Kalinovac · 22. stu. 2026.Crkva u Hrvata
U Kalinovcu je u subotu, 21. studenoga, održan susret „Zapisane u tišini - Redovnice Kalinovca kroz povijest”, posvećen redovnicama koje su potekle iz kalinovačke župe ili su s njom povezane obiteljskim korijenima. U organizaciji Društva svetog Luke Kalinovac i potporu Župe sv. Luke, ev. Kalinovac i Koprivničko-križevačke županije molitvom, svjedočanstvima, pjesmom i izložbom uspomena oživljena su sjećanja na žene čije je predano služenje ostavilo trag u brojnim zajednicama i životima ljudi.
Uz Kalinovac se veže šezdesetak redovnica iz različitih zajednica: Služavki Maloga Isusa, milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga, Kćeri Božje ljubavi i klarisa. Iz pojedinih obitelji u samostan su odlazile dvije, pa čak i četiri rođene sestre. Njihovi su ih životni putovi vodili daleko od rodnoga mjesta, ali su ostale dio kalinovačke povijesti.
Susret je započeo svetom misom za pokojne redovnice u župnoj crkvi sv. Luke, ev. koju je predvodio pater Tiho Radan, prior karmelićanske zajednice u Gospiću u zajedništvu s domaćim župnikom Andrijom Botkovićem. Program je nastavljen svečanom akademijom u Osnovnoj školi Ivan Lacković Croata Kalinovac, gdje je okupljene pozdravila predsjednica Društva svetog Luke Kalinovac Jasna Kovačev.
P. Tiho Radan u svojem je izlaganju govorio o vlastitom redovničkom pozivu i svakodnevici samostanske zajednice, u kojoj se isprepleću molitva, rad i zajedništvo. Posebno je približio život u klauzuri, koji se odvija daleko od očiju javnosti, ali je molitvom povezan s potrebama drugih ljudi.
Priču o kalinovačkim redovnicama pripremila je i predstavila Ana Rabađija, oslanjajući se osobito na pregled s. Marte Vunak, koja je prikupila podatke i sjećanja o 41 Služavki Maloga Isusa iz Kalinovca. Uz povijesne činjenice predstavljene su obiteljske veze i osobne uspomene koje iza redovničkih imena otkrivaju pojedinačne ljudske sudbine.
Mnogi od tih životnih putova povezani su sa Sarajevom, gdje je nadbiskup Josip Stadler 1890. osnovao Družbu sestara Služavki Maloga Isusa. Već u njezinim ranim godinama u zajednicu su pristupale djevojke iz Kalinovca. Njihovo je služenje obuhvaćalo brigu za siročad, bolesnike, starije i siromašne, rad u domaćinstvu i na zemlji, poučavanje, glazbu i vođenje samostanskih zajednica.
Među njima je bila Prakseda Terezija Jambrović, koja je još kao djevojčica pomagala ocu zidaru. Poslije se brinula za napuštenu djecu i njegovala ranjene vojnike tijekom Prvoga svjetskog rata. Obavljala je službu generalne ekonome Družbe te bila dugogodišnja predstojnica u Vinkovcima. Redovnica je postala i njezina sestra Ambrozija.
Posebno je dojmljiva priča obitelji Đure Sobote i Ane, rođene Matica, čije su četiri kćeri postale redovnice. Genoveva Viktorija Sobota ostala je zapamćena po brizi za siromašnu djecu u zagrebačkom Antunovcu, koja su je doživljavala kao majku. Nakon njezine smrti 1931. godine i zagrebačke su novine istaknule njezin požrtvovan socijalni rad.
Njezina sestra Marcela Terezija Sobota školovala se za učiteljicu, ali je zbog tuberkuloze morala prekinuti školovanje. Umrla je vrlo mlada, 1904. godine. Sačuvana je dirljiva uspomena na majčin dolazak kako bi se oprostila od teško bolesne kćeri.
Među neobičnim svjedočanstvima ističe se priča Bonfilije Katice Bazijanec. Prema zapisu Družbe, nakon udara groma na Polju svete Filomene kod Čardaka 1903. godine izgubila je vid i sluh. Svoje je ozdravljenje pripisivala zagovoru Gospe Pompejske. U svjedočanstvu je navela da joj je Gospa navijestila povratak vida i sluha u subotu, 22. kolovoza, u osam sati ujutro, što se prema istom zapisu i dogodilo. O tome je 1904. pisao Glasnik Presvetoga Srca Isusova. Bonfilija je poslije služila u domu za slijepe u Moslavini, skrbeći za slijepe djevojke.
Genoveva Marija Sobota, druga redovnica toga imena, bila je učiteljica i odgojiteljica kandidatica i novakinja, zapamćena po blagosti i pristupačnosti. I tijekom teške bolesti nalazila je snage ohrabrivati druge. Pred kraj života napisala je Litanije trpljenja, čiji se zazivi ponavljaju uz odgovor „Dobro mi došle”. Njihov je prijepis njezina nekadašnja novakinja, s. Eligija, čuvala u svojem Oficiju, molitveniku kojim se svakodnevno služila.
Životni putovi Honorate Marte Matice i Akviline Cecilije Paviše povezali su Kalinovac i s blaženim kardinalom Alojzijem Stepincem. Obje su služile u Krašiću. S. Honorata je kao predstojnica njegovala kardinala i prenosila njegovu poštu, pomažući mu održavati veze s ljudima unatoč nadzoru. S. Akvilina je u Krašiću od 1950. do 1966. djelovala kao katehistica i sviračica. U svojem je svjedočanstvu opisala i rana zimska jutra kada bi kardinalu dolazila naložiti peć, a on bi već bio budan i molio. Poslije je vodila Zagrebačku provinciju, a 1976. godine izabrana je za vrhovnu glavaricu Družbe.
Uz ove životne priče predstavljeno je i raznoliko stvaralaštvo redovnica: skladanje i izvođenje glazbe, prepisivanje nota, šivanje, pletenje i izrada crkvenoga ruha. Prisjećanje je obuhvatilo i sestre o kojima su ostali tek kratki zapisi. Iza jednostavnih oznaka poput „kuharica”, „odgojiteljica” ili „njegovateljica” stajale su godine predanoga rada, često u teškim uvjetima i oskudici.
O udaljenostima koje su sestre prelazile svjedoče i njihova posljednja počivališta: Zagreb, Samobor, Vinkovci, Sarajevo i Polje svete Filomene kod Čardaka. Tako je dio kalinovačke povijesti ostao zapisan daleko od Podravine.
Glazbeni dio programa izveli su zbor i tamburaši Kulturne udruge „Tomislav Franjić” Kalinovac, otpjevavši pjesme „Ako tebe nema” i „Budi tu, Isuse”, za koje je tekst i glazbu napisala s. Tihana Strancarić, Služavka Maloga Isusa.
Susret je pratila izložba fotografija, molitvenika, nabožnih sličica i drugih uspomena iz osobne zbirke Ane Rabađije. Pripremljene su i spomen-knjižica te molitvena sličica s Litanijama trpljenja. Nakon akademije okupljeni su nastavili druženje uz malu zakusku.
Večer „Zapisane u tišini” bila je izraz zahvalnosti, ali i poticaj na daljnje prikupljanje i čuvanje uspomena: prepoznavanje lica na starim fotografijama, zapisivanje obiteljskih sjećanja i očuvanje tragova života žena koje su svojim radom, molitvom i blizinom drugima ostavile trajno nasljeđe. (kta/m.b.)
Sarajevo · 21. stu.
Sindelfingen · 21. stu.
Sarajevo · 21. stu.
Bijelo Polje · 21. stu.