Chur: Homoseksualnost u društvu i Crkvi

Katolička novinska agencija kath.net objavila je komentar biskupa Mariana Elegantija na temu homoseksualnost u društvu i Crkvi. Umirovljeni pomoćni biskup Biskupije Chur poznat je kao jedan od najaktivnijih sudionika crkvenih rasprava u njemačkom govornom području. Komentar prenosimo u cijelosti.

Preliminarne napomene: U sljedećemu članku osobe s homoseksualnim sklonostima neće biti označene kao stup. Crkva je oduvijek razlikovala (nepovredivo) dostojanstvo svake ljudske osobe od njezinih sklonosti, koje eventualno mogu biti poremećene. Poremećene seksualne sklonosti, koje postoje među heteroseksualcima kao i među homoseksualcima, Crkva prosuđuje prema istomu moralnom standardu i klasificiraju se kao grješne ili se na njih gleda kao na slabost koju treba ispraviti. Svi se borimo s time. Kada su svladane, to uvelike karakterizira čovjekov moral i vodi ga k svetosti. To se odnosi na homoseksualce kao i na heteroseksualce. Crkva izražavanje neuredne sklonosti vidi kao grijeh. Put pokajanja uvijek ostaje otvoren. Ovdje Crkva pokazuje milosrđe. Fenomen homoseksualizma u svećenstvu bit će u nastavku prikazan u širemu kontekstu. Heteroseksualni ljudi niti su moralno superiorniji od homoseksualaca niti, općenito govoreći, manje griješe od homoseksualaca. Homoseksualizam u kleru je sui generis fenomen. Ne postoji uvjerljiva veza između homoseksualnosti i zlostavljanja kao što ne postoji ni između heteroseksualnosti i zlostavljanja. No, s time je povezana i statistička učestalost žrtava (muškoga) svećenstva, koja u našemu slučaju zaslužuje diferenciran pristup. Drugim riječima: ako se ne pozabavimo stvarnim problemom homoseksualnosti u kleru, nikada se nećemo ispravno pozabaviti pitanjem zlostavljanja.

Po momu mišljenju, homoseksualnost je od posebne važnosti u restrukturiranju društva i njegovih tradicionalnih ideja o braku, obitelji i spolu. Novi društveni standardi ne padaju s neba, već se pripremaju desetljećima. Važnu ulogu u tome imaju homoseksualni (pred)mislioci. Seksualnost ne igra podređenu ulogu u razmišljanjima Frankfurtske škole i njezinih nasljednika, takozvanih postmodernih dekonstrukcionista. Stoga se mora ispitati ne samo filozofija njihovih mislioca, već i „životno sjedište“ (biografska veza između seksualnosti i mišljenja) njihove filozofije, što bi bilo vrlo prosvjetljujuće. Iako niti jedan od glavnih predstavnika Frankfurtske škole nije bio homoseksualac, njihova tzv. kritička teorija otvorila je put stvarnim dekonstrukcionistima i teoretičarima rodne i queer teorije (svi su kritični do te mjere da odbacuju „dogmatske“ smjernice). Među potonjima ima i poznatih homoseksualaca. Foucault, Derrida i Butler ne mogu se razumjeti bez kritičke teorije Frankfurtske škole. Dijelili su svoje nepovjerenje prema „objektivnomu razumu“. Foucauld je pod utjecajem Marcusea. Derrida radikalizira Foucaulda. Njegova pak filozofija ima veliko značenje za razvoj queer teorije. Butler (nebinarno, queer) spaja Foucaulda i Derrida. Foucauld i Barthe su homoseksualci. Butler živi u istospolnoj vezi. Eve Kosofsky Sedgwick (biseksualka) je pionirka queer teorije. Paul B. Preciado (izvorno Beatriz Preciado) je trans muškarac (queer). „On“ čak ide dalje od queer teorije (post-queer; techno-queer). Ove veze se moraju vidjeti.

Europski projekt „Unija jednakosti“ (Strategija 2026. – 2030.) pokušava implementirati rodnu ideologiju u Europskoj uniji. Ovdje se prvenstveno radi o redefiniranju braka, obitelji i seksualnosti. Takozvanu ravnopravnost spolova i spolne orijentacije potrebno je provoditi u državama članicama uz velike napore (financiranje relevantnih NVO-a; obrazovni programi; kampanje itd.; inkluzivni obrazovni programi od djetinjstva nadalje; pozivanje na prirodne razlike između muškaraca i žena treba zanemariti; treba poticati promjene spola i povezane zakonske prilagodbe; prirodno roditeljstvo i obitelj treba razdvojiti u duhu spolne raznolikosti). Nažalost, time je zaražena i Crkva. Navodno je riječ o „pravima“ i „uključenosti“ tzv. „manjina“. To su ljevičarski, marksistički parametri koji su duboko ušli u crkveno mišljenje, ali su strani njegovoj biti i ne primjenjuju se u Crkvi. Oni dakako griješe. Iznad svega, Crkva isključuje grijeh i zabludu, a isključuje grješnike i krivovjerce samo onda kada se pokažu „nepokajničkima“ i nerazumnima. Ovo nema nikakve veze s diskriminacijom. Isključivi uvjeti pristupa crkvenim službama (svećeništvu) proizlaze iz ispravnoga shvaćanja sakramenta i ne spadaju u kategoriju pravne nejednakosti. Crkva naređuje sve te stvari na pravedan način, čak i ako mnogi ljudi to ne žele vidjeti ili prihvatiti iz različitih razloga. Moralni zakon vrijedi za sve članove Crkve bez razlike. Nauk Crkve o homoseksualnosti je nepromijenjen i ne treba ga ovdje ponavljati. Temelji se na Svetomu pismu i tradiciji, tj. na objavi u Isusu Kristu. Tijelo govori izuzetno jasnim jezikom. Muškarac i žena su komplementarni u svojim tijelima i sposobni su, biblijski govoreći, postati „jedno tijelo“ i proizvesti potomstvo u ovome ujedinjujućem činu. Na taj način odgovaraju volji Stvoritelja i vječnomu redu koji je On utemeljio u ljudskoj prirodi. Kroz vlastita tijela, heteroseksualci i homoseksualci su potisnuti na to ispunjenje koje se u potpunosti može ostvariti samo u suprotnomu spolu. Homoseksualci koji ga prakticiraju žive stoga, prema crkvenomu učenju, u otvorenoj suprotnosti s njime. Stoga moraju dekonstruirati rod i seksualnost u tradicionalnome smislu. Homoseksualni ljudi čine malenu manjinu u čovječanstvu u cjelini. Homoseksualnost stoga ne može biti normativno učinkovita za razumijevanje seksualnosti i roda kod većine ljudi. Drugim riječima, prema neutralnomu smislu pojma, to nikada neće postati općevažeća norma koja će homoseksualne prakse podvrgnuti pritisku da se opravdaju u budućnosti, htjeli to ili ne.

Dijete koje odgajaju homoseksualci u civilnome braku i u budućnosti će pitati sebe i druge zašto žive ili odrastaju s dva oca ili dvije majke, a ne u „sasvim normalnoj obitelji“ („Ordinary People“, 1980.), kakvu većina djece formira sa svojim biološkim očevima i majkama. Potonje ostaje, htjeli – ne htjeli, norma, a homoseksualno partnerstvo s posvajanjem djeteta ostaje devijacija pod pritiskom da se opravda u tome smislu anormalnost. Jedini put do „normalnosti“ u gore opisanu neutralnom smislu riječi bio bi pokajanje i odustajanje od homoseksualnoga načina života. Seksualnost definirana isključivo željom i tehnologijom je samodestruktivna. To se odnosi na sve bez iznimke (heteroseksualce i homoseksualce). Također je prihvaćena istina da se muška i ženska seksualnost razlikuju. To je također slučaj s homoseksualnošću. Biblijski govoreći, seksualnost nadahnuta Duhom nije čisto fizička. Takvom postaje što više Duha nedostaje. Čisti instinkt je frustrirajući i destruktivan. Mnoga emotivna prijateljstva gube na dubini i primjerenosti upravo zato što se seksualno proživljavaju ili su primarno instrumentalizirana za puko stjecanje zadovoljstva, kao što je vrlo često slučaj s homoseksualnim muškarcima. Čak i u heteroseksualnosti treba nastojati oko čistoće kako se – biblijski govoreći – duh ne bi ugasio kroz čistu tjelesnost. U povijesti je uvijek bilo izvrsnih i uzornih prijateljstava između dva muškarca ili dvije žene: ali ona bi izgubila svoju vrijednost da su proživljena seksualno (homoseksualno ili lezbijski). Brak između muškarca i žene zaslužuje poseban tretman. Međutim, homoseksualnim vezama uvijek nedostaju mnogi pozitivni aspekti heteroseksualnoga braka: dva muškarca ne „čine“ majku; dvije žene ne „čine“ oca. Ne možete postati roditelji istinskim činom ljubavi. Opća norma ostaje heteroseksualni brak, obitelj, shvaćena kao otac, majka i dijete. Da homoseksualci svoju ljubav ne žive seksualno, ako to zaslužuje taj naziv, mislim da bi više dobili nego izgubili. Grijeh postoji posvuda bez razlike. Isto tako, poziv na svetost tiče se svih. Homoseksualce stoga ne treba promatrati kao posebnu, kvaziprirodnu skupinu. Fizički su heteroseksualci koji se osjećaju emocionalno homoseksualno, iz bilo kojega razloga. Za razliku od životinja, ljudska se seksualnost može oblikovati i kultivirati. Da, to joj je zapravo „posao“. Da bi brak zaslužio taj naziv, mora odgovarati naravi stvari (istini) i moralnomu zakonu. Dobrobit djeteta, čiji biološki i psihosocijalni razvoj ovisi o ocu i majci, ne smije se zanemariti. O njemu se općenito najbolje brinu rođeni otac i majka. S njima stvara obitelj i odrasta u njihovoj sigurnosti. Model je nenadmašan i treba ga podržati svaka država. Obitelj, koja je u tome smislu prirodna, nadređena je svim drugim oblicima zajedničkoga života koji se nazivaju „obitelj“.

Ovim komentarima napuštam opću perspektivu i okrećem se homoseksualnosti u crkvenome kontekstu ili u kleru.

Prije svega, lako je uočiti da u Crkvi postoje jake snage koje pokušavaju normalizirati homoseksualnost u skladu sa sekularnim, društvenim standardima te povući ili revidirati svoje učenje o tome (teški grijeh; inherentno poremećena sklonost). Mislim da ovo neće uspjeti. Međutim, heterodoksija u tome smislu u nekim umovima predstavlja veliki problem za Crkvu. Sve studije o zlostavljanju koje su već provedene i koje su naručile Biskupske konferencije dokumentiraju da oko 80 % seksualnih napada od strane svećenika ima stvarnu, a ne logičnu vezu s njihovom homoseksualnošću: Izvještaj Johna Jaya (SAD, 2004.); Studija MHG-a (Njemačka, „Seksualno zlostavljanje u rukama katoličkoga svećenstva“, 2018.); Istraživanje CIASE (Francuska, 2021.), da navedemo najvažnije. Kao što je već naglašeno na početku, iz ovoga ne proizlazi pretpostavka da su homoseksualci nužno nasilni zbog svoje sklonosti. Ovdje samo primjećujemo da su zapanjujući broj (zapravo većina) žrtava seksualnoga napada od strane svećenstva upravo muškarci. To upućuje na tendencije počinitelja pri odabiru žrtava. Naravno, postoje i druge implikacije koje se moraju promatrati kao problematične, kao što su stalne poteškoće ovih svećenika s crkvenim učenjem o ovoj i drugim temama, njihov odnos prema celibatu, njihova sposobnost da imaju odnose itd. Nedvojbeno postoje i svećenici s homoseksualnim sklonostima koji žive čedno i slijede put krjeposti.

Dana 8. prosinca 2016. godine Vatikan je objavio dokument „Dar svećeničkoga poziva“ (Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis) koji je autorizirao papa Franjo. U njemu čitamo: „U pogledu osoba s homoseksualnim sklonostima koje pristupe sjemeništu ili tijekom formacije otkriju da se nalaze u takvoj situaciji, Crkva, uz sve poštovanje dotičnih osoba, može, u skladu s vlastitim Učiteljstvom, ne primiti u sjemenište i sveti red one koji prakticiraju homoseksualnost, imaju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podržavaju takozvanu homoseksualnu kulturu.“ Nažalost, ni Vatikan se toga ne pridržava (usp. toleriranje tzv. LGBTQ hodočašća u Svetoj 2025. godini i prolazak njihovih aktivista kroz Sveta vrata). S velikim žaljenjem ovdje se mora konstatirati da se „slon u sobi“ (široko rasprostranjena homoseksualnost u svećenstvu i njezin značaj u krizi zlostavljanja) i dalje ignorira otkako je kriza zbog zlostavljanja izbila u „Svećeničkoj godini“ (2009.). Relevantna „dimna zavjesa“ i službena „strategija imunizacije“ je jednom riječju „pedofilija“, a ne „homoseksualnost“. Međutim, većina seksualnih napada koje su počinili svećenici ne spada u kategoriju pedofilije, nego u kategoriju efebofilije (u našemu kontekstu, seksualne sklonosti većine pubertetskih i postpubertetskih mladića). Ipak, ljudi unisono govore isključivo o pedofiliji i sugeriraju da svi seksualni napadi koje su počinili svećenici pogađaju samo djecu, što je posebno moralno ozbiljno za širu javnost i zamagljuje ili tabuizira homoseksualnost počinitelja. Čak i ako veza između homoseksualnosti i seksualnoga napada nije obvezna, ona zapravo igra važnu ulogu u odabiru žrtava: preferencija muških žrtava i njihova učestalost dopuštaju izvođenje zaključaka o homoseksualnosti počinitelja.

Unatoč deklariranoj nultoj toleranciji i osudi zataškavanja, u našemu kontekstu dokazano je da su kompromitirani uglednici tijekom protekloga pontifikata bili zaštićeni. Mediji su papi Franji tolerirali ono što Ivanu Pavlu II. i Benediktu XVI. nikad nisu oprostili i od čega su napravili veliki skandal. Potonji je, međutim, od posljednjih papa najviše učinio protiv seksualnih napada i za njihovo kažnjavanje (usp. veliki broj laicizacija svećenika u njegovu pontifikatu). Mediji su namjerno ostali slijepi na svoje lijevo oko jer im je Franjo miljenik i normalizacija homoseksualnosti u Crkvi bila im je na dnevnome redu. Još uvijek uzalud čekamo da se spomene veliki problem u Crkvi: nerazmjerna učestalost homoseksualizma u kleru sa svim njegovim negativnim posljedicama.

(kta)