Propovijed nadbiskupa Vukšića na božićnoj misi u sarajevskoj katedrali

Na svetkovinu Rođenja Gospodinova – Božić, u nedjelju 25. prosinca 2022. središnje Euharistijsko slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić u zajedništvu s umirovljenim nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem, te uz koncelebraciju provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića i drugih svećenika. Tom prigodom nadbiskup Vukšić izrekao je propovijed naslovljenu „Isus kuca na vrata našega svratišta“ koju prenosimo u cijelosti:

Kršćanski vjernici svake godine s radošću i svečano proslavljaju svetkovinu Božića. To je blagdan koji donosi i širi radost pa se zbog toga kršćanima često pridružuju čak i oni koji se ne prepoznaju pod kršćanskim imenom. Načini tih proslava često su spojeni s dugim duhovnim tradicijama, koje sve te običaje čuvaju od zaborava i zahtijevaju da slava Božića bude ponavljana. U tom nizu otkrivanja značenja Božića, vjernici se trude, osim sjećanja na Isusovo rođenje, prepoznati kao suvremenu barem još neku od poruka ove svetkovine.

I.

Božić je svetkovina kojom se kršćani sjećaju ljudskoga rođenja svetoga Djeteta i za taj blagdan se spremaju kroz razdoblje Došašća, koje treba biti vrijeme duhovne priprave i obraćenja. No, osim sjećanja na rođenje Sina Božjega, važno je prepoznati da se kroz cijelo vrijeme Došašća najavljuje također Kristovo buduće „rođenje“, odnosno njegov dolazak prema obećanju koje ponavljamo u Vjerovanju da će On na kraju vremena doći u slavi i suditi živima i mrtvima i da njegovu kraljevstvu neće biti kraja. U tom smislu cijeli ljudski život je „dugo došašće“ čija je svrha pripraviti se za taj budući slavni dolazak Kristov, posebice svakodnevnim nastojanjem da se oslobodimo od loših sklonosti, da se vježbamo u plemenitosti i natječemo u vršenju dobra. Tako, svetkovina Božića istovremeno podsjeća na dva Isusova dolaska: na njegovo fizičko rođenje kad je u obliku čovjeka došao na ovaj svijet i, drugo, ovaj blagdan priziva njegovo buduće slavno „rođenje“, to jest njegov ponovni dolazak o svršetku svijeta, u kojemu ljudski život nalazi svoju svrhu, konačno osmišljenje i opravdanje jer životu neće više biti kraja.

II.

U razdoblju između dva spomenuta rođenja ili dolaska Isusa Krista među ljude, postoji i treći način njegova „rođenja“. Naime, svaki je kršćanin pozvan živjeti Božić tako da se Isus rodi u njegovu srcu, savjesti i djelovanju i da se nastani u njegovu životu. Da čovjek dopusti da Bog korigira i usmjerava njegovo razmišljanje i da čovjek svoje ponašanje uskladi s Božjim pravilima. Taj način Isusova rođenja obično se naziva duhovnim. I dok su prva dva Isusova dolaska plod isključivo Božjega milosrđa i dobrote, i uopće ne ovise o čovjekovoj volji, duhovni dolazak Isusov u svaki ljudski život ovisi o čovjekovu pristanku, raspoloživosti i suradnji. To je tako jer svaki čovjek može primiti Isusa da se duhovno rodi u svratištu njegova života, kao što je moguće da, dok Isus kuca na vrata čovjekove duše i savjesti, isti čovjek kaže da za Isusa nema mjesta u njegovu svratištu (usp. Lk 2,7). Odnosno, Božji dolazak „među“ ljude donijet će plod samo ako čovjek svojom suradnjom prihvati i dopusti da se Isus rodi „u“ njemu. Da čovjek Isusa primi u svoje svratište!

III.

Evanđelista Matej zabilježio je prispodobu, koju je izrekao Isus o svom slavnom dolasku na kraju vremena. U njoj je, zauvijek i vrlo jednostavnim riječima, protumačeno na koji način svaki čovjek Isusa prima u svoje svratište iako, nakon svog uskrsnuća, Isus nije više na ovom svijetu. U toj priči čitamo ove Isusove riječi: „Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti. (…) Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’ (…) ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (…) Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’ (…) ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’“ (Mt 25,31-32; 34-36; 40-43.46).

Prispodoba o Kristovu ponovnom dolasku prije svega poučava da se Isus doslovce poistovjetio sa svakim čovjekom u potrebi. I drugo, ona nije taksativno nabrajanje niti zatvoreni popis ljudskih potreba nego sȁmo poučno nabraja neke primjere jer su mogući primjeri ljudskih nedaća, nažalost, mnogo brojniji. Stoga, u duhu pouke ove prispodobe mora se kazati da Isus i danas traži „svratište“ u svim trudnim ženama koje žele roditi, u gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima, nezaposlenima, beskućnicima, migrantima, žrtvama ratova i drugih oblika nasilja, prognanicima i sužnjima različitih vrsta. I kad god sa svojim potrebama kucaju na naša vrata pa ih primimo i pomognemo koliko možemo, primili smo također Isusa i njemu pomogli. To je Isusov nauk! I obratno, ako ljude u potrebi, ne daj Bože, odbijemo, poslali smo poruku Isusu da za njega opet nema mjesta u našemu svratištu.

Isus je Božje milosrđe prema nama uvjetovao našim milosrđem prema drugim ljudima. On je rekao: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ (Mt 5,7). Odnosno, dok zazivamo Božje milosrđe prema sebi, iskreni smo i autentični sve dok smo milosrdni prema drugima i u mjeri u kojoj to jesmo.

Vršenje milosrđa prema ljudima Bogu je najdraži način našega djelovanja i postupanja prema drugima, posebice prema onima koji trebaju našu solidarnost i pomoć, jer je i on tako činio. U tom smislu važne su kao pouka i vodilja Isusove riječi: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Mt 9,12-13). A, šireći Isusovo Evanđelje među ljudima i nastavljajući propovijedati potrebu milosrđa i solidarnosti među svim ljudima, sveti Pavao je kršćanima u gradu Efezu (4,32) pisao: „Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“

U tom smislu Isus opet ozbiljno poručuje i opominje: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ S tim pozivom i sa željom da se u nama u duhovnom smislu Isus rodi i zauvijek nastani u svratištu našega života i djelovanja, svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i svim ostalim Kristovim vjernicima želim sretan i blagoslovljen Božić i, zajedno s njima, svim ostalim ljudima sretnu cijelu 2023. godinu.