Sveti Nazarije i Celzo, mučenici

Podatke o ovoj dvojici svetih milanskih mučenika zahvaljujemo Paulinu, životopiscu sv. Ambrozija, koji kao očevidac pripovijeda da je taj slavni milanski biskup nakon smrti cara Teodozija, tj. g. 395. pronašao mučenička tjelesa u dva groba izvan grada. Najprije bi pronađeno tijelo sv. Nazarija, nakvašeno krvlju, "a bila je tako svježa kao da je upravo taj dan bila prolivena. I glava istoga, što je od bezbožnih bila odsječena, čitava i netaknuta s kosom i bradom…" A odmah zatim sv. Ambrozije po nekom nadahnuću u susjednom grobu otkri i tijelo svetog mučenika Celza.
Iz Paulinova pripovijedanja i natpisa što potječe od svetog Ambrozija te iz natpisa što ga u X. stoljeću postavi biskup Landulf, podigavši kraj groba sv. Celza samostan, očevidno proizlazi, iako bijahu pronađena tjelesa obojice mučenika, bilo je preneseno u grad samo tijelo sv. Nazarija te položeno u baziliku svetih apostola. Tu je baziliku još g. 385. posvetio sv. Ambrozije, a kasnije bi posvećena sv. Nazariju. Tijelo je sv. Celza ostalo na istom mjestu sve dok ga biskup Landulf nije prenio.

O životu tih mučenika ne može se pouzdano znati ništa. Legenda, koja se oko njih kasnije splela, nema nikakve povijesne vrijednosti. Jedino što o njima pouzdano znamo jest njihov kult u Milanu. Sam sv. Ambrozije poslao je jednu relikviju sv. Nazarija u Nolu, tamošnjem biskupu sv. Paulinu. Za mučenikove relikvije otimale su se i druge mjesne crkve u Italiji, Galiji, Španjolskoj, Africi pa čak i Carigradu. U gradovima koji su dobili dio mučenikovih relikvija (obojice mučenika) podignute su im u čast lijepe crkve.

Ikonografija na području milanske nadbiskupije sv. Nazarija prikazuje uvijek kao starijeg, s bradom, a Celza kao mladića. Često su prikazani u rimskim vojnim odorama s mačem u ruci, kojim bijahu pogubljeni, i s palmom, znakom svoga mučeništva.