Teolog Andrea Grillo: Blagoslov je jezik blagosti

Andrea Grillo je profesor teologije na Papinskom liturgijskom institutu Svetog Anselma u Rimu. S njim je o novoj deklaraciji o blagoslovima „Fiducia Supplicans“ Dikasterija za nauk vjere za Rai razgovarao Pierluigi Mele.

Andrea Grillo (Savona, 1961.) od 1994. predaje teologiju sakramenata i filozofiju religije u Rimu, na Papinskom institutu S. Anselmo te liturgiju u Padovi, u opatiji Santa Giustina. Otac je Margherite i Giovannija Battiste. Autor je bloga „Come se non“. Intervju prevodimo u cijelosti.

Profesore, deklaracija Dikasterija za nauk vjere „Fiducia Supplicans“ izaziva rasprave. S Vama želimo dublje proniknuti u značenje ovog dokumenta. Znamo da je o istoj temi, blagoslovu homoseksualnih parova, postojala razlika. Što se promijenilo od 2021. godine?

U odnosu na 2021. godinu promijenila se pastoralna perspektiva kojom gledamo na blagoslov i prije svega na one koji ga traže. Birokratska i formalna vizija, koja je doktrinarno miješala blagoslov i sakrament, zamijenjena je pastoralnom i blagom vizijom, koja pažljivo razlikuje blagoslov i sakrament. Ovo drugo shvaćanje mnogo je starije i utemeljenije od prvog, koje je plod moderne Crkve i njezine samoidentifikacije kao „societas perfecta”.

Koje su ključne točke deklaracije?

Glavna točka je jasna afirmacija mogućnosti, prethodno isključene, blagoslova „neregularnih i homoseksualnih” parova što ne predstavlja instrument za „afirmaciju identiteta”, već za „proročanstvo” i „prepoznavanje” mogućeg i stvarnog dobra. To ni najmanje ne zadire u logiku sakramenta ženidbe, nego se tiče prostora svega onoga što stoji s ove ili one strane sakramenta: oblika kojima se očituje dobro izvan institucionalne logike. Ovdje se primjenjuje načelo navedeno u Amoris Laetitia 303, prema kojem bi bilo „uskogrudno” tvrditi da se subjekt prosuđuje samo na temelju objektivnog prava.

Konzervativci, koji kritiziraju deklaraciju, pitaju se „kako prijestup božanskog zakona može biti ‘uzdignut’ Duhom?” Kako deklaracija odgovara na ovu kritiku?

Amoris Laetitia je već odgovorila: božansko pravo se nikada ne poistovjećuje s pozitivnim pravom. Zbog te razlike između Božje volje i stegovnih zadataka, ostaje otvoren prostor u kojemu crkveno proroštvo može i mora prepoznati dobro koje se ponekad predstavlja u oblicima bez pravila, u provokaciji „neobičnog”, pa čak i skandaloznog.

Koja je granica deklaracije?

Granica je intrinzična povijesnom položaju koji je Katolička crkva zauzela u bračnim stvarima tijekom posljednjih 500 godina: na deklaraciju neizbježno utječe povijesna tvrdnja s kojom je Katolička crkva smatra da predstavlja „ekskluzivni poredak” u bračnim stvarima, koja je sklona ne priznati legitimitet drugih jurisdikcija, osim posebnih sporazuma. Međutim, ovaj pristup ne sprečava slobodu diskrecije, čak ni izvan objektivnog i postojećeg pravnog sustava.

To je važna i izazovna deklaracija za cijelu Crkvu. Mislite li da je crkvena zajednica zrela za ovaj hod prihvata?

Ne bih se pitao je li crkvena zajednica zrela, nego jesu li teologija i hijerarhija dovoljno zrele. Smatram da, za razliku od onoga što je prebrzo napisano prije dvije godine, ovaj tekst pokazuje određeno sazrijevanje crkvenog jezika.

Kako će se taj blagoslov događati konkretno?

Odvijat će se u oblicima u kojima ih proročanstvo i pastoralna diskrecija smatraju potrebnima slaviti. Ako govorimo o blagoslovima, oni su ipak obredni čini, iako spontani i ne strogo regulirani. Premda je primjereno izbjegavati miješanje sa službenim i formalnim činovima, crkveno proroštvo će pronaći riječi kojima će u konkretnosti života izraziti Božju blizinu i dobro osoba. U riječima kojima završava dokument, sposobnost osjećanja blagoslova i blagoslivljanja smatra se „korijenom kršćanske blagosti”. U konačnici, u svemu tome, radi se o ponovnom otkrivanju Crkve koja je manje carinarnica, a više blaga Crkva. Nije slučajno da se oni koji pokazuju da odbacuju ovaj dokument uglavnom ne predstavljaju u liku pomirujuće blagosti.

U ovom „drugom razdoblju“ Franjin pontifikat karakterizira snažan poticaj promjenama. Što možemo očekivati ​​od posljednjeg dijela Sinode?

Sinoda, upravo u svjetlu Sažetog izvješća izrađenog prošlog listopada, ide prema određenim dubljim analizama iz kojih bi moglo proizaći jasnije određivanje smjernica kako bi se osiguralo da Crkva stvarno „izlazi“: ostvariti ovaj prijelaz intenzivnije suradnje pastirâ i teologâ čini se neizbježnim zahtjevom, koji će morati pronaći najučinkovitije oblike i načine provedbe. Vrijeme je kratko, no umijeće je dugo (kta/rai).