Radimlja: Komemoracija u čast nevinih žrtava Križnoga puta

Na Radimlji kod Stoca održana je u nedjelju, 17. svibnja, komemoracija u čast nevinih žrtava Križnoga puta. Program je započeo u 11:45 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća, a sveto misno slavlje u 12 sati kod spomenika na Radimlji. Komemoraciji su nazočili predstavnici hrvatskoga naroda sa svih razina vlasti. Događaj se već tradicionalno održava u organizaciji Grada Stoca, Udruge građana „Vidovo polje“ Stolac i Župe sv. Ilije Proroka Stolac.

Misno slavlje predvodio je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, uz sudjelovanje više svećenika iz hercegovačkih župa, a liturgijsko pjevanje animirali su ujedinjeni zborovi iz Župa Marije Majke Crkve – Mostar i sv. Ilije proroka – Stolac pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića i uz orguljsku pratnju Mateja Perića.

Donosimo dio fra Jozine propovijedi:

„Da bi razumio dušu naroda, trebaš razumjeti zvon njegovih zvona. Taj zvon njegovih zvona u ovome našem hrvatskom puku predugo je tužan. Razumjeti njegove zvukove i tragove znači živjeti. Mi danas ovdje stojimo u šutnji pred tragedijama, pred nevinima. Šutimo i pred šutnjom. Ta ono o čemu se ne govori ne nestaje, ono počinje šaptati u dubini svakoga bića. Znamo mi to iz osobne i obiteljske povijesti, a onda i iz narodne. Život kao da se nalazi u pauzama između velikih sukoba, u pauzama između istina i laži, u pauzama između patnje i nade, u pauzama između tamnica i sloboda. Od ovih stećaka do danas stalno smo u grobovima. Grobovi u svakom mjestu, ispod svakog humka, uz svaki put. I svako stoljeće stvaralo je nove sukobe. Zemlja na raskrižju svjetova, u stalnoj prijetnji otimanja, ostavi nam zauvijek i tamnu povijest patnika. Ne smijemo ih zaboraviti! Ako ih zaboravimo, ništa nećemo naučiti; ako ih ne zaboravimo, ni mi nećemo biti zaboravljeni. Jedna od najvećih čežnji ljudskoga bića je upravo ta – ne biti zaboravljen. Zato se i onome koji ne vjeruje previše sviđa vječnost, zbog nezaborava. Ta mudrost je jasna: patnja je čovjekova najmudrija učiteljica. Ako od nje ne naučimo i danas, onda smo uzalud ovdje. Ovdje u Vidovu polju i okolici Stoca, ovdje u istočnoj Hercegovini koja nije na Istoku, ostade tisuće mučki pogubljenih žrtava: neotkopanih, neobilježenih, neimenovanih, neznanih, bez prava na identitet i bez prava na istinu. Ostali su grobovi nepoznatih imena na čija mjesta nije čak moguće napisati ni datum smrti. Tako su groblja ova s tek napola mrtvima. I pitam se: 'Bože, kolike tajne krije Bregava, njezina korita, jame i škripe; koliko imena i patnje krije Vidovo polje, Bleiburško polje, Krbavo polje i mnoga polja i, bojim se, previše ih ima.' I danas je tako.

O, taj mučni Križni put Hrvata! O, Bože, koliko patnje na tim putima! Koliko koraka od Slovenije do Hercegovine na tom putu jada, poniženja i udaranja! Kako uz onu cestu, tako uz naše današnje ceste i putove, stadione i dječja igrališta, stambene zgrade i kulturne ustanove nalaze se masovni grobovi ubijene vojske, civila, nevinih ljudi. Ljudi današnjice bezbrižno uz njih hodaju.

Masovni grobovi, tko će ih otkopati!? Nikakve konvencije, zakoni, institucije ove istrošene civilizacije ne bijahu primjenjivi kada oni ostadoše bez života. Ljudi na putu prema Zapadu, nadajući se slobodi, doživješe izdaju Zapada. Po koji put u povijesti – previše ih je za nabrojiti, previše ih je za spominjati.

Dragi prijatelji, da, istina je kada izbacite Boga iz jednadžbe ljudskoga postojanja, onda je sve dopušteno. Onda možete ubiti koga hoćete, kad hoćete i uime čega god hoćete. Koncept dobra i zla bez Boga nema nikakvo racionalno jamstvo. Zato je lakše razumjeti toliko iracionalnoga, toliko nemoralnoga, toliko neshvatljivoga. Kako onda u onima koji počiniše zločin, tako i danas i ove godine i ovoga stoljeća u onima koji ga opravdavaju.

Izbacivanjem božanskoga iz čovjeka, izbačeno je racionalno iz života. Tako čovjek postaje ono što nije, ono što ne bi smio biti. Tako ubojstva postaju samo statistika bez odgovornosti. Pa tako Hrvati do danas ne znaju što im se po imenima dogodilo i prije skoro 40 godina. Samo i samo onda kad su svjedoci skupi snage govoriti, saznalo se za mjesta ubojstva i masovne grobove. O, ta šutnja koja prešućuje istinu, najveći je neprijatelj istine.

I samo ime Križni put Hrvata nastao je u hrvatskome iseljeništvu, tamo gdje bijaše slobode jer ovdje se s mukom i silom šutjelo. A oni koji su imali dovoljno hrabrosti i ljubavi prema istini, bijahu zbog nje kažnjeni.

Ovih uskrsnih dana slušamo riječi koje odzvanjaju stoljećima: 'Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.', 'Dat ću vam Branitelja da bude s vama zauvijek, Duha istine kojega svijet ne može primiti.' Ne može Ga primiti jer Ga ne vidi i ne poznaje. Duh istine je moćan Zaštitnik čovjeku na putu koji želi ispravno živjeti. Kada to ljudi shvate, onda postanu hrabri, postanu svjedoci vremena i samo onda im je budućnost jasna. Mi, nažalost, još uvijek živimo u vremenu pitanja. Ako bih pisao pismo svom narodu, to bi pismo sadržavalo samo pitanja. A pitati je važno. Tražiti je važno. Ta bolje je imati puno pitanja koja nas vode traženju, a traženje nas vodi istini, nego šutjeti i šutjeti i prihvaćati službene narative i ovih država.

Pitam se, pitam se, zašto se još uvijek bojimo. Zašto je to danas teško čuti da je Partizanski pokret završio u zločinu, a njega se još uvijek slavi. Zašto?! Zašto je tako?! U 21. stoljeću kada hodamo po drugim svemirskim tijelima, zašto je teško čuti da su upravo ti tzv. osloboditelji pobili više ljudi nego bilo tko drugi? Zašto se skrivaju pod imenom antifašizma? Zašto sudbina ovih u jamama i škripama ne bijaše ista kao onih u zemljama zapadno odavde? Ne bijaše moguće, jer nakon '45. njima je došla sloboda, a nama komunizam, progoni i osude, laži i krivotvorine, zatvori mučni, Zenice, Foče, Tuzle, Sarajeva, Goli otoci, Sveti Grguri, Gradiške, Lepoglave, Zagrebi, Požege... Trebalo bi mi dugo vremena za nabrojiti sve. Stoga se nije čuditi što se čestitim ljudima ovih prostora gadi ime fašizam koji je postao antihumanizam pa se pitam: Zašto opet moramo slušati Po šumama i gorama, zločinačke pjesme, a mnoge šume i brežuljci, brda i uzvisine upravo bijahu mjesta najvećih zločina? (...)

Živimo još uvijek u prošlosti upravo zbog laži jer s njom još uvijek nismo načisto. Zašto i danas ulice i trgovi nose ime glavnog komunističkog diktatora i zločinca i njegovih glavnih čuvara sistema, posebice u ovoj zemlji koja je prepuna njegovih zločinaca? O, Bože, kako opet kasnimo! (...)

Istina uvijek oslobađa. Ona nije naša, vaša – ona je jedna! Pa se pitam, zašto ne bismo birali njezin put. Ona je božanska! Zašto ne bismo protivniku pružili barem uho da ga saslušamo? Ta znamo da je istina u nama, u vama, da istina putuje s nama ako želimo to priznati“, zaključio je fra Jozo te pozvao da s tom istinom uvijek surađujemo jer će nas samo ona osloboditi.

Na koncu misnoga slavlja nazočne je pozdravio župnik domaćin don Gordan Božić koji je zahvalio na organizaciji ovoga događaja i dolasku.

Organizatori ističu kako Radimlja već desetljećima predstavlja mjesto molitve i sjećanja na tisuće nevino stradalih u poraću Drugoga svjetskog rata te naglašavaju važnost očuvanja kulture sjećanja, istine i dostojanstva žrtava. Ujedno podsjećaju kako i druga mjesta stradanja na području Hercegovine, među kojima su korito rijeke Bregave, Bišina kod Nevesinja, Trebinjska šuma i brojne jame u okolici Stoca, svjedoče o teškim zločinima i potrebi trajnoga pamćenja kako se slična stradanja nikada ne bi ponovila.

(kta)