Stolac: Predavanje biskupa Perića na predstavljanju monografije pokojnog Željka Raguža o progonu Hrvata u proteklome ratu

U Biskupijskom centru „Sarsenterum“ u Stocu, kojim ravna don Ante Luburić, i biskupski vikar za Trebinjsko-mrkansku biskupiju i trebinjski župnik, u nedjelju navečer 7. lipnja 2026. Ogranak Matice hrvatske, s predsjednikom Mladenom Boškovićem, i Grad Stolac, s gradonačelnikom Stjepanom Boškovićem, organizirali su predstavljanje monografije pokojnog Željka Raguža „Razotkrivanje nametnutih narativa. 'Samoprogon' Hrvata u ratu u BiH 1991.-1995.“ (Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata Mostar, 2025.). Nazočni su bili župnici don Gordan Božić i don Mile Vidić, a program je vodila Andrea Perić, izvijestila je Crkva na kamenu.

Gradonačelnik Bošković pozdravio je posjetitelje koji su ispunili dvoranu, među kojima je bilo i mladih. U prvim redovima dvorane sjedili su članovi obitelji pokojnog Željka Raguža – prof. Anđelka, supruga pokojnoga Željka, i njihove kćeri Gabrijela, Kristina i Emili, te daljnja rodbina. Predstavljanju su nazočili i brojni predstavnici društvenog i političkog života, među kojima Dragan Čović, Marko Babić, Željana Zovko, Darijana Filipović i Danijel Vidović. Svečanome ozračju pridonijeli su stolački baritoni Danijel i Tomislav Perić koji su otpjevali i odsvirali dvije skladbe.

Prvi je o monografiji govorio prof. Ivica Šarac iz Mostara, nasljednik pokojnog Željka na čelu Dokumentacijskog centra i priređivač rukopisa za tisak. U svom izlaganju osvrnuo se na izazove s kojima se susretao tijekom pripreme knjige te način na koji ih je uspješno prevladavao.

Generalni konzul u Tuzli Ivan Bandić, dugogodišnji Željkov kolega i prijatelj, podijelio je osobna svjedočanstva o zajedničkim studentskim danima i kasnijoj suradnji,

Prof. Miro Palameta u svom je izlaganju posebnu pozornost posvetio Željkovu političkom djelovanju tijekom 1990-ih godina u Stocu, osvrnuvši se i na njegov brak s Anđom, sklopljen 1993. godine.

Tom prigodom izlaganje s temom „Uloga Katoličke Crkve u BiH u Domovinskom ratu“ održao je umirovljeni biskup Ratko Perić, a njegove riječi prenosimo u nastavku:

U posmrtnoj knjizi pokojnoga Željka Raguža (1959.-1922.), pravnika, političkog djelatnika i pisca, crkvene se osobe spominju na više stranica: nadbiskup kard. Vinko Puljić, nadbiskup Tomo Vukšić, biskup Franjo Komarica, bosanski provincijal Petar Anđelović (1937.-2009.), ravnatelj Caritasa msgr. Miljenko Aničić…

Izazov Sulejmana Tihića. Građanski odbor za ljudska prava i Igmanska inicijativa priredili su u Zagrebu 25.-26. rujna 2004. konferenciju pod naslovom: „Budućnost jugoistočne Europe: BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora i perspektiva EU integracijâ“. Na konferenciji je sudjelovao i Sulejman Tihić (1951.-2014.), predsjedatelj Predsjedništva BiH. U jednom intervjuu na pitanje kako komentira izjavu kard. Puljića da je hrvatski narod u BiH ugrožen i da mu prijeti nestanak ili asimilacija, rekao je doslovno:

„Pitanje je tko je tu odgovoran. Političke stranke koje su predstavljale Hrvate u BiH promicale su neku vrstu preseljenja na različite teritorije.“ Pri takvu preseljenju Hrvata u BiH, Tihić je istaknuo kako „tu odgovornost ima i Katolička Crkva koja je trebala reći da to nije u interesu hrvatskog naroda“ (Ž.R., str. 75).

Odgovor BK BiH. Na to je s više podataka i dokaza reagirao generalni tajnik BK BiH, msgr. Ivo Tomašević, „duboko zaprepašten“ i „ovlašten od članova Biskupske konferencije“. On odgovara 11. listopada 2004. i poziva S. Tihića da navede barem jedan dokument katoličkih biskupa u potvrdu svoje izjave:

„Zar se biskupi BiH u desetinama svojih poslanica, priopćenja i intervjua nisu jasno zauzimali za ostanak [pučanstva] na svojim ognjištima i za poštovanje volje svake osobe da slobodno izabere gdje će živjeti? Zar nisu biskupi nebrojeno puta do sada pozivali odgovorne ljude iz vlasti, bilo domaće bilo međunarodne, da omoguće ljudima ostanak i povratak na svoje? O tome Vam možemo dostaviti brojne materijale. A Vas molimo da uprete u jedan jedini dokument Katoličke Crkve koji bi potvrđivao Vašu izjavu“.[1]

U pismu msgr. Tomašević podsjeća Tihića, predsjedatelja tročlana Predsjedništva, na njegovu izjavu kako Bošnjaci nisu rušili vjerske objekte kao što su činili Hrvati gdje je djelovao HVO i Srbi u RS te mu postavlja konkretna pitanja:

„Ako je to točno s obzirom na Bošnjake, biste li nam mogli odgovoriti tko je do temelja spalio župnu crkvu i župnu kuću te gotovo sve obiteljske kuće u župi Borovica kod Vareša? – Tko je spalio filijalnu crkvu župe Žepče u Golubinji i filijalnu crkvu župe Fojnica u Šćitovu? – Tko je devastirao gotovo sve crkve, kapele i katolička groblja u bugojanskom kraju (Bistrica, Devetine, Glavice, Kandija, Krupa…) te postavio eksplozivne naprave pod župne crkve u Bugojnu i Skopaljskoj Gračanici? – Tko je devastirao crkve i kapele u dolini Neretvice (Obri, Solakova Kula, Kostajnica, Žitače…)? – Tko je minirao toranj filijalne crkve župe Dolac u Putičevu te opljačkao i devastirao samostan u Gučoj Gori, župne crkve u Rostovu, Pećinama, Ovčarevu… i tako 214 crkvenih objekata koje je srušila, spalila i devastirala Armija BiH samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji“ (usp. Ž.R., str. 76).[2]

Na to pismo Sulejman Tihić ovako odgovara:

“Što se tiče rušenja i devastiranja vjerskih objekata, jesam u više navrata izjavio da na teritoriju koji je bio pod kontrolom legalnih vlasti Republike Bosne i Hercegovine nije bilo rušenja crkava“! […]. „Slučajevi koje ste u pismu naveli uglavnom mi nisu poznati i nisam siguran da li su posljedica namjere ili, pak, ratnih dejstava i sa čije strane. Uvjeren sam da je riječ o slučajevima koji su se oteli kontroli i djelovali izvan sistema“ (Ž. R., str. 76-77).[3]

Čuđenje. Objektivan čitatelj zaista se čudi kako Sulejman Tihić nije znao što je počinila Armija BiH, a on slovio kao član najjače muslimanske Stranke demokratske akcije (SDA) od njezina početka, 1990., do svoje smrti, 2014.? Pune 24 godine! Čitatelj se još više čudi kako Tihić nije znao što je radila Armija BiH za vrijeme rata: 1991.-1995., a on izabran za predsjednika muslimanske odnosno od 1993. bošnjačke stranke SDA nakon Izetbegovićeve smrti 2001. i njom ravnao sve do svoje smrti, 13 godina? I, konačno, čitatelj se najviše čudi kako političar Tihić nije znao što mu je radila Armija BiH, a on predsjedatelj Predsjedništva BiH u ime bošnjačke strane pune četiri godine: 2002.-2006.? Predsjednik SDA i predsjedatelj Predsjedništva Tihić postupa točno prema onoj evanđeoskoj: Vidi trun u oku susjedâ svojih, a brvna u očima svojim i sunarodnjaka svojih ne vidi (usp. Mt 7,3-5). To su, biva, sporadični slučajevi, koji slučajno izmaknu kontroli, a nisu legalni sustavi!

A pogledajmo koliko je to istinito na primjeru prvospomenute župe Borovica, od 22 navedena mjesta s ruševinama i „214 crkvenih objekata“ koje je Armija BiH, sasvim „slučajno“, spalila i devastirala, prema pisanom svjedočanstvu don Mate Majića (vrlo dobra učenika iz dubrovačke sjemenišne humanističke gimnazije 1972.-1974.). Njegovo je izvješće iz 1994. godine, kao 14-godišnjega župnika Borovice: 1989.-2004.[4] Izvješće je cjelovito objavljeno u monografiji BOROVICA 2024. godine:

„Kad su u lipnju 1993. godine pali Kakanj i Kraljeva Sutjeska, točno na blagdan sv. Ante, sve izvjesnijom je postajala i sudbina Borovice. Kroz četiri mjeseca trajala su žestoka granatiranja i siloviti pokušaji proboja, pogibije, ranjavanja, strah, neizvjesnost… Sve je učinjeno bez borbe, bez otpora. Upadom muslimanske vojske u Borovicu, započinje njezino postupno i potpuno uništavanje. Ima dostatno znakova da je započelo s crkvom, divljački i gotovo obredno, točnije od oltara, od najsvetijeg i najpoštovanijeg dijela. Svi kršćanski znakovi i simboli: križevi, slike, kipovi, smišljeno su uništavani, korpusi [tijelo Isusovo] na križevima trgani dio po dio: glava, ruke, noge. Toliko tragova mržnje prema svemu što je kršćansko i hrvatsko. Oko 1200 obiteljskih kuća, gospodarskih zgrada i pratećih objekata – sve opljačkano, porušeno i spaljeno. Preko 4000 grla odvedeno, 2500 ovaca, a òstâlȏ: kravâ i konja… Najveći dio življa uspio se izmjestiti, 6 civila ubijeno je i na zvjerski način masakrirano. […] Službenici UN-a nisu nikada, unatoč toliko zamolbi, pokazali ni minimum sluha ni volje da u tom pomognu. U vremenu progonstva, smrtno je stradalo još 7 žrtava, a desetak osoba podleglo je zbog starosti, bolesti i mnogolikih trauma progonstva. Do sad, ukupan broj stradalih, iz Borovice je preko 20 žrtava“.[5]

A kakva je to bila zdrava katolička župa, pokazuje statistika duhovnih zvanja: u sto godina, od 1923. do 2023. iz Borovice je 46 duhovnih zvanja: 6 dijecezanskih svećenika, 8 isusovaca i 2 brata isusovca te 30 časnih sestara raznih kongregacija.[6] Župa Borovica godine 1991. brojila je 1511 katolika, 2001. = 107, 2011. = 95 i 2025. = 13 kućanstava i 22 osobe.

I sada se razuman čovjek pita: Ako ove užasne strahote koje Tihić kao „umjeren“ političar naziva „slučajevima“ i koji mu „uglavnom nisu poznati“, a bijaše na vrhu vlasti, kojemu svaki dan kaplju vijesti na stol, što će o svemu tome, i onda i sada, reći njegovi kolege u vlasti koji se ne odlikuju Tihićevom umjerenošću? Ili točnije: je li to sve S. Tihić pisao pod pritiskom Armije BiH? Da se točno vidi kako su Borovičani prognali sami sebe sa svojih stoljetnih ognjišta!

Zaključak. Svi ćemo se složiti oko toga da postoje tri temeljne vrijednosti i pojedinaca i skupina i cijeloga pučanstva u jednoj zemlji i uopće u svijetu:

– Istina kao osnovna spoznaja izvora i uvira čovjeka, njegova odnosa prema sebi samomu, prema drugima, prema Bogu. Pravu istinu spoznaje onaj tko Boga smatra Stvoriteljem, a čovjeka samo stvorenjem. Tko istinu zbori i tvori, taj čuva i razvija svoj identitet i bori se za prosperitet i vlastita naroda i svih drugih ljudi.

– Pravda kao stečena vrlina počiva na istini, a provodi je onaj tko uvijek daje Bogu što je Božje, a ljudima što je ljudsko. Kada ne daje, onda je sebičan, naopak, nepravedan.

– Pravda s istinom proizvodi trajan i aktivan mir. Mir je „djelo pravde“ (Iz 32,17). U jednoj državi, kao i u kući, istina je temelj, pravda su zidovi, a mir je krov!

Kakva nam je budućnost? – Ako je BiH izdržala od 1463. pod otomanskim Stambulom, koji je pučanstvo prevjeravao na islam; ako je izdržala od 1878. pod carskim Bečom koji je favorizirao muslimane; zatim od 1918. pod kraljevskim Beogradom koji je povlašćivao Srbe; od 1941. pod ratnim Zagrebom koji je pogodovao Hrvatima; od 1945. pod komunističkim Beogradom koji je želio sve ateizirati i jugoslavenizirati, moći ćemo s milošću Božjom pod troglavim predsjedateljem i kontroverznim protektoratom i dalje. Sve je u Božjim rukama. Jer, tri cara u BiH svu noć vijećala, bez obzira odvojeno ili zajedno, u zoru na Božju bilo. I to nas mora tješiti. U Boga ima rješenja i kada u ljudi nema nikakvih rješenja!

[1] Vrhbosna, 4/2004., str. 347-348.

[2] Cjelovit tekst: Vrhbosna, 4/2004., str. 348.

[3] Vrhbosna, 4/2004., str. 349.

[4] Od 1950. do 1989., 39 godina bili su oci isusovci.

[5] P. Jurišić, BOROVICA. Spomen-knjiga povodom stote obljetnice župe [1923.-2023.], Sarajevo, 2024., str. 183-184. Cijelo izvješće župnika don Mate Majića: str. 198-204.

[6] Isto, str. 209-261.