Novi Šeher: Misa u znak sjećanja na život i žrtvu s. Cecilije Grgić

U župnoj crkvi sv. Ilije u Novom Šeheru u nedjelju 26. listopada slavljena je sv. misa u znak sjećanja na život i žrtvu s. Cecilije Grgić (1952.- 1995.). Ove godine navršava se 30 godina od svirepog ubojstva vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić koji su te 1995. godine ubijeni i spaljeni u župi sv. Male Terezije, u Presnačama pokraj Banja Luke. S. Cecilija Grgić rodom je iz novošeherske župe, nadomak Žepča.

Misnom slavlju prethodila je molitva svete krunice koju su, zajedno s pukom, predmolile sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog. U župnoj crkvi se okupio veliki broj vjernika te sestre iz nekoliko zajednica Provincije Majke Divne na čelu s provincijalnom glavaricom s. M. Augustinom Matijević. Na euharistijskom slavlju sudjelovalaje i rodbina pokojne sestre Cecilije.

Misno slavlje je predslavio župnik u Novom Šeheru fra Josip Jukić koji je u uvodu u pokajnički čin kazao: „Braćo i sestre, okupili smo se danas pred oltarom Gospodnjim da se prisjetimo naše sestre Cecilije Grgić - žene koja je u vremenu tame ostala svjetlo. Nisu je ubile samo ruke ljudi, nego i mržnja koja se ne boji Boga. Ona je trpjela, ali nije uzvratila. Ona je bila ranjena, ali nije proklinjala. U njezinoj krvi i boli rodila se istina: da zlo ne pobjeđuje...“, kazao je fra Josip.

Na početku propovijedi fra Josip je naglasio okupljenim vjernicima da se na taj dan nisu okupili da se sjete smrti. „Okupili smo se da se sjetimo vjere koja nije umrla ni pod nožem, ni pod vatrom, ni pod mržnjom. Okupili smo se jer vjerujemo da je ono što je zemlja spalila - Nebo primilo.

Sestra Cecilija Grgić nije umrla slučajno. Nije poginula jer je bila na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Ona je ostala tamo gdje ju je Bog poslao i nije bježala kad su drugi bježali. To je razlika između onih koji vjeru nose na jeziku i onih koji je nose u krvi.“

Fra Josip je rekao da je danas mnogo onih koji vole govoriti o vjeri, ali malo onih koji će vjeru živjeti do kraja. „S. Cecilija nije bila od onih koji mole dok im je ugodno, nego od onih koji kleče i kad gori sve oko njih. To je vjera. Ne ona koja traži sigurnost, nego ona koja gubi sve i ne odustaje od Boga.

Braćo i sestre, mi danas volimo mir, udobnost, sigurnost. Ali vjera nije udobna. Vjera nije stolica u zadnjem redu crkve. Vjera je križ. A tko se boji križa neka se zapita ima li u njemu još išta od Krista“, poručio je propovjednik.

Fra Josip je naglasio da je s. Cecilija shvatila ono što mnogi nikada ne shvate: da je vrjednije umrijeti s Kristom, nego živjeti bez Njega. Da je bolje izgubiti tijelo, nego izgubiti dušu. Da je bolje ostati vjeran, makar te izdali svi.

„Zato njezina smrt nije poraz. To je pobjeda koja se ne vidi očima svijeta, ali Nebo je zna, a mi je danas slavimo - ne kao tragediju, nego kao trijumf. I sada, kad se pitamo što nam njezin život govori, odgovor je jasan: Probudi se, Crkvo! Prestani šutjeti. Prestani skrivati vjeru kao nešto privatno, kao neku sitnu naviku. Vjera nije ukras. Vjera je živa, goruća stvarnost koja traži tvoje ruke, tvoje srce i tvoj život.“

Novošeherski župnik je kazao da Bog ne traži od nas da umremo kao mučenici, ali traži da živimo kao vjernici, da se ne stidimo križa, da ne spuštamo pogled kad čujemo ime Isus. Da znamo reći istinu kad svi šute i da ostanemo kad drugi odlaze.

„Sestra Cecilija je ostala. Ostala do kraja. I zato je njezino ime danas svjetlo među nama. Ali to svjetlo neće trajati ako ga mi ne nastavimo nositi. Ako želimo biti dostojni njezine žrtve, prestanimo biti mlaki. Prestani govoriti 'vjerujem' dok ti je svejedno. Prestani stajati po strani dok nepravda guta ljude. Prestani tražiti izgovore za šutnju.

Bog nas ne zove da budemo publika. Zove nas da budemo svjedoci. Jer svijet se ne mijenja pričom. Svijet se mijenja krvlju, žrtvom i vjernošću. Tako ga je promijenio Krist. Tako ga mijenjaju Njegovi svjedoci i tako ga je promijenila s. Cecilija“, poručio je okupljenim vjernicima fra Josip.

Dodao je da potrebno da primjer s. Cecilije prodrma vjernike. „Neka nas izbaci iz vjerske uspavanosti. Jer kršćanin koji spava, nije kršćanin, nego sjena. Budimo živi. Budimo vjerni. Budimo oni koji, kad dođe naš čas, mogu reći: 'Ostao sam uz Krista — do kraja'“, kazao je na kraju propovijedi fra Josip.

Na samom kraju mise župnik je pozvao provincijalnu glavaricu sestru M. Augustinu Matijević da uputi nekoliko riječi okupljenim vjernicima.

Provincijalka je u svom obraćanju istaknula važnost i zadaću svih okupljenih „otkinuti od zaborava život i djelo naše i vaše sestre Cecilije Pave Grgić te njezinu žrtvu vlastitog života." Naglasila je simboliku u životu s. Cecilije i mjeseci posvećenih Gospi: listopad i svibanj, mjeseci u kojima je s. Cecilija započela i završila svoj ovozemaljski život.

Sestra M. Augustina Matijević se zahvalila župniku fra Josipu na suradnji i predvođenju sv. mise za s. Ceciliju. Potom je kazala: „Možda nećemo dočekati da ova naša sestra bude podignuta na čast oltara, ali možemo moliti na tu nakanu i drugima o tome govoriti.“ Provincijalna glavarica sestara milosrdnica se zahvalila svima koji su došli na sv. misu: župljanima, rodbini, prijateljima, poznanicima i prisutnim sestrama.

Potom je s. Josipa Ćosić posvjedočila o svom iskustvu i sjećanju na s. Ceciliju i vlč. Filipa Lukendu kao tada mlade župljanke iz župe Presnače na kojoj je djelovala s. Cecilija.

Nakon sv. mise uslijedilo je zajedničko fotografiranje i druženje u sestarskoj kući u Žepču.

„Molimo i nadamo se kako ćemo u bližoj budućnosti i same više svjedočiti, ali i potražiti svjedoke kojih još uvijek ima, a koji još uvijek čuvaju svoja sjećanja na s. Ceciliju i vlč. Filipa. Molimo da im Gospodin udijeli hrabrost i pozivamo ih da daju svoj doprinos kako bi od zaborava sačuvali one koji su nam, kako reče fra Josip, bili svjetlo“, poručile su sestre milosrdnice na dan kada su se prisjetili s. Cecilije Grgić u njezinoj rodnoj župi sv. Ilije u Novom Šeheru.

Podsjetimo da je banjolučki biskup Željko Majić prošle godine najavio pokretanje postupka za beatifikaciju s. Cecilije i vlč. Lukenda, ubijenima „in odium fidei“.

U noći 12. svibnja 1995. godine, između 2 i 4 sata, spaljen je presnački župni stan u kojem su izgorjeli župnik vlč. Filip Lukenda i s. Cecilija Grgić. Župna crkva srušena je miniranjem. Bila je to osveta pripadnika srpskog naroda nad nedužnim svećenikom i časnom sestrom zbog poraza u Bljesku. Crkva i župni stan obnovljeni su poslije rata, a mjesto stradanja preuređeno je u spomen sobu koju posjećuju vjernici iz Presnača i banjolučkog kraja te brojni drugi, a svi oni s puno ljubavi čuvaju uspomenu na vlč. Filipa i s. Ceciliju. Za to ničim izazvano ubojstvo i spaljivanje župnika Filipa i redovnice Cecilije, kao i za spaljivanje župne kuće i rušenje župne crkve, nitko nije pozvan na odgovornost iako je od tada prošlo 30 godina.

Životni moto sestre Cecilije bio je “Sve mogu u onome koji mi snagu daje“, a velečasnog Lukende „Svima praštati i nikoga ne mrziti“.

(kta)