Polaganje prvih redovničkih zavjeta u Bijelom Polju

U samostanu sv. Franje u Bijelom Polju pokraj Mostara, na blagdan Rana svetoga Franje 17. rujna 2026., s. Antonela Karačić obukla je redovnički habit i položila prve privremene zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće u Družbi Školskih sestara franjevki Krista Kralja, objavljeno je na mrežnoj stranici Provincije Svete Obitelji.

Svečano euharistijsko slavlje predslavio je fra Marin Karačić, član Hercegovačke franjevačke provincije i stric s. Antonele, u koncelebraciji s don Rajkom Markovićem, župnikom župe Potoci. Uz redovnice, slavlju su sudjelovali članovi obitelji, rodbina i prijatelji s. Antonele te članovi Frame.

Svečanost je započela procesijom u kojoj je s. Antonela, u pratnji svoje odgojiteljice s. Marijane Selak i provincijske predstojnice s. Franke Bagarić, pristupila oltaru u habitu koji je blagoslovljen dan ranije.

Nakon navještaja Evanđelja uslijedio je obred zavjetovanja. Prozvana imenom, novakinja je odgovorila riječima: „Evo me, Gospodine, pozvao si me!“ Potom je izrazila želju da, uz Božje milosrđe i milost, savršenije služi Bogu i ljudima u Družbi Školskih sestara franjevaka Krista Kralja.

U homiliji je fra Marin govorio o ljepoti Božjeg poziva i slobodi čovjeka koji na njega odgovara. Istaknuo je kako je čovjek, kada pronađe ono što mu je uistinu dragocjeno, spreman ostaviti sve drugo. Tu je misao povezao s redovničkim pozivom u kojem se čovjek slobodno odlučuje darovati Bogu i živjeti za ono što je prepoznao kao najveću vrijednost. „Kada Bogu kažemo da, onda vrlo lako svemu zemaljskome možemo reći ne“, rekao je fra Marin. U tom je kontekstu progovorio i o redovničkom pozivu, naglašavajući da se na njega ne može gledati kao na pitanje izdržljivosti, nego kao na odgovor ljubavi. „Sestra Antonela ovdje nije došla da izdržava nešto, nego da ljubi. Došla je da živi i da Gospodin ostvari želje njezina srca“, poručio je.

Govoreći o životu u redovničkoj zajednici, istaknuo je kako zajednica postaje mjesto u kojem čovjek kroz svakodnevne odnose s drugima sve dublje upoznaje sebe, uči služiti, biti strpljiv te dijeliti radosti i teškoće života s drugima. No, uz život u zajednici, naglasio je važnost osobnog susreta s Bogom. „Da bi čovjek mogao opstati u zajednici, mora znati ostati u samoći“, rekao je te s. Antonelu potaknuo da gradi dubok i osoban odnos s Gospodinom, s kojim će moći dijeliti svoje radosti, boli, pitanja, zahvalnost i sve ono što život donosi.

Govoreći o svetom Franji i njegovim ranama, fra Marin je podsjetio na njegovu duboku suobličenost Kristu, kazavši kako je svoje stigme skrivao, ne želeći njima privlačiti pozornost na sebe jer su one su za njega bile „mjesto susreta s Gospodinom“. Upravo je u tom svjetlu potaknuo s. Antonelu da i svoje životne boli i križeve promatra kao mjesta susreta s Bogom: „Neka svaka tvoja bol i svaki tvoj križ bude mjesto gdje ćeš Gospodina još žarče uzljubiti i gdje ćeš ga još više prigrliti.“

Na kraju homilije potaknuo ju je da svojom svakodnevicom svjedoči kome pripada: „Neka tvoj život, draga Antonela, uistinu bude propovijed, da svi znaju kome pripadaš, koji je tvoj cilj i za kim si krenula.“

Nakon homilije s. Antonela je u ruke provincijske predstojnice i u nazočnosti dviju svjedokinja i okupljene zajednice vjernika položila svoje prve redovničke zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće na godinu dana. Potom su joj predani vanjski znakovi njezina zavjetovanja – koprena, trnov vijenac te Pravilo i Konstitucije Družbe. Predsjedatelj slavlja, provincijska predstojnica i sestre pružili su joj znak mira, čime je označeno njezino zajedništvo s redovničkom zajednicom.

Obred je zaključen molitvom vjernika, a slavlje je nastavljeno euharistijskom službom.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratila provincijska predstojnica s. Franka, izrazivši zahvalnost Bogu za život i poziv s. Antonele te svima koji su je pratili na putu razlučivanja i sazrijevanja njezina redovničkog poziva.

Na kraju slavlja provincijska predstojnica je s. Antoneli uputila riječi ohrabrenja povezane s geslom koje je izabrala za početak svoga redovničkog puta: „Daj mi piti!“ Govoreći o susretu Isusa i Samarijanke na Jakovljevu zdencu, s. Franka istaknula je kako Isus prvi pristupa čovjeku, vidi ga, čeka i poznaje njegovo srce. U tom susretu čovjek otkriva da je ljubljen i pozvan. „Isus ne skriva svoju žeđ za tobom, nego ti i danas govori: Nedostaješ mi. Daj mi piti! (…) Daj mi svoju mladost; daj mi svoje planove; daj mi svoje darove i svoje slabosti; daj mi svoju budućnost; daj mi svoje srce!“, kazala je, ujedno joj posvijestivši kako su njezini zavjeti odgovor na tu „Božju žeđ za čovjekom“, a redovnički habit vidljivi znak njezine odluke da pripada Kristu.

Slavlje je završeno u ozračju radosti, zahvalnosti i zajedništva te prigodnim druženjem nakon mise. (kta)