U zeničkom naselju Čajdraš izgrađeno i blagoslovljeno spomen obilježje poginulim braniteljima i civilima

U zeničkom naselju Čajdraš u blizini župne crkve i uz regionalnu prometnicu Zenica-Vitez, u srijedu, 18. kolovoza 2021. god., nakon više od dvadeset pet godina od završetka minuloga Domovinskog rata (1992.-1995.) i dugih želja i čekanja raznih dozvola i suglasnosti i još uvijek bez središnjeg obilježja poginulim braniteljima Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatskih obrambenih snaga Grada Zenice, izgrađeno je i blagoslovljeno spomen obilježje za 32 poginulih branitelja i civila s prostora zeničke Župe Čajdraš.

Svoj veliki doprinos obnovi duhovnog života, materijalnih dobara i u organizaciji podizanja spomen obilježja dao je novi čajdraški župnik vlč. Josip Šimunović. Tiho, nečujno, jednostavno i nenametljivo bio je najsnažnija potpora u svim pitanjima i pregovorima koje je trebalo obaviti. I zato je aktualni župnik prije euharistijskog slavlja okružen predstavnicima obitelji poginulih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Zenica, Hrvatskih obrambenih snaga Zenica, političkog i vojnog života Grada Zenice, Federacije i Bosne i Hercegovine blagoslovio podignuto spomen obilježje uz polaganje vijenaca, paljenjem svijeća i uz molitve.

Euharistijskom slavlju predsjedao je domaći sin mons. Tomo Knežević, koji je nakon potpisanog Vašingtonskog sporazuma bio i privremeni upravitelj župe Čajdraš, odlaskom na liječenje čajdraškog župnika mučenika i vojnog kapelana zeničkog Hrvatskog vijeća obrane vlč. Bože Markotića uz koncelebraciju aktualnog čajdraškog župnika vlč. Josipa Šimunovića, domaćeg sina zavidovićkog župnika vlč. Stipe Kneževića, zeničkih svećenika i župnika: vlč. Vlatka Rosića, vlč. Ante Dominkovića i vlč. Davora Topića.

U svojoj propovijedi mons. Tomo Knežević kazao je između ostalog okupljenim bivšim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane Zenice i Čajdraša, Hrvatskih obrambenih snaga, rodbini poginulih branitelja i drugim vjernicima citirajući misli pokojnog čajdraškog župnika vlč. Božu Markotića. „… 'Hrvati Čajdrašani nisu sjedili skrštenih ruku. Prije rata i u ratu moralo se razmišljati u duhu vremena u kojem su se našli zenički, ali i čajdraški Hrvati. Slavko Brnjaković, Drago Perić, Marko Gelić, Franjo Ramljak zvani Ćano i Zoran Šimić bili su najaktivniji u nabavci svega onoga što je bilo potrebno za obranu vlastitih obitelji, domova i Domovine', a ne čuvanje vlastitih obitelji do obveze donošenja odluke u kojoj postrojbu će biti uključeni: Armija RBiH ili HVO. 'Tijesno su surađivali s aktivistima iz Busovače i Viteza, te tako bili mnogo napredniji od zeničkih prilika i čelnika' koji su slijedili izjave svoga političkog vodstva kako rata neće biti. 'Tako su ratna događanja Čajdrašani dočekali mnogo pripravnije od drugih'. Međutim, 'bilo je i međusobnih trzavica. Čajdraš je prema vani jedinstven, ali je u sebi heterogen'. 'Molio sam ih', kaže pokojni i omiljeni čajdraški župnik mučenik i vojni kapelan vlč. Božo Markotić u svojoj Kronici, a koji je disao kao i njegovi čajdraški vjernici: '… da budu jednodušni, a stranačke razlike moraju se zaboraviti. Nikoga ne želimo napadati, no moramo biti pripravni za obranu. Živim u nadi da će rat mimoići ove prostore.' Toliko od našeg dragog pokojnog župnika i vojnog kapelana vlč. Bože Markotića za našu sadašnjicu i našu budućnost.", kazao je mons. Knežević

U svom razmišljanju nastavio je propovjednik mons. Knežević te kazao: „… Put ostvarenja svakog iskrenog domoljuba u Zeničkom kraju i u Čajdrašu u ovom poratnom vremenu kako u tuzemstvu tako i u inozemstvu bilo je pitanje spomen obilježje poginulim braniteljima pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatskih obrambenih snaga, ali i civila. Za sve kroz cijelo vrijeme, posebno za povratnike Hrvate na prostoru Grada Zenica, postavljalo se pitanje kako sve to na legalan i jednakopravan način ostvariti u Zenici u kojoj su kao postrojba Hrvatskog vijeća obrane nastali, zajedno s bošnjačkom Armijom RBiH branili Bosnu i Hercegovinu, a onda 15. travnja 1993. god. napadnuti od iste Armije RBiH, Hrvatske obrambene snage prestale su biti dio iste Armije RBiH, te su dosadašnji branitelji kao neprijatelji završili u vojnom dijelu zeničkog zatvora Kazneno-popravnog doma, Muzičkoj školi ili na drugim mjestima uz preživljavanje patnji. O svemu mogu svjedočiti brojni Hrvati katolici Grada Zenice, posebno naselja Čajdraš, Bilivode i Vjetrenica, ali i cijelog Grada Zenice. Teško im je padala činjenica da je u zgradi njihovog zapovjedništva, u većinskom hrvatskom naselju Podbrežje, bila smještena postrojba Armije RBiH zvana El Mudžahid sastavljena od mudžahedina, stranaca i bosanskohercegovačkih muslimana, ali i ponašanje pojedinih dijelova postrojbi Armije BiH poput Sedme muslimanske brigade, te izravno i neizravno protjerano preko deset i petnaest tisuća Hrvata katolika. Bavljenjem ovim predmetima dobrano je zakazao kako međunarodni sud u Den Haagu sa svojim Tužilaštvom, tako i Tužilaštvo i sudovi na prostoru Središnje Bosne i Zeničke doline iako su na svojim stolovima imali sav dokazni materijal".

Mons. Knežević je pozvao okupljene na građenje svijesti i odgovornosti uz nadu u bolju budućnost na ovim čajdraškim, zeničkim i srednjobosanskim prostorima: „… Zenički i čajdraški Hrvati prožeti sviješću svoje pripadnosti hrvatskom narodu, vođeni snažnom vjerom u Trojedinoga Boga i uz povjerenje prema Katoličkoj Crkvi nikada nisu izgubili nadu i nisu živjeli u beznađu tijekom rata, poraća pa sve do današnjeg dana. Nisu zaboravili ni trnoviti put nerazumijevanja svih pitanih vezano za ovo spomen obilježje, a na koje je itekako utjecalo i političko razmišljanje istih. Zato Vas sve u Čajdrašu pozivam da se ponosite svojom prošlošću sa svim usponima i padovima, ali Vas sve pozivam da se odgovorno odnosite u ljubavi prema svome Čajdrašu, poginulim braniteljima, prema svojoj Zenici, prema svojoj Središnjoj Bosni s obje strane Vjetrenice ili svih tunelâ Vranduka koji nas ne smiju dijeliti i razdvajati, nego spajati na dobro svakoga od nas i svih žitelja i naših susjeda s kojima dijelimo ovaj prelijepi prostor koji nam je dobri Bog darovao. Budimo jedno srce i jedna duša, odstranimo razmirice i ujedinimo se u dobro kao što smo to činili tijekom gradnje naše župne crkve, župne kuće, a posebno kroz našu duhovnu izgradnju uz vodstvo župnikâ koji su nas iskreno cijenili i voljeli.“

Svoje razmišljanje mons. Knežević završio je riječima iz Kronike pokojnog čajdraškog župnika mučenika vlč. Bože Markotića, a koje je uputio svima nazočnima posebno iz svijeta političkog okruženja: „'… da budu jednodušni, a stranačke razlike moraju se zaboraviti. Nikoga ne želimo napadati…' Samo zajedništvom možemo puno toga ostvariti na razini Grada Zenice, u našoj Zeničko-dobojskoj županiji/kantonu, u Federaciji i u cijeloj Bosni i Hercegovini i imati svoje legalne i legitimne predstavnike. Tek tada možemo imati središnje spomen obilježje u Gradu Zenici, ali i u drugim općinama i gradovima i općinama u Bosni i Hercegovini. Opće dobro i dobro svakog pojedinca neka budu mjerilo našeg života i rada u obiteljima i na svim razinama našeg ovozemaljskog življenja. Nadiđimo sve razlike i postanimo i ostanimo jedno srce i jedna duša u Čajdrašu, u Zenici, u Središnjoj Bosni i u cijeloj ovozemaljskoj domovini Bosni i Hercegovini!“

Učinjeno je to zalaganjem Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rada HVO-a Podružnice Zenica pod vodstvom gosp. Franje Ramljaka iz Čajdraša i donacijom Hrvatske vlade, ali i uz lijepi broj znanih i neznanih prijatelja Čajdraša. Izrada spomen obilježja povjerena je viteškoj tvrtki „SZR MERMER-Kamenorezac“ u vlasništvu gosp. Vlatka Strukara. Svega ovoga ne bi bilo da nije bilo spremnosti Vlade Republike Hrvatske koja je donirala financijska sredstva za podizanje spomen obilježja u ovom zeničkom naselju i na ovaj način konkretno potakla prepoznatljivu opstojnost Hrvata u Zeničkoj kotlini. Ovo je za sada jedino spomen obilježje, izvan zeničkih groblja, na prostoru Grada Zenice poginulim braniteljima pripadnicima HVO-a osnovanom 8. travnja 1992. god. i HOS-a osnovanom 3. siječnja 1992. god. uz napomenu kako se Ratni stožer HOS-a za Bosnu nalazio u upravo Zenici, a koji su se s vjerom u Boga, s krunicom oko vrata i svojim životima ugrađivali u našu slobodu, našu sadašnjost i našu budućnost.

Pred početak minuloga rata Čajdraš, najmlađa od pet zeničkih župa u Središnjoj Bosni i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, imala 1.472 vjernika u 396 obitelji. Istovremeno naselje Čajdraš sa svim zaseocima, prema popisu iz 1991. god., brojilo je 1.681 žitelja (Hrvata: 1.373, Muslimana: 225, Srba: 16 i Ostalih 67), a svoj život u obrani svojih obitelji, svoga doma i svoje ovozemaljske domovine Bosne i Hercegovine iz Župe Čajdraš poginulo je 32 branitelja i civila. Poginuli su diljem Bosne i Hercegovine, posebno na prostorima Središnje Bosne: Lašvanske i Zeničko-žepačke doline. Međutim, Zeničani i Čajdrašani kao iskreni domoljubi i branitelji pokazali su svoju ljudsku i hrvatsku širinu sudjelujući prvo u obrani Republike Hrvatske, zatim Bosne i Hercegovine u Bosanskoj Posavini, u Hercegovini, ali i na drugim prostorima svoga užeg i šireg prostora življenja i opstajanja Središnje Bosne. (kta)