Sveti Ivan i Pavao, mučenici (+ 362) ; Sveti Vigilije, biskup

Sačuvani opis mučeništva svetog Ivana i Pavla opisuje ih kao braću po krvi i vjeri. Oni su potajno bili mučeni u svojoj kući na Monte Celiju u Rimu. Ondje su za vladavine cara Juliana Odmetnika 26. lipnja 362. bili i pokopani. Opis se toga mučeništva sačuvao u više od 100 rukopisa. Ivan i Pavao bili su u velikoj milosti kćerke cara Konstantina, ali kad je došao na vlast Julijan Odmetnik, koji je opet htio uspostaviti poganstvo, postadoše sumnjivi. Najprije se pokušavalo nagovoriti ih na otpad od kršćanske vjere, ali kad to nije uspjelo, udariše ih na muke. Sveti mučenici Ivan i Pavao ušli su u Rimski misni kanon, Jeronimov martirologij, Leonov, Gelazijeu i Grgurov sakramentar. Sve to govori da su bili slavni i veoma štovani mučenici. Molitve, predslovlja, slave njihovo bratstvo u vjeri, njihovo mučeništvo i pogreb u Rimu. Sveti Leon Veliki sagradio je u njihovu čast na sjeverozapadu vatikanske bazilike jedan samostan koji je postojao sve do XV. stoljeća.
U Rimu na Monte Celiju nalazi se bazilika svetih mučenika Ivana i Pavla, koju je papa Grgur Veliki odredio kao jednu od korizmenih bogoslužnih postaja. Ti sveti mučenici ušli su i u Litanije sviju svetih. Učenjak Gioacchino de Sanctis izdao je nakon pomnog proučavanja g. 1962. knjigu Sveti Ivan i Pavao, celimontanski mučenici. Njegov je zaključak o njima ovaj: "Iz liturgijskih, arheoloških i povijesnih podataka, iz kritike teksta o mučeništvu te iz uvida u suprotne pretpostavke, po mojem je mišljenju izvan sumnje jezgra tradicije o svetom Ivanu i Pavlu, makar o nekim pojedinostima i dalje ostaje nesigurnost."

Sveti Vigilije, biskup

Grad Trident u južnom Tirolu u povijesti Crkve postao je slavan po velikom obnoviteljskom saboru što se u XVI. stoljeću u doba reformacije održao u njemu. No on se ponosi i nizom svojih biskupa sve tamo od IV. stoljeća do danas. Treći je u tom lancu sveti Vigilije, zaštitnik grada i biskupije Trento. On je bio biskupom u Tridentu nakon 381. g. Na svom je području dovršio pokrštavanje stanovništva, a nastojao je zasadenu crkvu što više ojačati i usavršiti u svakom pogledu. Legenda ga je uvrstila čak medu mučenike, no to se povijesno ne može dokazati.
Povijesno je zajamčeno da mu je sveti Ambrozije, milanski biskup, poslao jednu pastoralnu uputu. Iz Milana je dobio i tri suradnika i misionara: Sizinija, Martirija i Aleksandra. O njihovom je djelovanju i mučeništvu poslao izvještaj g. 397. milanskome biskupu sv. Simplicijanu, malo zatim i carigradskome patrijarhu sv. Ivanu Zlatoustom. Te činjenice dokazuju kako su biskupi pojedinih mjesta bili međusobno povezani te kako su tom povezanošću pomagali jedni drugima u razvijanju osjećaja crkvenosti, pripadnosti jednoj Katoličkoj crkvi.
Relikvije svetog biskupa Vigilija ostale su trajno u crkvi u kojoj je bio i pokopan. Ta je crkva u karolinško doba postala katedrala, a posljednji je put pregra8ena i nadograđena u XIII. stoljeću. U njoj je održavan i slavni Tridentski sabor.
Danas se relikvije svetog Vigilija nalaze podno glavnog oltara, koji je podignut g. 1743. Čuvaju se u jednoj srebrnoj urni. Na teritoriju stare tridentske biskupije bilo je 37 crkava posvećenih svetom Vigiliju. Njegov se kult iz južnog Tirola proširio u Austriju, Bavarsku i po sjevernoj Italiji. Slikari ga prikazuju kao mladog biskupa, bez brade, cokulom, koja je aluzija na njegovo navodno mučeništvo, jer legenda pripovijeda kako su ga pogani udarali cokulama.