„Časoviti osvrt na najnoviji prijevod Biblije u Hrvata“

U najnovijem broju "Naša ognjišta" 1-2 (2026.) donose osvrt prof. dr. Dubravka Turalije na najnoviji prijevod Svetog pisma na hrvatski jezik. Tekst prenosimo u cijelosti:

Časoviti osvrt na najnoviji prijevod Biblije u Hrvata

Ovih dana iz tiska je izašao najnoviji hrvatski prijevod Svetog pisma. Taj dugogodišnji - velik i vrijedan - pothvat Hrvatskog biblijskog društva očitovan je i velikim i vrijednim reakcijama i raspravama koje su sve glasnije pa i radikalnije u hrvatskome društvu te javnim i medijskim raspoloženjima.

Svako veliko nacionalno djelo to i zavrjeđuje jer nije iznimka, nego pravilo da se poslije velikih događaja podigne i velika prašina. Ipak, kada je riječ o Svetom pismu, aletheia kai dikaiosune ili istino- i pravo-ljublje biblijska je osovina za život, djelo, promišljanje i reakcije svakoga vjernika. To načelo ne tiče se samo ljudi nego i ustanova, a razvio se i djeluje isključivo preko Božje riječi koja je u početku bila sveopća, odnosno usmena, da bi s vremenom "sišla" u pismena okna vjerskog djelovanja.

Zapisane Božje tajne, koje nude i daju čovjeku život, mudrost i svetost nekada su bile privilegij samo pojedinaca. Čuvane su dugo u okovima jednog jezika dok se nisu raskovale i razasule po ledini svačije zemlje. Time su postale pristupačnima i drugima da bi danas, zahvaljujući Duhu Istine, bile dostupne svima.

Velik je privilegij, dakle, čitati božanske tajne na jeziku koji se dobro razumije. To je u biti i smisao biblijske riječi kao Božjeg dara svakomu čovjeku. Zato svete tajne koje nam daju život, mudrost, svetost, kao i sve druge milosti, prenosimo na jezik koji je bliz najobičnijemu čovjeku jer su - Bogu hvala - minula vremena restrikcija koja su vladala nad Svetim pismom i ticala se samo najizobraženijih i najuobraženijih članova zajednice.

Vežući se uz elitu, Božjoj riječi nije preostalo drugo nego se tu i tamo iskradati od "najboljih" da bi se družila s najobičnijima. Ali, Krist Gospodin raskinuo je verige tog ekskluzivizma kako bi "inkluzivirao" Očevu riječ u nogostup običnoga vjernika. Riječ Božja, tako, mora biti obična kako bi se upločila u staze običnih ljudi i kako bi, na tom običnom općem ili katoličkom putu, dala svoj pravi i potpuni smjerokaz.

Upravo zato se i rade novi prijevodi Svetog pisma da riječ Božja bude što bliža, što jasnija i što običnija jer je od samoga početka takva - namijenjena malenima.

Samo prirođeni biblijski jezikoslovci kadri su dati odgovarajuće mišljenje o prijevodu biblijskoga teksta s izvornika koje može poslužiti kao ovjerovljen stav i rukovodećim crkvenim autoritetima. Svako drugo izlaganje koje ne potpisuje uvježban poznavatelj biblijskih jezika nije mjerodavan za procjenu točnosti i vrijednosti prijevoda Svetog pisma.

"Zagrebačka Biblija", koja je glavninom preuzela prijevode od "Stvarnosti", samo je jedan u nizu od hrvatskih prijevoda. Donedavno je to bio najmlađi, ali ne i najbolji prijevod Svetog pisma na hrvatskome jeziku. Za razliku od njega, puno razgovjetniji prijevod je onaj "Katančićev" s latinskoga - uspoređen i usklađen iz izvornika ili onaj "Daničićev" koji je nadziran stručnjacima s Britanskoga kraljevskoga biblijskog društva.

Grubišićev prijevod Petoknjižja, koji je preuzela "Zagrebačka Biblija", nije akuratan, kao ni onaj mudrosne biblijske literature koji je, na žalost, i u najnovijem prijevodu strukturalno i jezično ostao osakaćen manjkom boljeg poznavanja istočnjačkog mudroslovnog i pjesničkoj jezika.

A, kada je riječ o Novom zavjetu, dovoljno je samo uzeti drugo čitanje na božićnoj danjoj misi iz Poslanice Hebrejima da se uoči samo jedna u nizu nejasnoća koje sadrži Duda-Fućakov prijevod. Tako, dok je "Zagrebačka Biblija" više istakla morfološki status Duda-Fućakova prijevoda, "Biblija Stvarnosti" preuzela je Rupčićev prijevod Novog zavjeta koji je morfološki kudikamo slobodniji, ali je zato stilski mnogo jasniji i dotjeraniji od Duda-Fućakova prijevoda.

Najnoviji prijevod Biblije na hrvatskome jeziku samo je najnoviji - i ništa više. Za tako što ništa drugo nije ni potrebito doli consensus (suglasje) lokalne biskupske konferencije. Najnoviji prijevod Biblije u Hrvata je i katolički jer je prepoznatljiv po svojemu jedinstvenu kanonu. Epitet "katolički" ne kosi se s onim "ekumenski" samo u njegovim prepoznatljivim siluetama pa se ovdje pod naslovom "katolička Biblija" u širem smislu može govoriti i o "ekumenskoj Bibliji".

Najnoviji prijevod svojstven je i po standardnosti hrvatskoga jezika. No to nije nikakva novost jer svaki suvremeni prijevod u biti je standardni, tj. tipično govorni. Svejedno, kada se radi o standardnosti hrvatskoga jezika bez aorista, imperfekta, futura II. i drugih standardnih vremena, i dalje govorimo o standardnome, ali i krnjemu, zakinutu, nepotpunu, manjkavu hrvatskome jeziku. Naime, aorist, kao i imperfekt, vrijeme je koje se aktivno i danas rabi u hrvatskome jeziku - "rekoh" aktivno i, evo, to isto "napisah". Bez aorista, imperfekta, futura II... naš prijevod nikako ne može biti "studijski" nego isključivo narodni. Proturječno je, stoga, govoriti o "Narodnoj Bibliji", a u isto vrijeme tvrditi da je riječ o "Studijskoj Bibliji". Uspoređujući "Bibliju Stvarnosti" s najnovijim prijevodom Biblije u Hrvata, zori se bjelodano očitovanje da je većma studiozniji prijevod onaj koji daje "Stvarnost" od najnovijeg prijevoda Biblije na hrvatski jezik jer vjernije preslovljava različita glagolska vremena biblijskih jezika na hrvatski jezik.

Ono što bi također trebalo biti istinito za najnoviji hrvatski prijevod je "postulat izvornosti", što je, na žalost, u ovom slučaju ex parte jer su se neki od prevoditelja - i ovaj put - obilato služili "modernim - standardnim" tuđim prijevodima. To posebice upada u oči u "kritičnim" svetopisamskim izrazima kojih nije malo u Bibliji. Ipak, da je svaki od prevoditelja poznavatelj biblijskih jezika i da je nastojao "da svaki redak bude potpuno vjeran izvornom tekstu" - dostojna je i provjerljiva istina.

Strahovi i zebnje da bi gornje činjenice bilo kao hvalospjevi, bilo kao kritike, "mogle usidriti mišljenje da sada konačno možemo saznati što piše u Bibliji" izlažu zbilju više na loš negoli na dobar glas pa ih se valja čuvati kako se ne bi stekao propositum persuasio dolosa. Međutim, ne može se zanijekati ni pokoji provokativni detalj koji se "stvorio" u najnovijem prijevodu Pisma, na koji je praktični vjernik (ne)naviknut.

Najnoviji prijevod Svetog pisma u Hrvata vjeran je biblijskim izvornicima i svakako hvale vrijedan pothvat koji su u svoje vrijeme odradili biblijski znalci. Da je najnoviji prijevod mogao biti kudikamo bolji neupitna je predmetnost koja prati i pati nesavršena čovjeka od početka njegova bivovanja.

Zaista, treba nam svima biti na gordost i diku što imamo novi hrvatski prijevod Svetog pisma koji nije prijevod prijevoda ili revizija nekog već postojećega, nego je po srijedi nova osnova na kojoj će se i dalje razvijati teologija, liturgija i pastoral na slavu Boga Oca, Sina i Duha Svetog te rast i procvat Božjega naroda.