika“ utemeljena na bratstvu i solidarnosti koji pohlepi postavljaju nepremostivu granicu u korištenju Zemlje, kao i na nesebičnosti i poniznosti onoga koji ne podliježe porivu da mora sve prisvojiti, što vodi prema socijalnoj pravednosti. Iz odnosa prema samima sebi proizlazi „ekološka duhovnost“ koja, suočena sa sadašnjom tehnokratskom paradigmom koja nameće užurbane ritmove u radu i u osobnom, obiteljskom, društvenom i vjerskom životu, razmatra benediktinsko načelo ora et labora kako bi pozvala na zdrav i odgovoran način života, pažljiv prema potrošnji.

Iz odnosa prema stvorenome svijetu proizlaze načela poput poštovanja i održivosti kao neizostavnoga kriterija koji mora uređivati sustav života i gospodarski model koji ga podupire; zatim osluškivanja potresnog vapaja Zemlje tragično povezanog s vapajem siromašnih koji najviše trpe posljedice zlostavljanja planeta; potom poštovanja života koje čovjeku omogućuje korištenje prirodnih resursa, ali prema potrebama i umjerenosti, a ne kroz njihovo neograničeno iskorištavanje. Tu su i načela askeze i posta kao moralnog odgovora na prekomjerno iskorištavanje resursa, osobito u bogatim zemljama, te različiti angažmani u skladu s odgovornostima pojedinih država.

Međunarodna teološka komisija u vezi s petim i posljednjim odnosom promišlja o doprinosu za brigu o stvorenome svijetu koji pružaju različite religije: judaizam, islam, hinduizam, budizam, konfucijanizam, afričke religije te izvorne religije naroda Amerike i Oceanije. Posebno se ističu zajednički elementi: međusobna povezanost svega što postoji, dužnost poštovanja svih živih bića te čovjekova odgovornost. Stoga su iz kršćanske perspektive otvorena vrata prema međureligijskoj suradnji u zajedničkoj zadaći odgovornog čuvanja cijelog stvorenoga svijeta, u službi procvata života i zajedništva s Transcendentnim koji je izvor i temelj svakoga života.

Komisija u zaključku dokumenta ponovno potvrđuje da je ekološko pitanje u konačnici teološko pitanje: način na koji brinemo o stvorenome svijetu otkriva i oblikuje odnos sa samim Bogom. Sloboda i moralna odgovornost ostaju neophodan temelj svakog istinski ekološkog zalaganja. Stoga tekst poziva na „ekološki zaokret“ koji je istodobno kulturan i duhovan – po uzoru na svetoga Franju Asiškoga – a završava u duhu nade: ekološka kriza, koliko god bila ozbiljna, ne narušava povjerenje u Boga koji sve čini novo. (kta)