Blagdan Uzvišenja Svetoga Križa proslavljen na Podravskom Jeruzalemu

Vjernici župa Budrovac i Kalinovac, kao i hodočasnici iz okolnih župa, okupili su se u ponedjeljak 14. rujna 2026. na blagdan uzvišenja Svetoga Križa na Podravskom Jeruzalemu u Čepelovcu, župa Budrovac.

Misno slavlje u koncelebraciji više svećenika iz Hrvatske i Poljske predvodio je mons. Vlado Bogdan, generalni vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije.

U homiliji, mons. Bogdan potaknuo je na promišljanje uloge i mjesta križa u životu pojedinca, Crkve, te društva uopće, jer, kako je naglasio, „križ nije samo znak koji prati kršćanina u svakodnevnom životu, nego svjedočanstvo Božje ljubavi prema čovjeku i njegove nade u život koji ne završava smrću. (…) Znakom križa kršćanin započinje i završava dan, preporučuje se Bogu i ostaje s njime povezan.“

Govoreći o osporavanju križa u suvremenom društvu, propovjednik je upozorio da se pritom ne odbacuje samo jedan vjerski simbol, nego i ono što on predstavlja. Križ ponajprije govori da Bog postoji, da ljubi čovjeka te da je Krist prihvatio smrt kako bi svojim uskrsnućem pobijedio smrt i čovjeku darovao život. Zanimljivim je ocijenio i pojavu da mladi, unatoč osporavanju kršćanskih simbola, ponovno javno nose križ. U tome je prepoznao znak da protivljenje križu ne mora nužno dovesti do njegova nestanka, nego može izazvati i suprotan odgovor.

Osvrćući se na povijest, mons. Bogdan je govorio o procesima kojima se najprije pokušavalo odvojiti Krista od Crkve, a zatim iz života čovjeka i društva ukloniti i samoga Boga. Pritom je podsjetio da je Crkva božanska i ljudska stvarnost: „Ono što je Božje ostaje vječno, a ono što je ljudsko u njoj griješi“ te je stoga uvijek potrebno obraćenje i obnova. Posebno je naglasio da Euharistija za katolika nije samo simbol, nego stvarna Kristova prisutnost.

Govoreći o Francuskoj revoluciji, boljševičkoj revoluciji i totalitarnim sustavima 20. stoljeća, upozorio je na posljedice ideologija koje su iz čovjekova života nastojale ukloniti Boga koji je, pojasnio je „konačno mjerilo dobra i zla“. Kao primjere posljedica takvih sustava spomenuo je i stradanja hrvatskog naroda nakon Drugoga svjetskog rata.

Posebno se osvrnuo na dostojanstvo starijih, bolesnih i nemoćnih osoba te upozorio na opasnost pogleda prema kojemu čovjek vrijedi samo dok može proizvoditi, raditi i biti ekonomski koristan. U tom vidu, govoreći o „potpomognutom“ umiranju, upozorio je na logiku prema kojoj bi se za staru, teško bolesnu ili nemoćnu osobu moglo zaključiti da više nema razloga živjeti jer „više neće proizvoditi“ i više nije korisna. Upravo je tu, prema propovjedniku, jedna od presudnih razlika između kršćanskoga pogleda na čovjeka i radikalno materijalističkoga shvaćanja života. Ako se vrijednost čovjeka počne mjeriti samo njegovom korisnošću, društvo može krenuti prema onome što je nazvao „civilizacijom smrti“, obilježenom „materijalizmom i nihilizmom“.

Propovjednik je tu temu povezao i „s jednim od najvećih izazova današnjice“ umjetnom inteligencijom te upozorio potrebu opreza. „Ako nećemo dobro paziti na umjetnu inteligenciju, koja je vrlo korisna, koja treba biti i puno pomaže, ona može vrlo brzo zaključiti da ne treba čovjeka. Ako strojevi i roboti mogu obavljati sve veći dio ljudskoga rada, postavlja se temeljno pitanje: hoće li čovjek i dalje biti vrednovan zbog toga što jest, ili samo prema onome što može proizvesti?“ Upravo zato, ustvrdio je mons. Bogdan, „tehnološki napredak mora ostati podređen čovjeku, a ne čovjek tehnologiji. U protivnom se ista logika korisnosti može prenijeti na stare, bolesne, osobe s invaliditetom i sve one koji više ne mogu odgovarati zahtjevima produktivnosti.“

Materijalističkom shvaćanju prema kojemu je čovjek tek prolazno biološko biće propovjednik je suprotstavio kršćansku vjeru u čovjeka kao Božje stvorenje. Posebno je upozorio na pogled prema kojemu je čovjek tek „hir evolucije“ koji nekoliko desetljeća živi, a potom smrću jednostavno prestaje postojati. „Za kršćanina, naprotiv, čovjekovo dostojanstvo ne prestaje bolešću, starošću, gubitkom sposobnosti niti smrću. Upravo zato odgovor na pitanje o vrijednosti čovjeka propovjednik ponovno pronalazi u križu“.

Na kraju je pozvao vjernike da svoj pogled usmjere prema Kristovu križu, „odakle nam spas i svjetlost dolazi“, pojasnivši da spasenje ne dolazi od komada drveta, nego od Onoga koji je na križu bio raspet i koji je uskrsnuo. Posljednju riječ o čovjeku stoga nemaju ni njegova produktivnost, bolest, starost ni smrt. Ima je uskrsli Krist. Kršćanin zato svoj život i budućnost promatra u svjetlu posljednjih riječi Vjerovanja vjere u „uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“.

Prije mise vjernici su prošli Križni put razmatrajući sve ono što je na pravom Križnom putu proživjela Blažena Djevica Marija.

Pjevanje je animirao župni zbor župe sv. Luke, ev. iz Kalinovca. (kta/m.b.)