Misionar don Velimir i misionaraka s. Vedrana na Misnim slavljima u sarajevskoj katedrali

Dugogodišnji misionar u afričkoj državi Tanzaniji, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Velimir Tomić, i dugogodišnja misionarka u Ugandi u Africi, članica Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi s. Vedrana Ljubić, na početku 36. godišnjeg susreta misionara Crkve u Hrvata koji se održava od 20. do 24. lipnja 2026. u Nadbiskupskom sjemeništu „Petar Barbarić“ u Travniku, sudjelovali su u nedjelju 21. lipnja na prijepodnevnim Misnim slavljima u katedrali Srca Isusova u Sarajevu. Većina misionara i misionarki pošli su te nedjelje u župe Lašvanske doline, a njih dvoje poželjeli su doći u sarajevsku prvostolnicu u kojoj je župnik don Velimirov kolega iz sarajevskih bogoslovskih dana mons. Ivo Tomašević i u župnu zajednicu Presvetoga Srca Isusova u kojoj je s. Vedrana djelovala sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Don Velimir je predvodio Svetu misu u katedrali u 9 sati koju redovito slave kanonici Stolnog kaptola vrhbosanskog. Dobrodošlicu don Velimiru, koji je propovijedao, i s. Vedrani, koja je na kraju Svete mise iznijela svoje misionarsko iskustvo, poželio je kanonik preč. Darko Tomašević.

I okupljena vjernička zajednica u sarajevskoj prvostolnici na pučkoj Svetoj misi u 10.30 sati pozorno je slušala propovijed predvoditelja Misnog slavlja don Velimira kao i svjedočanstvo s. Vedrane. Svoga kolegu Velimira i s. Vedranu te župnika i gvardijana iz Belišća, trećoredca fra Marka Neretljaka, podrijetlom iz sela Matići u župi Tolisa, pozdravio je prije početka Svete mise katedralni župnik mons. Ivo Tomašević zahvaljujući misionarima što su za susret izabrali upravo katedralnu župnu zajednicu. Spomenuo je i da je don Velimir po studiju njegov adekvatni kolega, a po godinama kolega regensa chori sarajevske katedrale vlč. Marka Stanušića koji je tijekom Svete mise ravnao katedralnim župnim zborom.

Na početku vrlo zanimljive propovijedi prožete zgodama iz vlastitog misionarskog iskustva, don Velimir je sve okupljene pozdravio s „Hvaljen Isus i Marija“ na svahili jeziku dodajući da njega kao svećenika u Tanzaniji tako pozdravljaju, ne samo katolici nego i drugi. Prisjetio se svojih dječačkih i mladenačkih dana kada se u kršćanskim sredinama uvijek tako pozdravljalo te spomenuo da je tijekom boravka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini primijetio da je takav pozdrav rjeđi te da se ljudi često uopće ne pozdravljaju. „U takvim trenucima u mislima uspoređujem svoju domovinu u kojoj sam ponikao i rastao i svoju drugu domovinu Tanzaniju u kojoj uvijek oko misionara ima razdragane i raspjevane djece“, kazao je don Velimir te spomenuo da su se mnoge stvari promijenile i u Sarajevu kamo je došao na studij u Vrhbosansko bogoslovno sjemenište prije 44 godine. Prisjetio se lijepih studentskih dana od zajedničke molitve u kapelici, slušanja predavanja, ispita, zajedničkog blagovanja, čestog igranja nogometa pokraj crkve Kraljice svete krunice na Banjskom brijegu do ministriranja u sarajevskoj katedrali u kojoj sada ima prigodu slaviti Svetu misu. Kazao je da ni sam sebi ne vjeruje da već 38 godina živi i djeluje u Tanzaniji te istaknuo da mu je uvijek radost doći u domovinu i govoriti materinjim jezikom jer je domovina samo jedna - tamo gdje si rođen.

„Sretan sam što sam tijekom svih tih godina upoznavao ljude u Tanzaniji s našom domovinom i govorio uvijek o Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj kao domovini svog naroda koji je često imao tešku i krvavu povijest“, kazao je misionar Tomić te pojasnio da misionari nisu oni koji ljudima donesu samo Sveto Pismo i vjeru u Isusa Krista nego sve to nastoje posvjedočiti svojim životom i radom. Spomenuo je da je Tanzanija velika zemlja, bogata nacionalnim parkovima s najvišom planinom na afričkom kontinentu. „Mi, misionari, nismo došli kao turisti nego smo željeli upoznati ljude, njihovu tradiciju, običaje i živjeti s njima“, kazao je misionar te se prisjetio svoga mladenačkog pomaganja prigodom slaganja mjesečnika „Radosna vijest“ u misijskoj centrali u Sarajevu u vrijeme bogoslovskih dana kod profesora vlč. Zvonimira Baotića i fotografija malih afričkih kolibica i izgladnjele afričke djece.

„Kao mlad svećenik otišao sam u Tanzaniju vidjeti, je li to stvarno tako. Na početku sam se grdno pokajao jer je bilo još gore nego što se to moglo zaključiti na temelju pisama i fotografija. Nije bilo struje, putova, asfalta… Prvih sedam dana uopće se nisam umivao jer je voda više sličila blatu nego vodi. Počeo sam se umivati kada više nisam mogao izdržati. Moje misionarsko zvanje došlo je na vagu i odlučio sam izdržati ili umrijeti. U to vrijeme hrabrio me je misionar iz Splitsko-makarske nadbiskupije don Nikola Sarić iz župe Trilj govoreći da su svi oni prošli takvo iskustvo“, rekao je don Velimir dodajući da je nakon nekoliko mjeseci obolio od smrtonosne bolesti malarije te da su ga uspjeli izliječiti jakim lijekovima. Spomenuo je i da se nakon tri godine vratio u BiH gdje je tada započeo rat i potom se, u dogovoru s tadašnjim biskupom, vratio u Tanzaniju gdje i danas živi i djeluje. Ukratko se osvrnuo na svoj desetogodišnji rad u svojoj prvoj i vrlo brojnoj misiji s 25 bazičnih zajednica. Kazao je da se ponekad znao toliko umoriti vozeći i hodajući po vrućini da bi se navečer srušio i zaspao u svojoj sobi i prije nego bi došao do kreveta.

„Poziv misionara je specifičan poziv. Kad prođete teške trenutke, onda ga zavolite“, kazao je misionar Velimir dodajući da se tijekom 38 godina njegova djelovanja u Tanzaniji dosta toga promijenilo, ali da, na žalost, još uvijek ima puno siromaštva i da je život na tim prostorima još uvijek težak posebno izvan gradova gdje većinom ni danas nema pitke vode. Dodao je da misionari, ako imaju dostatnu pomoć, kupuju vodu jer je to jeftinije od lijekova za liječenje crijevnih bolesti. Spomenuo je i opasnosti vezane uz pljačku kao i nenavezanost na točnost kakva je poznata ljudima. „Čim sam došao u Tanzaniju, oslobodio sam se sata na ruci“, rekao je propovjednik iznoseći neke konkretne zgode iz misionarskog života. Zaključujući podužu propovijed, don Velimir je duhovito kazao da bi za Misno slavlje u Tanzaniji to bilo „tek zagrijavanje“ za homiliju. Zahvalio je svima onima koji molitvom i konkretnom pomoći podupiru misije i misionare dodajući da bi bez toga malo mogli učiniti.

Na kraju Svete mise s. Vedrana Ljubić pozdravila je sve sudionike Euharistijskog slavlja te progovorila o svom 28-godišnjem misionarskom djelovanju u Ugandi gdje je bila poglavarica viceprovincije sestara Kćeri Božje ljubavi. Spomenula je ugandske mučenike na čelu sa svetim Karlom Lwangom koji su podnijeli mučeništvo za vjeru između 1885. i 1887. godine. Pojasnila je da je riječ o 22 katolička i 23 anglikanska misionara i obraćenika u Ugandi pa postoje dva svetišta kao i da se, za razliku od anglikanskog, u katoličkom svetištu okupi veliki broj hodočasnika. Dodala je da ljudi u tom dijelu Afrike vjeruju da je duh jači tamo gdje se okupi veći broj ljudi pa tako gledaju i na svetište sv. Karla Lwange i drugova mučenika.

S. Vedrana je potom istaknula da u Ugandi ima veliki broj svećeničkih i redovničkih zvanja pa tako i časnih sestara. „Uganda je miroljubiva zemlja za razliku od nekih drugih afričkih zemalja pa je u njoj svoje privremeno utočište pronašlo oko dva milijuna izbjeglica iz susjednih zemalja… Ljudima u Ugandi i drugim afričkim zemljama još uvijek je potrebna naša duhovna i materijalna pomoć. Mi vjeru u Krista raspetoga svjedočimo svojim životom… Nas pet sestara Kćeri Božje i Ljubavi došle smo u Ugandu prije 28 godina. Kad smo došle, nismo našle ništa pa smo počele stvarno od nule. Nakon dolaska u Ugandu imale smo dvije tisuće američkih dolara koje smo potrošili na sređivanje papira. Dobrom Bogu hvala, malo po malo išle smo naprijed i sad imamo četiri zajednice, jednu zajednicu na zapadu a drugu u središtu Ugande u kojoj se govori 60 jezika“, rekla je s. Vedrana napominjući da je do sada živjela i djelovala u tri mjesta i u sva tri se govore različiti jezici pa to stvara velike poteškoće.

Napominjući da su u prvim godinama svoga djelovanja sestre nastojale vidjeti kako najbolje pomoći narodu u Ugandi, kazala je da su najprije napravile ambulantu i otvorile rodilište, a zatim mlin za mljevenje žitarica, školu i kuće za beskućnike kao i druge djelatnosti. Također obučavaju djevojke kao kućne pomoćnice koje onda pronađu posao sa sigurnom plaćom pa s njima ne mogu više manipulirati.

„Bogu hvala, u našoj viceprovinciji ima više od 50 mladih sestra i kandidatica. Nastojimo na svaki dobar način biti s ljudima i naučiti ih kršćanskom vrjednovanju života i trajnom pomaganju drugima. A vama svima zahvaljujem za svaku pomoć. Ovdje sam živjela i rasla i ovdje je sazrijevalo moje misionarsko zvanje. Djelovala sam u ovoj župnoj zajednici i u misijskom uredu pa sam sretna da danas ovdje mogu biti s vama u katedrali Srca Isusova“, kazala je s. Vedrana zahvaljujući za svaku pomoć i potporu u misijskom radu.

Misno slavlje don Velimir je završio blagoslovom vjernika na službenom tanzanijskom svahili jeziku. (kta)