Američki biskup Barron: Nadbiskup Paglia potvrdio je najgore strahove mnogih od nas

„Nadbiskupov intervju podsjetio me, iskreno, na razgovore koje sam vodio s nekima od mojih njemačkih kolega tijekom Sinode o sinodnosti. Pod krinkom razvoja doktrine, nastojali su relativizirati ili radikalno izmijeniti načela na kojima se temelji klasični moral. Ako je ovo doista igra, a jest, onda smo zagazili u opasne vode“, piše Robert Barron, biskup Biskupije Winona-Rochester (Minnesota), osnivač velike medijske organizacije „Word on Fire“ i predsjednik Odbora Konferencije katoličkih biskupa SAD-a za laike, brak, obiteljski život i mlade u objavi na mreži X.

Poznati medijski biskup Barron poziva se na intervju za koji je za „SettimanaNews“ dao bivši predsjednik Papinske akademije za život nadbiskup Vincenzo Paglia, čovjek koji nipošto nije lišen kontroverzi. „SettimanaNews“ su online novine i platforma na talijanskome jeziku koji se fokusiraju na vjerske, teološke, pastoralne i crkvene teme; izdaje ga Red svećenika Presvetoga Srca.

U nedavnome intervjuu nadbiskup Vincenzo Paglia, bivši veliki kancelar Instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji, potvrdio je najgore strahove mnogih od nas. Priznao je da su promjene koje je proveo u Institutu tijekom pontifikata pape Franje imale za cilj pokrenuti „vrlo duboku“ reformu koncepta prirodnoga prava. Umjesto apsolutnih moralnih normi, koje se temelje na razumijevanju temeljnih dobara, on i njegovi kolege predložili su moralnu teoriju ukorijenjenu u povijesnome razlikovanju subjektivnih i kulturnih iskustava – ne „teorijsko promišljanje iz naslonjača“, već onu koja djeluje „unutar povijesti i života ljudi“. To je, naravno, jezik pomodnoga postmodernizma i doista je opasan. Dopustite mi da ovo načelo ilustriram primjerom. Je li ropstvo pogrješno samo po sebi? Pogrješno, bez obzira na to što govore istraživanja javnoga mnijenja i bez obzira na prevladavajući konsenzus u ovome trenutku? Pretpostavljam da bi svaka pristojna osoba odgovorila potvrdno. Ipak, ovo „da“ pretpostavlja upravo ono što tradicija naziva prirodnim zakonom i osnovnim ljudskim dobrima.

Postoje vrijednosti koje su toliko temeljne da su postupci koji su protiv njih zli po svojoj prirodi. Za vrlo precizno izlaganje ove ideje treba samo pogledati encikliku „Veritatis Splendor“ svetoga Ivana Pavla II. Ako tvrdimo da je to samo „teologija fotelje“ i da je moral u funkciji stalnoga mijenjanja kulturnih i iskustvenih podataka, zašto se onda ropstvo ne bi moglo opravdati? Jedan od najbriljantnijih ljudi koji su ikada živjeli, filozof Aristotel, smatrao je to opravdanim. Isto tako, visoko inteligentne i moralno čestite osobe u našoj vlastitoj zemlji smatrale su ga dopuštenim čak i u 19. stoljeću. Tko može reći hoće li se konsenzus možda vratiti iz drugoga smjera? Tko može isključiti mogućnost da bi „proživljeno iskustvo“ jednoga dana to moglo opravdati? Ono što svaki istinski koherentan moralni okvir zahtijeva je upravo ono što su nadbiskup Paglia i njegovi kolege nastojali ukinuti: apsolutne moralne norme.

Njihovo napuštanje uime slobode ili pastoralne osjetljivosti čini moralni diskurs disfunkcionalnim – baš kao što bi relativiziranje temeljnih načela logike učinilo svaki racionalni razgovor nemogućim. Nadbiskupov intervju podsjetio me, iskreno, na razgovore koje sam vodio s nekima od svojih njemačkih kolega tijekom Sinode o sinodnosti. Pod krinkom razvoja doktrine nastojali su relativizirati ili radikalno izmijeniti načela na kojima se temelji klasični moral. Ako je ovo doista igra – a jest – onda smo zagazili u opasne vode.

(kta)