Kršćanski „fluidni“ identitet i „toksična mješavina“: teze nadbiskupa Paderborna o Crkvi

Kršćanski identitet „nije ni krut ni jasno definiran“, već se u određenome smislu može promatrati kao „fluidan“, izjavio je nadbiskup Paderborna Udo Markus Bentz tijekom svoga izlaganja na Salzburškim sveučilišnim danima.

Pritom je upozorio i na povezanost koju uočava između određenih krugova unutar Katoličke crkve i političkih pokreta koje je opisao kao „identitetske i autoritarne“. Te je izjave, kako je izvijestila agencija KNA, dao tijekom završne akademske skupštine održane u Salzburgu od 3. do 9. kolovoza. Ovogodišnje izdanje održano je pod temom „Tko smo i tko želimo biti? Identitet – snaga i problematično područje“ te je bilo usredotočeno na koncept identiteta.

„Fluidan“ kršćanski identitet

Bentz je svoje argumente razvio polazeći od onoga što je nazvao „relacijskim“ identitetom. „Moj identitet kršćanina nije ni krut ni jasno definiran, već u određenome smislu fluidan – premda, nadajmo se, s čvrstom unutarnjom jezgrom“, objasnio je.

Prema riječima nadbiskupa, taj se identitet oblikuje kroz različite elemente koji međusobno djeluju. Među njih je ubrojio Krista, Crkvu i njezinu tradiciju, kao i biografske i kulturne okolnosti svakoga pojedinca te način na koji ga drugi doživljavaju kao kršćanina. Iz te perspektive Bentz je svoj pristup povezao sa sinodnošću. Prema njegovu mišljenju, sinodski se život ne smije ograničiti na rasprave o određenim sadržajima, već mora obuhvatiti i način na koji se oblikuju odnosi unutar Crkve. Kako bi ilustrirao taj koncept, nadbiskup se pozvao na Sveto pismo. Prikazao je Izrael kao narod u hodu koji održava Božja vjernost te istaknuo da u Novome zavjetu Krist postaje temeljnom točkom oslonca za one koji ga slijede. Prema njegovu sažetku, kršćanski identitet treba shvatiti kao „primljeni, prepričavani i življeni odnos s Kristom“.

Bentz dovodi u pitanje katolički identitet utemeljen na razgraničenju

Suočen sa sekularizacijom, Bentz je kritizirao težnju za identitetom koji se temelji na „razgraničenju“ – odnosno „izolaciji onoga što se smatra vlastitim“ – te mentalitet usmjeren na očuvanje stečenih pozicija. Prema njegovim riječima, takvo shvaćanje crkvenoga identiteta pronalazi „odjek i nadahnuće“ u određenim identitetskim političkim pokretima. Zatim je svoje upozorenje usmjerio prema unutra, na samu Crkvu. Bentz je izrazio zabrinutost što „bliskost“ između tih „identitetskih i autoritarnih“ političkih struja i „određenih skupina i dinamika unutar Katoličke crkve“ više ne predstavlja rubnu pojavu. Po njegovu mišljenju, ta bliskost stvara „toksičnu mješavinu“.

Protiv „zamrznutoga“ kršćanskog identiteta

Nadbiskup je također osporio shvaćanje crkvenoga identiteta koje zanemaruje povijesni razvoj ili ga pokušava „zamrznuti“ u određenome trenutku. Takav koncept, ustvrdio je, nije u skladu s putem kojim je Crkva krenula nakon Drugoga vatikanskog sabora i u desetljećima koja su uslijedila. Zalaže se za kršćansku prisutnost koja je sposobna zastupati svoja uvjerenja u pluralističkome društvu, a da ih pritom ne nameće drugima.

Bentz je to stajalište sažeo nizom suprotnosti: „Biti prisutan bez prisvajanja. Svjedočiti bez prisiljavanja. Ispovijedati svoju nadu bez ugrožavanja slobode drugih. Govoriti bez ušutkivanja drugih. Izražavati neslaganje bez uništavanja. Pozivati ​​bez prisvajanja.“ Pritom nadbiskup nije imenovao konkretne skupine ili dinamike unutar Katoličke crkve koje povezuje s „identitetskim i autoritarnim“ strujama – bliskost koju je opisao kao „toksičnu mješavinu“.

(kta)