Sveta Skolastika

Sveta Skolastika, sestra je svetoga Benedikta, utemeljitelja benediktinaca. Rođena je u Nursiji (Umbrija) oko 480. godine. Skupa s bratom posvetila se Bogu i za njim je pošla u Cassino gdje je i umrla oko 547. godine. Na njihovom grobu stoji natpis: "Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću i ovaj ih jedan grob čuva."

Po grobnom natpisu moglo bi se zaključiti da je sveta Skolastika bila sestra blizanka svome bratu Benediktu. Tako su neki i pisali, ali oni kritičniji kažu da to nije utemeljeno, a da se u stvari Skolastika rodila u istom mjestu kao i njezin brat Benedikt, no ne znamo da li prije ili poslije njega. Njezino je ime, kako to kaže benediktinac kardinal Schuster, u 6. stoljeću bilo vrlo često.

Sve što se zna o životu svete Skolastike dolazi iz druge knjige Dijaloga sv. Grgura Velikoga, koja je sva posvećena životu sv. Benedikta. Iz toga vrela doznaje se da je Skolastika već od djetinjstva bila posvećena Bogu kao djevica, zaogrnuta koprenom djevičanstva. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Sa sigurnošću se zna da je živjela bar nekoliko godina pred smrt u Monte Cassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti ga i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom.

Jedan takav susret ovjekovječilo je pero sv. Grgura Velikog. Bio je to posljednji susret Benedikta i Skolastike. Stoji kao II. čitanje u Časoslovu naroda Božjega. "Skolastika, sestra blaženog Benedikta, bila je od same djetinje dobi posvećena svemogućem Gospodinu. Ona je obično dolazila k bratu jedanput na godinu, a Božji je čovjek silazio k njoj ne daleko izvan vrata, na samostanskom imanju.

Jednog je dana ona po običaju došla a časni njen brat siđe k njoj u pratnji učenika. Čitav su dan proveli u hvaljenju Boga i svetim razgovorima, a kad se spuštao noćni mrak, zajedno su blagovali hranu. Kako ih je, pak, u svetim razgovorima zatekao kasni sat, sveta ga koludrica zamoli: "Molim te, ne ostavljaj me noćas, već razgovarajmo o radostima nebeskog života sve do jutra." On joj odvrati: "Što to govoriš, sestro? Izvan ćelije ne mogu nikako ostati."

Sveta koludrica, čuvši bratovo odbijanje, sljubi ruke i položi ih na stol pa spusti k rukama glavu da se pomoli svemogućem Gospodinu. A kad sa stola podiže glavu, navali sijevanje i grmljavina i pljusak kiše takvom žestinom da nisu ni časni Benedikt, a ni braća od pratnje mogli nogom krenuti izvan praga mjesta gdje su sjedili.

Tada se Božji čovjek rastužen stade jadati: "Svemogući ti se Bog smilovao, sestro: što si to učinila?" A ona će mu: "Eto, molila sam tebe, i nisi me htio čuti. Zamolila sam svoga Boga, i on me čuo. A sada, daj, iziđi, ako možeš; ostavi me tu, pa se vrati u samostan!"

A on, koji nije bio voljan ostati, osta ondje preko volje tako da su probdjeli svu noć i jedno drugo uzajamno hranili svetim razgovorima o duhovnom životu.

I nikakvo čudo što je žena bila valjanija od njega; jer, po onoj Ivanovoj: Bog je ljubav, sasvim ispravno, više je mogla koja je više ljubila.

I gle! Tri dana kasnije čovjek je Božji bio u ćeliji. I podigavši oči uvis, vidje dušu svoje sestre kako izlazi iz tijela i u obliku golubice prilazi nebeskim odajama. On se obradova tolikoj njezinoj slavi i zahvali svemogućem Bogu pjesmama i pohvalama; i posla braću da joj tijelo donesu u samostan i polože u grob što ga za se bijaše pripravio.

I dogodi se da ni grob ne razdvoji tjelesa njih kojima je srce bilo uvijek u Gospodinu." Kao zanimljivost navodimo da su liječnici-stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom. Poznato je da su crkva i samostan u Monte Cassinu za vrijeme II. svjetskog rata teško stradali, ali su nastojanjem talijanske vlade, Crkve i čitavoga katoličkog svijeta opet obnovljeni i vraćeni svom prvotnom sjaju.

Uz sv. Benedikta štuje se i u benediktinskom redu i izvan njega i sv. Skolastika. Božji narod je zaziva protiv groma i kad je suša, da bi po njezinu zagovoru izmolio kišu. Sveticu slave mnogi govori i himni. Posvećeni su joj brojni samostani, crkve, oltari, a ovjekovječili su je i velemajstori umjetnosti na mnogim lijepim slikama.

------------------------------------------------

Sveta Apolonija, djevica i mučenica

Za vrijeme posljednjih godina vladavine cara Filipa (244-249) podigla se u narodu buna. Kao odgovor na nju buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani. njihova dobra bijahu pljačkana, paljena i uništavana. Poznato je kako su pograbili i djevicu Apoloniju, koja je već bila u poodmakloj dobi. Tukli su je i čupali zube a kako se nije odrekla svoje vjere izvan grada je naložena vatra i zaprijetiše joj da će je baciti u oganj ako se ne odrekne svoga Boga. ona zamoli da je načas oslobode. Kada su to učinili, sama skoči u vatru i bi sažežena. Ovaj se događaj odigrao godine 249. a biskup Dionizije u svojim spisima ne osuđuje ovakav način odlaska u smrt svete Apolonije. Čak i sv. Augustin u svom djelu O državi Božjoj osvrćući se na ovaj događaj ističe da je slobodno sam poći u smrt samo da bi se izbjeglo grijehu.