Kardinal Cupich usporedio sinodnost s hrvatskim plesom

Čikaški nadbiskup smatra da sinodski hod mora osluškivati ​​„božansku melodiju“, ostati vjeran predaji i ne pretvoriti se u „puko ispisivanje pravila iznova“. U razmišljanju objavljenome u vatikanskim medijima, kardinal predlaže da se putovanje Crkve promatra kao koreografija u kojoj se svaki član kreće u ritmu iste „božanske melodije“ – u zajedništvu s drugima i ne gubeći iz vida primljenu predaju.

Ta usporedba nije slučajna. Cupich se prisjeća svoje mladosti i trenutka kada je učio kolo tijekom aktivnosti koje je organizirala njegova Župa. Iz toga iskustva razvija razmišljanje o naravi sinodnosti shvaćenoj kao proces u kojemu kršćanska zajednica uči „hodati zajedno“ osluškujući Duha Svetoga i jedni druge.

Slušanje prije djelovanja

Za američkoga kardinala najvažnija pouka toga plesa je da pokret nikada ne počinje improvizacijom. Prije nego što napravi korak, plesač osluškuje glazbu, usvaja njezin ritam i usklađuje svoje pokrete s cjelokupnim obrascem. Ta ista logika, objašnjava, trebala bi oblikovati život Crkve. Sinodnost ne počinje dokumentima, raspravama ili organizacijskim odlukama, već dubokim slušanjem – osobito onih na marginama zajednice. Oni koji prestanu slušati, napominje Cupich, s vremenom gube korak s drugima, baš kao što plesač gubi ritam ako zanemari glazbu.

Autoritet u službi zajednice

Cupich se također služi slikom koreografije kako bi razmotrio vršenje autoriteta unutar Crkve. U plesu postoje različite uloge, no sve teže k tome da cjelina postigne sklad. Iz te perspektive naglašava da vodstvo ne znači uzdizanje iznad drugih, već stvaranje uvjeta u kojima svaka osoba može u potpunosti razviti vlastite darove. Pritom raznolikost karizmi ne nestaje, već pronalazi način da se uklopi u isti pokret.

Sinodnost ne znači kretanje od nule

Jedan od najvažnijih aspekata ovoga razmišljanja je kardinalovo isticanje da se sinodski proces ne smije shvatiti kao raskid s crkvenom tradicijom. Cupich upozorava na ono što naziva „tiranijom sadašnjosti“ – napast da se crkveno razlučivanje ograniči isključivo na brige i senzibilitet određenoga razdoblja. Prema njegovu mišljenju, dijalog Crkve mora uključivati ​​i glasove svetaca, crkvenih otaca i majki te cjelokupne baštinjene tradicije. Stoga izričito tvrdi da sinodnost nije vježba u „ispisivanju pravila ispočetka“. Granice koje su postavili Sveto pismo, dogma i veliki povijesni sabori ne predstavljaju – kako objašnjava – tamnicu za pastoralnu kreativnost, već okvir koji osigurava kontinuitet i identitet Crkve kroz stoljeća.

Mjesta za sve bez napuštanja plesnoga podija

Kardinal se ponovno poslužio metaforom plesa kako bi objasnio da dobra koreografija zahtijeva svijest o raspoloživome prostoru, ali i o njegovim granicama. Crkva je pozvana „raširiti šator“ i napraviti mjesta za one koji bi inače mogli biti gurnuti na margine. Ipak, dodaje, stvaranje prostora ne znači rušenje zidova kazališta niti napuštanje plesnoga podija. Istinska kreativnost leži u otkrivanju novih načina izražavanja trajnih istina vjere unutar utvrđenih okvira, a ne izvan njih. Također smatra da su napetosti i neslaganja sastavni dio sinodskoga hoda. Baš kao i u plesu, pogrešan korak ne zahtijeva prekidanje izvedbe; naprotiv, on poziva na ispravljanje pokreta, prilagodbu i nastavak zajedničkoga putovanja s drugima.

Više od sastanaka i dokumenata

U završnome dijelu svog razmišljanja, Cupich odbacuje shvaćanje sinodnosti svedeno na birokratske strukture, povjerenstva ili sastavljanje dokumenata. Cilj nije dovršiti administrativni proces, već se uključiti u trajno učenje – osluškivanje „božanske melodije“ – kako bi se zajednički svjedočilo evanđelje.

Zaključno, podsjeća da su se pojedini crkveni oci služili grčkim izrazom perichoresis – što doslovno znači „ples u krugu“ – kako bi izrazili otajstvo Presvetoga Trojstva. Polazeći od te slike, ističe da što više Crkva živi „ples sinodnosti“, to potpunije odražava to otajstvo.

(kta)