„Ne možete samovoljno dijeliti svećeničke ovlasti i funkcionalno ih prepustiti drugima“

„Zanimljivo je da oni koji se vole pozivati ​​na Drugi vatikanski sabor proturječe mu u pitanjima laičkoga propovijedanja u svetoj misi.“ Donosimo osvrt Gerharda kardinala Müllera na zahtjev njemačkih biskupa za dopuštenje propovijedanja laika na svetim misnim slavljima.

Drugi vatikanski sabor je naglasio da su u svetoj misi liturgija riječi (liturgia verbi) i euharistija (liturgia eucharistica) „tako blisko povezane jedna s drugom da čine jedan jedini bogoštovni čin“ (Liturgijska konstitucija 56), tj. predstavljaju jedinstvo štovanja Trojedinoga Boga koji je tijelom postao u Isusu Kristu, Božanskoj Osobi Riječi. Zato je Krist prisutan u Crkvi u navještaju i slavlju svete mise.

Sakramentalni znak ili radnja sakramentalnoga znaka sastoji se od zvučnih riječi i vidljivih gesta. Svećenička ovlast ne odnosi se samo na onaj dio svete mise koji ima vrhunac u prinošenju Kristove žrtve i pretvorbi kruha i vina u sakramentalno Tijelo i Krv Kristovu, nego na cjelokupni sakrament euharistije. Moguće je slaviti pobožnosti, kateheze i slavlja Božje Riječi kao zasebne službe pod vodstvom laika kojega imenuje biskup. Ali ne smije se rastavljati dio Službe Riječi i euharistijski dio svete mise te da prvi predvodi laik s propovijedi, a drugi da slavi zaređeni svećenik.

„Već je i Luther to smatrao zlouporabom te je predbacivao Crkvi da svećenici i biskupi više nisu prvenstveno sluge Riječi, nego da su se srozali na ritualiste i puke svećenike koji samo služe mise. S druge strane, Tridentski sabor je rekao da su sakramentalno zaređeni svećenici postavljeni od Krista kao službenici Riječi i sakramenata. Justin mučenik je u svojoj Apologiji rekao da prezbiter tumači poslanice apostola i evanđelja u propovijedi i da onda nastavlja sa zahvalom, euharistijom, a đakoni ga podržavaju u dijeljenju svete pričesti.

Drugi vatikanski sabor stoga je istaknuo jedinstvo službe svećenika u naviještanju Riječi Božje, dijeljenju sakramenata i vođenju Crkve. Sakramentalno posvećenje oblikuje biskupe i prezbitere „po sakramentu Reda kao pravi svećenici Novoga zavjeta posvećuju za propovijedanje evanđelja, za vođenje vjernika i za vršenje službe Božje“ (Lumen gentium 28).

U skladu s praksom i naukom Crkve od početka, Dikasterij za bogoštovlje je ustanovio da je homilija u svetoj misi dio svete mise, mise, koja po sakramentalnome ređenju pripada prezbiteru, pri čemu ga podupiru đakoni koji sudjeluju u ovome sakramentu na svojoj razini ređenja. Svećeničke ovlasti ne možete samovoljno podijeliti i funkcionalistički ih prepustiti drugima, osim ako protestantski potpuno negirate sakramentalno svećeništvo i potpuno ga stavite u zajedničko svećeništvo svih vjernika, ostavljajući ga samo kao funkciju uime zajednice.

Zanimljivo je da upravo oni koji se tako rado pozivaju na Drugi vatikanski sabor, proturječe mu u pitanju propovijedanja laika na svetim misama te se ne žele samo vratiti iza Tridentskoga sabora, nego upravo u predreformacijske zloporabe, protiv kojih Luther nije samo prosvjedovao, već su mu bile povod da Crkvi predbaci otpad od pravoga evanđelja, doduše u vlastitu tumačenju, i da joj okrene leđa.

„Njemački vječni prosvjednici ne bi trebali samo jednom promisliti o svome odnosu prema Petrovoj službi pape, nego bi se trebali pozabaviti temeljima katoličke teologije, a ne sa svojim ideologijama punima zavisti i pretenzijama na moć i dalje tjerati Crkvu u Njemačkoj uza zid.“

(kta)