Sarajevo · 16. ruj. 2026.Mozaik
U radnom dijelu 30. Susreta dijecezanskih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, upriličenom u srijedu 16. rujna 2026. u Sarajevu u prostorijama je Svećeničkog doma VN, prigodno predavanje pod naslovom „Acedija: marljivost i lijenost“ održao je dr. vlč. Oliver Jurišić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a u cijelosti se može pročitati ispod:
Izvor: Jean-Charles Nault, Podnevni demon: Acedija – skriveno zlo našeg doba, Verbum, Split, 2025.
Acedija: Marljivost i lijenost
Acedija općenito
Povremeno pogrešno shvaćana kao grijeh lijenosti acediju bi se moglo opisati kao stanje čovjekovog duha, stanje koje prethodi grijehu lijenosti, ali i stanje koje prethodi nekontroliranom aktivizmu i osjećaju dosade. Izvorno pojam označava nebrigu, neodgovornost i zapuštenost.
Acedija je i cinizam i sarkastičnost prema nečemu dobrom. Otprilike, kao kad se netko najmjerno i zlobno ismijava s nečim što je dobro i pohvalno, Toma Akvinski acediju je opisivao grijehom protiv radosti koja se rađa iz ljubavi. Kao onaj trenutak ili trenutci kad smo cinični i zlobni prema pastoralnom uspjehu svoga kolege, pa njegovu radost koja nastaje iz ljubavi prema vlastitom svećeništvu opisujemo s dozama cinizma i zluradosti.
Acedija se opisuje i kao zbrkanost misli, kao potištenost, obamrlost, nemoć da se čovjek pokrene i nešto smisleno radi i čini. Acediju se opisuje i kao obamrlost duše.
Acedija kao nepostojanost: nekontrolirani aktivizam
Sadašnjost u kojoj živimo i djelujemo danas uglavnom se označava s dvije temeljne karakteristike: brzina i mijenjanje. Iskustvo brzine se ne odnosi samo na fizičku brzinu kretanja, brzina se odnosi i na način kako mi kao ljudska bića iznutra usvajamo ono što nam iz svijeta dolazi. Kao svećenici dio smo svijeta brzine i svijeta promijene.
Naša međusobna komunikacija se sve češće odvija kratkim porukama, slikama i video sadržajima. Generalno manje razgovaramo, međusobna komunikacija i susretanje su nam brži i efikasniji, ali time nisu nužno sadržajno bogatiji i dublji. Brzina komunikacije u kojoj sve manje sudjelujemo umom i vlastitim riječima, a sve češće tipkamo znakove preko ekrana ili šaljemo fotografije i videe jedni drugima utječe na nas kad ostanemo sami sa sobom.
Osim brzine ono što nas dodatno zahvaća kao ljude svog vremena je česta promijena i mijenjanje mnoštva različitih stvari. Svijet se prebrzo kreće i prebrzo mijenja da bismo uhvatili s njim korak. Dovoljno je uzeti u obzir samo činjenicu kojom brzinom informacije koje trebamo podijeliti putuju i dokle dopiru. Recimo župni oglasi donedavno su se odnosili samo na maleni prostor i broj ljudi, a danas ih na društvenoj mreži mogu čitati dijem svijeta.
Ili recimo naša ljudska i svećenička privatnost. Unazad nekoliko desetljeća nju se moglo bez puno napora čuvati i sačuvati, danas gdje je sve dostupno i vidljivo čak i uz veliki napor nije lako sačuvati svoj privatni prostor, intimu i mir čak i onda kad sami sebe ne činimo vidljivima i dostupnima za sve druge.
Ili tehnološki predmeti koje koristimo. Do prije nekoliko godina jedan župni ured imao je nekoliko različitih tehnoloških uređaja od kompjutera, printera, faxa, televizije, radija, danas svaki iole solidno podučen svećenik župni ured nosi u svom džepu svugdje sa sobom. Zašto govoriti o svijetu, brzini i mijenjanju kad govorimo o acediji? Zašto što je jedna od osobina acedije, ponavljam govorim o stanju duha o stanju nutrine, a ne grijehu, nepostojanost.
Ta nepostojanost može biti osobna, stalno se želi i traži mijenjanje i promijena, ali može biti i institucionalna kad se neprestano i neprekidno dokidaju i osnivaju statuti, povjerenstva, odbori, vijeća, konferencije, kongregacije, dikasteriji. Nekad su te promijene stvarna potreba i Crkve i biskupije i redovničke zajednice, a nekad su i plod acedije, odnosno nepostojanosti, odjednom se sve prebrzo mijenja, osniva i dokida tako da ništa ne uspijeva dugoročno zaživjeti kako bi se vidjeli rezultati. Acedija kao nepostojanost može se pojaviti i kad je riječ o ispravnom i jasnom tumačenju istina vjere i moralnih pitanja, gdje se odnos prema tim istinama svodi na određenu vrstu vremenskog relativizima, ono što je bilo istina i moralno nekad danas nije. Ako je acedija stanje svijeta i duha svijeta, taj duh manje ili više, snažnije ili manje snažno na nas utječe i oblikuje nas.
Jedna od glavnih osobina acedije je neposobnost da se bude dugoročno strpljiv, da se dugo čeka. To je ozbiljna nemoć biti uronjen u svakodnevni život, a kad je riječ o svećeniku tu se naravno misli na život molitve, euharistije i kontemplacije. Nepostojanost acedije je želja za stalnom promijenom i mijenjanjem, čak i onda kad objektivnih i stvarnih razloga za to nema i ne postoje.
Ako bismo acediju preveli u svijet u kojem mi danas živimo, onda bismo tu nepostojanost opisali kao nemogućnost da se dugoročno, polako i duboko koncentriramo na nešto, nego sva naša pažnja i mi sami stalno se krećemo i mijenjamo. Iz te nemogućnosti biti dugoročno strpljiv i čekati, iz te stalne potrebe za mijenjanjem i promijenom može se nekome dogoditi od nas da se prepusti nekontroliranom aktivizmu. Dok je usmjerena aktivnost nastojanje da se svećenik posveti jednom cilju, jednom projektu, jednom pastoralnom zadatku i zadaći, nekontrolirani aktivizam je nastojati započeti mnoštvo projekata, ali nijedan niti započeti kako treba niti dovršiti kako treba. Nekontrolirani aktivizam je dijete acedije u životu onoga tko neprestano trči i traži promijenu i svako malo nešto mijenja iako možda za tim nema stvarne potrebe. I to se ne odnosi samo na izvanjske stvari kao što je upravljanje župom, pastoralni projekti u župi ili biskupiji, to se odnosi i na onaj unutarnji odnos prema samom svećeničkom pozivu.
Tu i tamo kod nekih se naiđe na takvo promišljanje kako je biti svećenikom dio velikog lanca mijenjanja i promijena, pa možda i svećeništvo danas sutra treba zamijeniti nekim drugim poslom i zanimanjem. Nekontrolirani aktivizam pojavljuje se i iznutra kao acedija, odnosno kao privremenost izbora i životnih odluka. Međutim, prebaciti sav teret na svećenika znači natovariti mu na leđa previše i ne uvidjeti koliko svijet u kojem on živi i djeluje utječe na njega i njegovo razumijevanje samog sebe, odnosno koliko acedija svijeta oblikuje povremeno svećenika njegov svećenički život i rad i njegovo shvaćanje svećeničkog poziva.
Acedija kao obamrlost duše: dosada kao iskustvo i način života
Evagrije iz Ponta i njegovi suvremenici nerijetko acediju opisuju kao obamrlost duše. Kad taj pojam prevedemo u suvremeni riječnik dobijemo nešto što se danas naziva dosadom. Međutim, ta dosada nije ono što povremeno obuzme čovjeka kad nešto radi, pa prestane na neko vrijeme i ne može nastaviti. I dok čeka dosadno mu je jer treba završiti započeto. Svećeniku koji je sat i pol ranije došao zbog sprovoda može biti dosadno jer mora čekati, ali to nije dosada koju se naziva obamrlost duše.
Dosada na koju je mislio Evagrije i drugi je neka vrsta duhovne i unutarnje tromosti i nepokretnosti koja se neprestano oko nečega kreće i vrti, ali ništa na kraju ne privodi svome cilju. Ta dosada je zapravo neprestano kretanje u nekakvom krugu bez svrhe i cilja. Evagrije donosi jedan zanimljiv opis koji glasi otprilike ovako. Ta acedija kao dosada podsjeća na redovnika koji u svojoj sobi neprestano gleda kroz prozor, mašta o nekome tko bi ga mogao posjetiti, ali taj nikad ne dolazi. Sjeda za stol i počinje čitati, ali stalno mu se spava, prevrče spis u rukama, samo ga onako drži i promatra i ništa ne radi više. Onda od dosade položi glavu na stol i zaspe dok ga ne probudi poziv na ručak i tako iz dana u dan. Ostavljajući opis po strani, ovdje se acedija kao dosada opisuje kao nekakvo trajno stanje uzaludnog čekanja na koje se čovjek navikne i prihvati ga kao način života.
Živjeti iz dana u dan bez nekog posebnog i usmjerenog cilja i aktivnosti, stalno odgađati svakodnevne poslove i obveze čak i one najjednostavnije kao što je recimo briga o osobnoj higijeni i čistoći prostora u kojem se živi je acedija. Zato ju se opisivalo kao nemar, nebrigu i zapuštenost. Zapustiti samog sebe, ne brinuti o sebi, biti nemaran prema sebi, ali isto tako zapustiti ono što nam je povjereno, ne brinuti o tome i biti prema tome nemaran znači biti u stanju acedije. Uz ovo značenje acedije, možemo govoriti i o acediji kao dosadi koja izvire iz potrebe suvremenog čovjeka da se sve događa i proživljava brzo i odmah i da se stalno nešto mijenja i promijeni. Čim se život uspori i promijene i mijenjanje se prorijede suvremeni čovjek osjeća dosadu, njemu je dosadno ako se svije sporije i rijeđe mijenja.
Je li i svećenik danas žrtva te vrste acedije, te suvremene dosade koja svako usporavanje i rijetkost promijene naziva dosadom i dosadnim? Tu i tamo i kod svećenika se može pojaviti to raspoloženje acedije, to unutarnje iskustvo kako mu je dosadno, mada tako objektivno ne mora biti. Recimo kao svećenik koji iz službe s većim brojeve obveza bude poslan na službu gdje je količina obveza manja. Navikao na brzinu i mijenjanje, česta putovanja, sjednice i susrete sad se našao u stiuaciji da ima recimo župu s nekoliko desetaka vjernika i već se plaši čime će ispuniti vrijeme. Ovdje je važno napomenuti kako svakodnevna molitva u isto vrijeme, sveta misa u isto vrijeme, razmatranje i kontemplacije u isto vrijeme mogu kod svećenika stvoriti taj osjećaj kako mu je dosadno, iako objektivno nije tako. Ali, zbog tog iskustva brzine i čestog mijenanja i promijena sve što je usporenije on može smatrati identičnim dosadi.
Dopustite mi ovdje još jedan primjer iz ispovjedne prakse. Ponekad vam na ispovijed dođe starija žena, baka koja ponavlja kako svaki dan moli, povremeno posti, ide na misu i slično. Ponekad vam na ispovijed dođe mlađa osoba koja je puna elana, koja stalno prelazi iz stanje vjerničke euforije do stanja nekakve nevjere u Boga. Danas se puno lakše zakačimo za ove euforične primjere, nego li za one koji nam zvuče monotono i dosadno. To nam govori kako i među nama i vjernicima i svećenicima postoji jedan generacijski jaz prema kojem su stariji monotoni i nezanimljivi, odnosno dosadni, dok su mlađi koji su brzi, euforični i skloni čestim promjenama i zanimljiviji i nama bliži. To nam govori da smo i mi sami zapravo dio svijeta koji više teži brzini i promijeni, nego svijetu koji teži kao sporosti, kontemplaciji i usporenosti.
Ako svećenika danas obuzima acedija kao obamrlost duše, ono što ga zapravo zahvaća je stanje duha koji je osjećaj dosade, sve mu se nekako u župi, u životu u pastoralu, u biskupiji u Crkvi događa tromo, sporo i nekako usporeno, on bi htio da to sve nekako ide brže, efikasnije i učinkovitije i da se sve češće i brže mijenja. I dok je acedija iz vremena Evagrija i njegovih suvremenika bila drugačija vrsta dosade, danas je ta acedija naša povremena nemogućnost da zastanemo, da usporimo, da prihvatimo i živimo svakodnevno jer imamo osjećaj kako je to svakodnevno poput molitve, svete mise, razmatranja Svetog pisma suviše sporo, odnosno dosadno za ono što mi želimo i kako želimo. S vremenom svećenik, ali ne samo on, nego i drugi staleži u Crkvi i njihovi članovi mogu razviti tu maniju za brzinom i čestim mijenjanjem, smatrajući sve manje od toga dosadnim i izvorom dosade.
Ako svećenika usporedimo s redovnikom o kojem govori Evagrije, mogli bismo prije reći kako svećenik hoda nestrpljivo, stalno pogledava na sat jer ovi ne dolaze, a on ima mnoštvo drugih obveza, onda brzo uzima mobitel u ruke lista najnovije vijesti, objave na društvenim mrežama na svom profilu, profilu svojih kolega i profilu župe, brzo sjeda za stol, klizi prstom po ekranu i čita nekoliko rečenica za sutrašnju propovijed, onda ponovno ustaje i gleda kroz prozor, nestrpljiv je, onda odlazi do ureda nešto traži i ne nalazi, pa se opet vraća u kuhinju i tamo nešto gleda, odjednom se sjeti da nije nazvao nekoga pa zove, dok razgovara na telefon netko zvoni na vrata, nisu oni koji su trebali, nego neki drugi za neki posao u crkvi i tako unedogled. Za ponekog svećenika danas ovakav život je postao svakodnevnica. Sve što je sporije od ovoga možda bi on nazvao dosadom i rekao bi kako mu je dosadno. Dosada danas nije ono što je bila u Evagrijevo vrijeme.
Marljivost kao lijek za acediju
Reći kako biti marljiv znači izvršavati svoje svakodnevne obveze znači reći istovremeno i previše i premalo o marljivosti. Marljivost danas vjerojatno opet nije ono što je bila u vrijeme Evagrija i njegove pustinjske subraće. Kako bi netko pronašao lijek za vlastitu acediju prethodno treba biti svjestan da od acedije boluje. A to će ponekad otkriti ako se njegov život odvija tako da uglavnom živi između euforije i ravnodušnosti koji se naglo smjenjuju bez ikakvog razloga, pravila i najave. To je jedna od posljedica svijeta u kojem živimo.
I sam svećenik može tako živjeti da prolazi kroz česta razdoblja euforije i ravnodušnosti koja se iznenada i nekontrolirano smjenjuju u njegovom životu, možda jer nedostaje koncentracije, sporosti, sposobnosti čekanja i strpljivosti u svakodnevnom životu. Ako je marljivost lijek za acediju, ona će se danas sastojati od umjerenosti i razboritosti. Umjeren svećenik je zapravo onaj koji se non stop susreće sa svakodnevnim i nastoji se oduprijeti onoj napasti koja mu govori kako je svakodnevno dosadno. Tako se svećenik svaki dan susreće s molitvom, misom, čitanjem Svetog pisma i drugim dnevnim poslovima i u tom susretu bori se s napašću da to svakodnevno proglasi dosadnim i potraži nešto brže, uzbudljivije, što se često mijenja. To je zadaća umjerenosti. Svakodnevno se vježbati u onome što acedija stalno proglašava dosadnim i nezanimljivim. To je jedan krak marljivosti.
Razborit svećenik je onaj koji se nastoji koliko je moguće posvetiti nekoj usmjerenoj aktivnosti makar ona bila jedna, nego se rasuti i raspasti u nekontroliranom aktivizmu svega započetog i ničega dovršenog. Tako ga razboritost čuva od napasti da pretjera s projektima i planovima i čuva ga od opasnosti da odustane od bilo kakve aktivnosti i prepusti se hodanju u krug. Tako je razboritost drugi krak marljivosti. Marljivost je dakle biti umjeren i razborit u odnosu na ono što svakodnevno kao svećenik radim, činim i mislim. Zvuči pomalo nerazumljivo i apstraktno, ali marljiv svećenik danas ne bi bio onaj koji se potpuno rasipa u stotinama projekata, obveza i dužnosti, još bi manje to bio onaj koji se stalno vrti u krug stalno nešto uvodi, dokida, pa opet uvodi neprestano i stalno, nego prije onaj koji umjereno i razborito iskorištava maksimum od svoje svakodnevnice kad moli i kad radi.
Čini mi se kako je danas malo teže sačuvati onu svakodnevnu marljivost, u odnosu na brzinu svijeta i njegov poziv da se sve često mora promijeniti i mijenjati. Acedija je u odnosu na marljivost poziv da se napusti svakodnevnica jer je ona troma, dosadna i spora, da se napusti svakodnevna molitva, pobožnost, slavlje svete mise i da se uroni u brzinu svijeta i njegovih promijena prepuštajući ponekad samog sebe euforičnim razdobljima aktivizma ili razdobljima otupjelosti i ravnodušnosti prema toj svakodnevnici svećeničkog života.
Koliko to danas uspijevamo, možemo i tvrdimo da tako živimo pitanje je o kojem ovdje nije umjesno niti raspravljati niti govoriti, nego ostaviti svakom ponaosob da o tom promišlja ako želi. Ako je marljivost lijek za naše acedije, onda se ona barem djelomično pronalazi u svakodnevnom. I u onom obliku pastorala kojega ponekad cinično i prezrivo nazivamo šta on radi osim što svaki dan slavi misu na župi i ispovijeda bolesne i sahranjuje pokojne, s posebnim naglaskom na ovom svakodnevno, sporo, tromo, ali strpljivo i uporno. Ne treba olako i bez promišljanja odbacivati taj svakodnevni pastoral, barem u onim župama u našoj nadbiskupiji gdje ga još uvijek ima. Marljivost je danas izgleda bliska svakodnevnici, sporosti, upornosti, strpljivosti i tromosti do te mjere da se ponekad paradoksalno kolegu svećenika koji ima samo taj svakodnevni pastoral naziva čak i lijenim, ravnodušnim, nezainteresiranim, odnosno dosadnim.
Lijenost kao grijeh acedije
Kao i slučaju marljivosti ako lijenost opišemo kao grijeh u kojem ne činimo i ne radimo ono što bismo trebali znači opet istovremeno i previše i premalo reći o lijenosti. Acedija nije lijenost, ali lijenost kao grijeh proizlazi iz acedije. Zapuštenost, nemar i nebriga su druga imena za acediju. Kako dolazi do te zapuštenosti i do tog nemara, do te acedije? Evagrije i njegovi suvremenici o tome govore kao nečemu na što se s vremenom čovjek navikava i to prihvaća kao dio vlastitog života i karaktera. Zapuštenost i nemar neće doći preko noći, nego će se stalnim vježbanjem pretvoriti u navike. Biti zapušten i biti nemaran nije nužno karakterna osobina čovjeka, koliko je uspješna vježba u kojoj se čovjek s vremenom usavrši. Loša vježba, ali to je ne čini manje uspješnom.
U knjizi koja je poslužila kao izvor za ovo izlaganje autor na jednom mjestu piše kako acedija kao zapuštenost nastaje iz čovjekovog stava kako nema smisla truditi se oko svakodnevnih stvari, nego polako treba od svega odustajati malo pomalo. Lijenost kao plod acedije uključuje zapuštenost i nemar prema svakodnevnom kao navike koje su srasle s čovjekom i njegovim načinom života.
Što je danas lijenost? Ili kako bi svećenik danas mogao postati lijen? Na prvom mjestu bi mogao biti stav da nema smisla truditi se oko svakodnevnog jer je ono dosadno i nezanimljivo, a to može uključivati molitvu, svetu misu, brevijar i sve ono što čini svakodnevnicu jednog svećeničkog života. To još ne znači da je neki svećenik nemaran ili je zapustio svakodnevno. On se u tome mora vježbati svakodnevnim zapuštanjem onoga što je dnevno, treba razviti naviku zapuštanja i nemara prema svakodnevnoj molitvi bilo da je moli sam ili sa zajednicom. Kao što rekoh to je loša vježba, ali to što je loša neće je nužno učinit neuspješnom i neostvarivom. I u lošem čovjek može biti jako dobro uvježban.
Zašto zapuštanje i nemar prema svakodnevnom? Jer je je ono možebitni izvor dosade. Tako acedija kao zapuštenost i nemar počinje. Kao napast da se bude nemaran prema svakodnevnom jer tu ništa nema novo i uzbudljivo. Isti obred, isti ciklus čitanja i psalama, isti red i raspored riječi u molitvi i pobožnosti, isti obrasci. Ta istost je izgleda za nekoga izvor dosade i on biva prema tome nemaran jer ga u tom svakodnevnom ništa ne privlači. Nema brzine, nema promijene, nema novog, nema nepostojanosti i nestalnosti. Jednom kad se acediji pripusti da upravlja unutarnjim životom i mislima svećenika kao napast koja optužuje svakodnevno kako je dosadno, s vremenom se razvija nemar i zapuštenost, odnosno postaje se lijen. Grijeh lijenosti je stoga nemar i zapuštanje svakodnevnog što bi netko trebao razborito i umjereno činiti i raditi svaki dan. Od molitve do vođenja računa i upisa u matice. Osim toga danas se lijenost povezuje s iskustvom dosade, tamo gdje nema brzine i promijene čovjek brzo gubi interes, postaje mu dosadno i on ne uviđa kako je postao lijen jer više ne može razdvojiti grijeh lijenosti od svog osjećaja dosade. Smatra kako uvijek ima pravo istaknuti kako mu je dosadno, ali odbija pri tom prihvatiti kako je u mnogim stvarima koje treba uraditi lijen. Na prigovor kako je lijen, on odgovara kako mu je dosadno raditi nešto što se svaki dan radi, čini i ponavlja. Ponekad gubeći vrijeme uvjereni kako nam je dosadno, ne primjećujemo kako možemo postati lijeni u onomu što je svakodnevno za nas i naš svećenički život. Jer nas acedija danas izaziva svojom brzinom i promijenama i napastuje nas mišlju kako u svakodnevnom životu i pastoralu jednog svećenika više ništa nema dovoljno, zanimljivo i privlačno, nego je ta svakodnevnica izvor dosade.
Sarajevo · 20. stu.
Koraće · 20. stu.
Mostar · 20. stu.
Split · 19. stu.
London · 19. stu.
Sarajevo/Kutjevo · 19. stu.
Vatikan · 20. stu.
Sarajevo · 20. stu.
Grottaferrata pokraj Rima · 20. stu.