KARDINAL MÜLLER: PROTESTANTSKA REFORMACIJA NIJE POVOD ZA SLAVLJE

Pročelnik Zbora za nauk vjere, kardinal Gerhard Ludwig Müller rekao je da, „strogo govoreći, katolici nemaju razloga slaviti“ obljetnicu početka protestantske reformacije. U novoj knjizi-intervjuu „Izvješće o nadi“, objavljenoj na španjolskom jeziku, kardinal Müller napominje da je 31. listopad 1517. - datum koji se smatra početkom reformacije koja će dovesti do raskola u zapadnom kršćanstvu – katolicima nije povod za slavlje.

Luther u svojih 95 teza izvorno nije predlagao odvajanje od Crkve, ali su one u konačnici dovele do njegove ekskomunikacije 1521. godine. U novoj knjizi – prenosi Catholic Herald – kardinal Müller ističe da „ako smo uvjereni da je božansko otkrivenje cjelovito i neizmijenjeno sačuvano u Pismima i Tradiciji, u doktrinama vjere, u sakramentima, u hijerarhijskoj konstituciji Crkve po božanskome pravu, utemeljenoj na sakramentu svetoga reda, onda ne možemo prihvatiti da postoji dovoljan razlog za odvajanje od Crkve“.

Protestanti imaju drukčiju perspektivu – napomenuo je. Oni smatraju reformaciju ponovnim otkrivanjem evanđelja jer su zaključili da su neki crkveni poglavari bili ne samo moralno iskvareni, nego i da su iskvarili samu evanđeosku poruku. Kako bi opravdali svoje odvajanje od Crkve, optužili su Papu da je antikrist – objasnio je kardinal.

Kazao je da su najveće prepreke ekumenizmu relativizam i „nekritičko usvajanje modernih ideologija“. „Protestantizacija Katoličke Crkve na temelju sekularnog gledišta bez odnosa prema transcendenciji ne samo da nas ne može pomiriti s protestantima, nego nam ne može ni omogućiti susret s otajstvom Krista“, koji nam pruža „nadnaravno otkrivenje kojem svi dugujemo potpunu poslušnost uma i volje“.

Rekao je kako katolička načela ekumenizma – izložena i razvijena na Drugom vatikanskom saboru – smatra „u cijelosti valjanima“. S druge strane je uvjeren kako je dokument Zbora za nauk vjere Dominus Iesus, „neshvaćen od mnogih i nepravedno odbačen od drugih, bez sumnje magna carta protiv kristološkog i ekleziološkog relativizma ovoga vremena velike zbunjenosti“.

U novoj knjizi, kardinal Müller se osvrnuo i na druga aktualna pitanja i teološke rasprave. Rekao je da „upravo oni koji ne iskazuju bilo kakvo poštovanje prema crkvenom nauku, sada koriste izolirani izričaj Svetoga Oca 'Tko sam ja da sudim?', izvađen izvan konteksta, kako bi predstavili iskrivljene ideje o spolnoj moralnosti.“ Naglasio je kako je iz Svetoga pisma jasno da su homoseksualni čini u sebi teško neuredni, napominjući istovremeno kako se osobama koje osjećaju homoseksualne sklonosti duguje poštovanje i suosjećanje te da su one pozvane na čistoću i kršćansko savršenstvo.

„Crkva je uvijek govorila: 'Ovo je istinito, ovo je lažno' i nitko ne može na subjektivistički način tumačiti Božje zapovijedi, blaženstva, savjete, prema vlastitim kriterijima, interesima ili čak potrebama, kao da je Bog samo pozadina za njegov vlastiti autoritet. Odnos između osobne savjesti i Boga je konkretan i stvaran, prosvijetljen crkvenim učiteljstvom; Crkva ima pravo i obvezu proglasiti doktrinu lažnom upravo zato što takva doktrina odvodi obične ljude od puta prema Bogu“ – ustvrdio je kardinal Müller.

Naglasio je da pristupanje euharistijskoj pričesti pretpostavlja život u milosti i zajedništvo s crkvenim tijelom, kao i život usklađen s tim tijelom. Pristupati pričesti izvan potrebnog stanja milosti i bez prethodnog sakramenta pomirenja, kao da nam se grijesi privatno opraštaju samom pričešću – istaknuo je kardinal – podrazumijeva „lažno poimanje Boga“ te je to „iskušavanje Boga“. Osim toga, to povlači i „lažno poimanje čovjeka“ te podcjenjuje ono što Bog u njemu može ostvariti.

Također je napomenuo da je nemogućnost ređenja žena „nezabludivo definirana doktrina koju naučava redovito i opće učiteljstvo“. Rekao je da svećenički celibat, „tako osporavan u nekim današnjim crkvenim krugovima“, ima korijene u evanđeljima te da posjeduje „intrinzičan odnos sa svećeničkom službom“. Crkva – objasnio je – celibat „ne smatra samo izvanjskom disciplinom“. Svećeništvo je „intimno povezano s celibatom“, a Latinska Crkva „ne osjeća da ima ovlasti promijeniti tu doktrinu arbitrarnom odlukom koja bi prekinula postupni stoljetni razvoj kanonskih regulacija, počevši od trenutka kad je ta unutarnja sveza prepoznata“.

„Ne možemo jednostrano prekinuti s čitavim nizom papinskih i saborskih izjava ni sa stalnim prianjanjem Katoličke Crkve uz sliku svećenika u celibatu“ – napomenuo je pročelnik Zbora za nauk vjere, dodajući kako su prethodne krize celibata u Latinskoj Crkvi uvijek „pokazale i osnažile dobro nauka o celibatu“. (kta/rv)