U Vukovaru održan panel povodom 80. obljetnice dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj i Austriji

Panel „Osamdeset godina dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj i Austriji“ održan je u subotu 27. lipnja 2026. na Veleučilištu Lavoslava Ružičke u Vukovaru u sklopu 7. Hrvatskog iseljeničkog kongresa, u organizaciji Ravnateljstva Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, izvijestila je IKA.

Na panelu su govorili delegat hrvatske inozemne pastve za Njemačku fra Petar Klapež, tajnica Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Frankfurtu Ella Bojčetić, glavni urednik časopisa „Živa zajednica“ Ivan Gavranović i voditelj dušobrižništva Sveučilišne klinike u Grazu vlč. dr. sc. Dragan Jurić. Susret je moderirala tajnica Ravnateljstva Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Marija Žebec.

Fra Petar je govorio o osam desetljeća služenja i današnjim izazovima i perspektivama hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj. Spomenuo je temelje za takav pastoral u crkvenim dokumentima: u apostolskoj konstituciji pape Pija XII. „Exsul Familia“ te u uputi Svete Stolice „De Pastorali Migratorum Cura“ iz 1969. koja je nastala na temelju iskustva u pastoralu migranata. Objasnio je da je ta uputa odredila smjer djelovanja, dodavši da se biskupijama preporučilo osnivanje nacionalnih personalnih misija, tj. župa te osiguravanje prostora za bogoslužje na materinskom jeziku, kao i za pastoralni, karitativni i kulturni rad, s naglaskom na „pravo migranata na očuvanje vlastitog jezika i kulturne baštine“. 

Delegat hrvatske inozemne pastve za Njemačku spomenuo je i neke statističke podatke. U Njemačkoj trenutno oko 17 % katolika čine vjernici stranog podrijetla. Među njima je oko 450 tisuća katolika podrijetlom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su treća po veličini katolička migrantska skupina. Napomenuo je da nemaju evidentiran točan broj Hrvata. U kontekstu različitih katoličkih zajednica koje između ostalog njeguju vlastiti jezik istaknuo je da takve zajednice „ne stoje nasuprot mjesnoj Crkvi, nego ju obogaćuju i osvježavaju“. Pritom je ukazao na „važnost međukulturalnog zajedništva kao vodećeg načela“.

Fra Petar je istaknuo da su, prema najnovijim podatcima, u 95 misija i zajednica djelovala 84 svećenika. Za usporedbu, 2002. su u dušobrižništvu djelovala 104 hrvatskih svećenika u 84 misije i zajednice. Naveo je i neke statističke podatke o životnoj dobi svećenika. Objasnio je da se može dogoditi „da ukupan broj 2036. godine padne na manje od 60 svećenika“. Sve to bi moglo voditi do pronalaska i osmišljavanja novih načina pastoralnog djelovanja, veće uloge laika, prvenstveno u katehezama te pronalaženje konkretnog mjesta i načina funkcioniranja u njemačkom pastoralu napomenuvši. „Krajnji scenarij bi mogao biti jako negativan, a to je potpuno ukidanje pojedinih misija“, dodao je.

Za sve one koji su iz Domovine poslani da pomognu vjernicima da žive dostojanstvo djece Božje, fra Petar je istaknuo da ulažu velike napore da održe vjeru „u našim ljudima u tuđini, svjesni pri tom da je bez sakramentalnog života, posebno bez ispovijedi i euharistijskog slavlja, i naš pastoralni trud gubi sjaj i snagu“. Zahvalio je i „svoj našoj braći za posebno svjedočanstvo onih koji su svoje živote kroz proteklih 80 godina utkali u misijskom poslanju, više puta i kroz mučeničko svjedočanstvo, te održali kulturni i nacionalni identitet, ali, prije svega, gajili konstantno nadu u povratak i vjeru otaca“. Spomenuo se pritom mnogih socijalnih radnika i djelatnika Caritasa. 

Tajnica Bojčetić govorila je o početcima suvremenog dušobrižničkog rada među Hrvatima u Njemačkoj od 1946. do 1971. Objasnila je da se kao službeni početak hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj računa 1946. kada je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Andrija Kordić službeno imenovan od tajništva Njemačke biskupske konferencije za pastorizaciju stranaca. Istaknula je da su svećenici koji su ondje bili dušobrižnici, uz dijeljenje sakramenata pomagali pri rješavanju administrativnih problema.

Spomenula je da je prvi ured za hrvatsko dušobrižništvo bio u Hamburgu, a 1971. ured je dobio stalno mjesto u Frankfurtu. Posebno je istaknula životopis don Franje Lodete, osnivača Hrvatske katoličke misije Essen koja je postala prva hrvatska iseljenička župa u svijetu.

Napomenula je i da su misije u Njemačkoj podijeljene u šest pastoralnih područja. Na kraju je objasnila ulogu delegata istaknuvši da je on „most između Njemačke biskupske konferencije, Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine“ te da surađuje sa svim misijama, svećenicima i pastoralnim suradnicima.

Urednik Gavranović govorio je o časopisu „Živa zajednica“ kao pisanoj riječi hrvatske „žive zajednice“ u Njemačkoj. Prikazao je kratki videozapis o časopisu koji je nastao 1978. Naveo je da je bilo 59 prijedloga za ime časopisa te da ga je vjerojatno osmislio prvi urednik časopisa fra Bernard Dukić. Spomenuo je da se osim duhovne okrjepe koja se dobivala sakramentima i katehezama javila potreba za okrjepom u intelektualnom smislu kroz časopis koji je „pisani testament vjere jednog malog naroda koji je morao otići u tuđinu“. Podsjetio je i da je pokojni nadbiskup Ivan Prenđa prilikom posjeta jednoj misiji rekao da narod u tuđini živi „tri osnovna gesla življenja i djelovanja – bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje“.

Dosad su objavljena 424 broja Žive zajednice koji su osim informacija sadržavali i formativne tekstove i socijalno-pravne savjete naglasivši važnost socijalnih radnika i pastoralnih suradnika i posebnu ulogu časnih sestara. Istaknuo je da je časopis sadržavao među ostalim tekstove za vjerski i kulturni život, tekstove iz hrvatske povijesti te vijesti iz domovine naglasivši dvojezičnost časopisa.

Vlč. Jurić govorio je o ulozi hrvatskih katoličkih misija i župa među hrvatskim iseljenicima u Austriji temelj. Objasnio je i četiri emigracijska vala. „Crkva je uvijek odgovarala na određeni način kako bi se tim ljudima služilo.“ Istaknuo je prvi oblik hrvatskog dušobrižništva kada su svećenici iseljenicima „pružali pastoralnu, psihološku i moralnu i duhovnu pomoć“. Tijekom gospodarskog migracijskog vala nastala je većina hrvatskih katoličkih misija. Budući da su dolazile obitelji, došlo je do razvoja vjeronauka i socijalnih ureda.

Tijekom Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini kada su pristizale izbjeglice i prognanici, misije su postale humanitarna središta odakle je slana pomoć u domovinu. Vlč. Jurić pojasnio je da je posljednji emigracijski val došao ulaskom Hrvatske u Europsku uniju istaknuvši dvojezičnost i čak trojezičnost novih generacija. Među ostalim, pojasnio je da su misije u glavnim austrijskim pokrajinskim gradovima. Personalne župe i misije pomogle su ljudima u integraciji, jer su to mjesta zajedništva, ustvrdio je te je potaknuo na razvoj pastorala povratka. (kta)