Papa Lav XIV. Rimskoj biskupiji: Pastoralni rad usmjerite prema susretu s Kristom

Papa Lav XIV. predvodio je u petak 18. rujna 2026. u bazilici svetoga Ivana Lateranskog Skupštinu Rimske biskupije kojom je započela nova pastoralna godina, piše Vatican News.

Tijekom skupštine najavio je također pokretanje postupka za kanonizaciju don Luigija Di Liegra, utemeljitelja i ravnatelja Caritasa grada Rima koji je preminuo 12. listopada 1997. godine, a koji je bio i pokretač povijesnoga biskupijskog skupa 1974. godine o temi „Odgovornost kršćana pred očekivanjima ljubavi i pravednosti u gradu Rimu“, poznatoga kao „skup o problemima Rima“.

Evanđelje se utjelovljuje osluškivanjem stvarnosti

Okupljenima koji su zastupali 334 župe na području od 881 četvornog kilometra, Sveti je Otac istaknuo upravo lik don Di Liegra kao uzora autentičnoga i konkretnoga pastoralnog djelovanja:

„Dar koji on daje našem hodu ne nalazi se prije svega u djelima koja je učinio: don Luigi je, prije nego što je bilo što izgradio, želio ‘vidjeti’. Godine 1969. pokrenuo je istraživanje o religioznosti Rimljana jer je shvatio da nema utjelovljenja poruke bez osluškivanja stvarnosti. U svom posljednjem izlaganju, nekoliko tjedana prije smrti, don Luigi je rekao svojim suradnicima: ‘Razlučivanje je pitanje: Gospodine, gdje si?’“

Dati gradu nadu; neka nitko ne ostane anoniman

Rimski je biskup započeo govor polazeći od Evanđelja po Ivanu, odnosno od susreta Marije Magdalene s Uskrslim pred grobom. Taj susret simbolizira nemirnu potragu za nadom koja se osjeća u gradu. U Rimu je mnogo ljudi koji svakoga jutra započinju iznova, podijeljeni između izgubljenosti onih koji više ne uspijevaju pronaći Gospodina i bogatstva onih koji velikodušno djeluju u evangelizaciji i djelima milosrđa, nošeni dubokom radošću koju stvara zajednica – rekao je Papa te dodao:

„Odavde mora ponovno krenuti svako pastoralno djelovanje: ne pitajući se toliko 'što' učiniti, nego prije svega 'koga' i 'kako' susresti. U našim zajednicama možemo ostati anonimni, nevidljivi i neshvaćeni, ili viđeni, poznati i nazvani imenom. Onaj tko doista susretne Krista, poput Marije Magdalene, osjeća kako mu se srce ispunja te tada ne može ostati na mjestu, nego trči i ide naviještati.“

Metoda pastoralnoga preispitivanja

Rimski biskup svojoj biskupiji nije dao novi pastoralni program, nego metodu: „pastoralno preispitivanje“ koje uključuje cijelu zajednicu, kao i one koji ne dolaze u nju i promatraju stvari izvana. Iznad svega, to je metoda koja „ne traži od nas da činimo više, nego nam omogućuje da činimo bolje“.

„Provjera, pod svjetlom Duha Svetoga, znači zaustaviti se, promisliti o onomu što se dogodilo, prepoznati što je urodilo plodom, razumjeti što nije funkcioniralo i zajedno tražiti razloge toga. Jednom riječju, to znači stvarati istinu.“

Rim nije nevažna pozadina, nego mjesto poslanja

Četiri su koraka tj. „fokusa“ koje je Papa istaknuo za provedbu te provjere: prvi je susresti Krista i pomoći drugima da ga susretnu, jer Crkva ne postoji za sebe. Drugi je stvaranje novih, slobodnih i pomirenih zajednica, unutar kojih se ljudi osjećaju prihvaćeni, cijenjeni, suodgovorni, primatelji dara vremena i slušanja. Treći je fokus: živjeti u gradu i služiti mu.

„Rim nije nevažna pozadina naših zajednica: on je mjesto našega poslanja. Zajednica koju je stvorio Uskrsli ne može biti zatvorena u sebe, nego dijeli očekivanja, slabosti i pitanja ljudi; i uči prepoznavati, u onomu što se događa u različitim gradskim okruženjima, pitanja na koja evanđelje može odgovoriti, ako ga se ponovno prihvati“, kazao je Sveti Otac.

Autentično razlučivanje

Konačno, četvrti je fokus formacija Božjega naroda u zreloj vjeri, sposobnoj pretočiti se u konkretne odluke života i službe. To dovodi do vrlo jednostavnoga, ali ključnog pitanja „Zašto?“ – objasnio je papa Lav XIV. – Odnosno, koja je veza između evanđeoske nakane, stvarnih potreba zajednice i poslanja Crkve? Odgovor je u autentičnom razlučivanju:

„Biskup ne traži od vas da planirate nove aktivnosti: predlaže vam zajedničku metodu slušanja, razlučivanja, vrednovanja i obraćenja. Sadržaji i prioriteti ostaju povjereni odgovornosti vaših zajednica, i to na pet područja: katehezi i kršćanskoj inicijaciji, mladima, obitelji, milosrđu i zvanjima, jer cilj je dijeliti pastoralni stil, a ne uniformirati iskustva. U tomu su prefekture pozvane sve više postati mjesta susreta, dijaloga i zajedničkoga pastoralnog planiranja.“

Svećenici trebaju biti ljudi koji slušaju i prihvaćaju

Papa je potom govorio o svećenicima koji su Rimu potrebni; ljudima koji slušaju i razlučuju prije nego što odgovore i donesu odluku; ljudima koji ostaju pred Gospodinom kako bi druge vodili do istinski proživljenog susreta s Njim; svećenicima koji svakodnevno odražavaju svoj poziv:

„Svećenik ne koncentrira u sebi svu odgovornost. On prepoznaje karizme, oblikuje savjesti i omogućuje suodgovornost laika: ne zbog nedostatka snage, nego zbog vjernosti naravi Crkve. Zajednica u kojoj sve ovisi o župniku krhka je zajednica, a predvoditi ne znači raditi sve. To znači stvarati zajedništvo, vrjednovati energije drugih, povezivati ​​osobe i stvarnosti te čuvati jedinstvo.“

Živjeti svećeničko bratstvo; nitko nije sam

Uključeni u zajednicu, sposobni razumjeti vlastito susjedstvo, dijeliti njegove rane i nade, odgovorni za život svih, čak i onih koji nikada ne prelaze prag crkve: takvi trebaju biti svećenici i župe, kako se ne bi povukli u samoodržanje.

„Nitko nije pozvan prolaziti kroz sve to sam. Prezbiterij nije zbroj svećenika koji se susreću zbog organizacijskih potreba: to je bratstvo i prvo je mjesto u kojemu valja provjeriti stvara li doista zajedništvo ono što činimo. Želim da prefekture budu, prije svega, ne samo instrumenti koordinacije, nego istinska mjesta svećeničkoga bratstva, gdje se bez srama može govoriti i o vlastitim teškoćama“, istaknuo je rimski biskup.

Ohrabrenje bogoslovima

Papa je potom posebne misli upravio sjemeništarcima, potičući ih da se formiraju knjigama, ali i licima siromašnih, bolesnih i župljana, te njihovim odgojiteljima, jer se mladi ne prepuštaju nekoj ulozi, nego slijede muškarce i žene koji se čine zadovoljni onim što jesu.

Papina zahvalnost

Na kraju, rimski je biskup zahvalio cijeloj biskupiji, i to ne kao formalnost – pojasnio je – nego kao izraz zahvalnosti svima, onima koji tiho podupiru Rim svojim zagovorom i onima koji ga svakodnevno susreću u školama, bolnicama, prihvatnim ustanovama i na periferijama. Jer dobro ne stvara buku: Bog to zna, a Papa to prepoznaje. Stoga je papa Lav XIV. uputio završni poticaj da tražimo Isusa bez straha, jer Gospodin dopušta da ga susretnu oni koji još uvijek imaju hrabrosti tražiti ga. (kta)