Oproštaj od fra Anđelka Baruna, preminulog svećenika franjevca Bosne Srebrene

U samostanskoj crkvi na Gorici u Livnu, u utorak 21. travnja 2026. služena je misa zadušnica za fra Anđelka Baruna, svećenika franjevca Provincije Bosne Srebrene koji je preminuo 19. travnja u 89. godini života. Poslije mise uslijedio je ukop na obližnjem goričkom groblju sv. Mihovila, objavljeno je na stranicama Svjetla riječi.

Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić tom se prigodom od pokojnog fra Anđelka oprostio govorom koji u nastavku prenosimo u cijelosti:

Fra Anđelko Barun odložio je svoj hodočasnički habit i zaodjenuo se, kako vjerujemo, u svjetlo onih koji su do kraja izgorjeli za ono što su ljubili.

U ovim trenucima, kao i uvijek u ovakvim prigodama, kao provincijal, osjećam posebnu težinu, ali i posebnu povlasticu.

Težinu — jer se opraštamo od čovjeka koji je našu provinciju godinama nosio na svojim plećima.

Povlasticu — jer imam čast govoriti o bratu čiji je život sam po sebi bio jedna lijepa propovijed puna poruka.

„Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.“ (Iv 15, 5)

Fra Anđelko je znao gdje su mu korijeni, i oni po rođenju u Ljubunčiću i oni po krštenju u Kristu. Nije bio čovjek koji život živi površno. Cijeli život je „kopao“ — i u doslovnom i u prenesenom smislu. Kao ekonom provincije, duboko je ulazio u bilance i upravljao materijalnim dobrima s mudrošću domaćina koji zna da ništa nije njegovo, a za sve je odgovoran. Kao kroničar i autor knjige „Povijest provincije Bosne Srebrene“, uz to je istraživao arhive, zastarjele rukopise i skoro zaboravljena imena fratara koji su živjeli i umrli bez zemaljske slave, ali u punini vjere. Fra Anđelkove knjige nisu bile tek akademska vježba, već čin zahvalnosti. One su dar mnogim do sad i budućim naraštajima braće koji će jednom i za njega — baš kao što mi činimo danas — zapaliti svijeću i zapitati se: tko je bio taj fratar?

Mi ga danas ubrajamo i stavljamo uz bok značajnijih fratara naše provincije.

A i provincija je fra Anđelku iskazivala veliko povjerenje, i to ne jednom i ne slučajno. Bio je ekonom provincije, definitor, meštar novaka i bogoslova, gvardijan i župnik. Svaka od tih službi zahtijevala je od čovjeka posebne vrline: kao ekonom pouzdanost i staloženost; kao član uprave mudrost i odmjerenost; kao odgojitelj strpljenje i toplinu, a posebno kao gvardijan, jer ta služba zahtijeva sposobnost da istodobno budeš i otac i brat. Ono što me kod fra Anđelka uvijek iznova zadivilo jest to što službe nije prikupljao kao trofeje, nego ih je prihvaćao kao netko tko zna da se u zajednici ne sjedi skrštenih ruku.

Sveti je Franjo rekao: „Neka nijedan brat ne bude ministar, to jest sluga, ako nije voljan biti sluga.” Fra Anđelko je u svojim službama bio sluga u najplemenitijem smislu te riječi.

Posebno se želim osvrnuti na njegovu službu odgojitelja – osobe koja je formirala tolike ljude, pa i mene samoga. Provincija mu je povjeravala ono najdragocjenije – mladu braću u formaciji, u usmjeravanju na Franjin i Kristov put. Odgojiti fratra ne znači samo naučiti ga pravilima, nego još više pokazati mu što znači živjeti slobodno i odgovorno. Fra Anđelko je to svjedočio – ne potpunim savršenstvom, ali sigurno autentično što jedino uvjerljivo progovara mladima. U našoj provinciji ima mnogo braće koja fra Anđelku duguju ono neizmjerno: jedan pogled, razgovor, strpljenje u trenutku krize ili riječ izgovorenu u pravi čas.

Sjeme je posijano, a plod ostaje.

Danas se fra Anđelko vraća Bogu kojemu je služio. Vraća se ispunjenih ruku — ne novcem, slavom ili moći — već danima provedenim u vjeri, s braćom koju je odgajao, stranicama koje je ispisao, misama koje je slavio, ispovijedima koje je strpljivo slušao i molitvama koje je izgovarao u skrovitosti.

Mi ne znamo što je sve Bog vidio u njegovu životu, ali znamo ovo: čovjek koji se toliko godina posvećivao zajednici, koji je čuvao spomen na pokojnu braću i brinuo se za živu braću, nije ovim svijetom prošao uzalud.

Sveti Pavao piše: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ (2 Tim 4, 7). Ove riječi, braćo, nisu samo Pavlove; danas su one i fra Anđelkove. Provincija gubi brata, ali dobiva zagovornika i nadahnuće mladima koji traže put životnog ostvarenja. Dok molimo za nova zvanja, ovi su trenutci prigoda da o njima i govorimo.

Fra Anđelko, hvala ti, za toliko plodnih godina, za svaku službu, za svaku ispisanu stranicu i za svaku molitvu. A mi koji ostajemo, napose braća franjevci, zapitajmo se: što ćemo mi ostaviti provinciji, Crkvi i svome narodu? Što ćemo ostaviti braći koja dolaze nakon nas?