Sveti Izidor, ratar (1080-1130)

Pontifikat pape Grgura XV. bio je veoma kratak. Trajao je samo 2 godine i 5 mjeseci. A ipak je za Crkvu od velikog značenja: jer je propisao tajno biranje pape, u kojem se ime kandidata napiše na listiću; jer je osnovao Kongregaciju za širenje vjere, koja mnogo učini za promicanje misijskoga apostolata, i jer je, napokon, 12. ožujka 1622. održao svečanu kanonizaciju u kojoj je proglasio svetima velike reformatore XVI. stoljeća: Ignacija Lojolu, Franju Ksavera, Tereziju Avilsku, Filipa Nerija, a s njima zajedno i poniznoga španjolskoga seljaka Izidora, koji je živio na prekretnici XI. u XII. stoljeće. Upoznajmo taj skromni lik, koji služi na čast seljačkom staležu kao njihov uzor i zaštitnik.
Isidor Labrador, kako ga nazivaju španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, rođen je negdje oko g. 1080. od skromnih i jednostavnih roditelja, koji ga dobro odgojiše u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bijahu razne kreposti u kojima se odlikovao.
Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No prije nego bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao svetoj misi i toplo se preporučio Isusu i Mariji. Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke pa je počeo raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogata posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji ga u zavisti počeše kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao.
Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku po imenu Maricu, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet počeo raditi kao najamnik kod nekoga posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Bog njegov rad obilno blagoslivljao.
Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje pa bi postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti da li je to baš tako pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao. Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još većma poraste. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.
Sveti Izidor postade uzorom molitve, težačkoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Svi su ga smatrali pravim svecem i kao takvoga štovali. On umrije na glasu svetosti oko godine 1130. Najprije bi pokopan na mjesnome groblju Svetog Andrije, a godine 1170. prenesen je u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten.