„Sotonin dim ušao je u Crkvu“: roman koji najbolje predstavlja Pavla VI.

Malachi Martin, isusovac, egzorcist i svjedok zbivanja na Koncilu iz prve ruke, ostavio je za sobom romaniziranu kroniku crkvene izdaje pod naslovom „The Final Conclave“, priču za koju je vjerovao da se 85 % temelji na stvarnosti. Riječ je o vatikanskome trileru od 774 stranice koji mami da ga se pročita u jednome dahu.

Dana 29. lipnja 1972., tijekom propovijedi na svetkovinu svetih Petra i Pavla, Pavao VI. izrekao je misao koja i šezdeset godina kasnije odzvanja poput otvorene rane: osjećao je da je „sotonin dim ušao u hram Božji kroz neku pukotinu“. Nije govorio u pjesničkim metaforama. Govorio je o doktrinarnoj zbunjenosti, sumnji i krizi koja je iznutra nagrizala Crkvu. Taj Papa, koji je Koncil priveo kraju pun nade, samo sedam godina kasnije gledao je prizor koji više nije prepoznavao.

Postoji knjiga koja taj osjećaj slutnje pretvara u pripovijest. Pod naslovom „The Final Conclave“ napisao ju je Malachi Martin, irski isusovac, doktor semitskih jezika sa Sveučilišta u Louvainu, arheolog koji je istraživao Kumranske zapise, tajnik kardinala Bee tijekom Drugoga vatikanskog sabora te kasnije egzorcist u New Yorku. Riječ je o romanu. Ipak, sve do svoje smrti 1999. godine, autor je tvrdio da se djelo „85 % temelji na stvarnim događajima“ te da su mnogi njegovi likovi doista postojali iako im je dao izmišljena imena.

Početak je nezaboravan. Godina je 1963. U jednoj vatikanskoj kapeli – a istovremeno i u drugoj u Sjedinjenim Državama, povezanim telefonskom vezom – održava se obred ustoličenja Lucifera, kojemu nazoče kardinali i biskupi. Martin ga opisuje s liturgijskom hladnoćom od koje se ledi krv u žilama: obrnuti blagoslov, pentagram, litanije upućene Zmiji. To nije jeftin trik iz horor filmova. To je uvod u tezu: ako je Sotonin dim prodro u Crkvu, netko je otvorio prozor. Roman potom razotkriva zavjeru koja traje trideset godina. Mreža svećenika, političara i financijaša – ujedinjenih slobodnim zidarstvom, globalističkim zabludama i pokornošću zlu – nastoji osigurati da se Katolička crkva odrekne svoga statusa Kristove Zaručnice i stavi u službu svjetske vlade. Na putu im stoji jedna prepreka: slavenski papa, duboko duhovan čovjek, opkoljen unutar vlastite Kurije i pod pritiskom da potpiše ostavku. Za tu odlučujuću bitku papa svoje povjerenje poklanja mladomu sjevernoameričkom svećeniku. U središtu knjige, sam fiktivni papa preuzima izraz Pavla VI. i čini ga svojim: „Nedavno sam spomenuo ocu Angelu kako sam dugo sumnjao da je moj prethodnik bio u pravu kada je govorio o Sotoninu dimu koji je ušao u Crkvu. Danas sam u to uvjeren.“ To nije tek usputna znanstvena opaska: to je ključni kamen cijeloga djela. Martin piše vođen uvjerenjem da kriza s kojom se suočava suvremena Crkva nije samo ljudske naravi – obilježena mlakošću, žudnjom za moći i svjetovnošću – već i nadnaravne. Bitka je stvarna i vodi se na dvjema bojišnicama. To čini okosnicu njegova pripovjednog pothvata, a za mnoge čitatelje i njegovu dijagnozu stanja.

Martin je bio kontroverzan autor, a mnoge su njegove tvrdnje izvan područja fikcije dočekane sa skepticizmom. Ipak, kao književno djelo, knjiga djeluje s razornom uvjerljivošću. Oni koji traže dobro štivo, pronaći će triler koji održava ujednačen ritam i odlikuje se pomnim istraživanjem crkvenoga ozračja – knjigu koja se „guta“ s onom istom strašću s kojom se čitaju najbolji romani.

Djelo obuhvaća 774 stranice. Upravo zato predstavlja idealno ljetno štivo: knjigu koja poziva na lagan tempo, bez žurbe – onu koju započinjete u ležaljci i ne ispuštate iz ruku sve dok se ne spusti večer. Ljeto nudi puno toga. Između ostaloga, i priliku da u jednome dahu pročitate najuznemirujući roman ikad napisan o onome što se iznutra događa Crkvi. A zatim, nakon što zatvorite knjigu, novim očima sagledate onu propovijed iz 1972. godine. Jer na pitanje koje je Pavao VI. ostavio da lebdi u zraku – kroz koju je pukotinu ušao dim – još uvijek nema jednostavna ni ugodna odgovora. Martin ga ne nudi. Ipak, postavlja to pitanje snagom koja nije izgubila ništa od svoje valjanosti ni više od dvadeset pet godina nakon njegove smrti.

(kta)