Blaženi Pavao Loc, mučenik (+1859), Sveta Katarina de Ricci

Blaženi Pavao Loc, mučenik (+1859)

U prošlom stoljeću počelo se s intenzivnim misioniranjem Indokine pa ta zalaganja nisu ostala i bez ploda. Padala je, doduše i mučenička krv, što je doživio i današnji blaćenik Pavao Loc. Od djetinjstva ga je privlačilo svećeništvo pa odlazi u sjemenište nakon kojega djeluje kao kateheta. Bio je izvanredno revan pa se to primijetilo i po plodovima i po zalaganju te ga biskup 1875. zaredi za svećenika i povjeri mu upravu zavoda za odgoj mladih. U međuvremenu se u Touranu iskrcala francuska kolonizatorska flota što domaće stanovništvo protumači kao čin agresije i odluče izvršiti prepad na sve koji su prešli na kršćanstvo tumačeći to kao izdaju. Kolegij u Thi-Nge biva raspušten a misionari se skloniše u sigurnije krajeve. Iako je kolegij raspušten Pavao je želio ostati uz svoje gojence te biva zatvoren. ponuđeno mu je mjesto prvog tajnika u mjesnoj upravi ako se odrekne kršćanstva. U međuvremenu su Francuzi sve više napredovalo i već su topovima bombardirali Saigon. Mandarini iz nisu htjeli dočekati neobavljena posla pa su Pavla osudili na smrt, Smrtna kazna je izvršena na brutalan način. Izvan grada 13. veljače 1859. odrubili su mu glavu. Ovoga mučenika iz dalekog Vijetnama proglasio je blaženim 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegova je domovina i zadnjih desetljeća bila poprištem krvavih obračuna, no Crkva ondje i danas živi, djeluje, trpi i nada se boljoj budućnosti.

Sveta Katarina de Ricci 

Od veljače 1542. sveta Katarina de Ricci je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Kristovu muku dok je promatrala samu Muku Isusovu.

Rodila se 25. travnja 1523. od oca Pierfrancesca de Riccija i majke Katarine Ponzeno. Obitelj de Ricci ubrajala se među najodličnije plemićke obitelji u Toskani.

Maloj Aleksandri ili Sandrini kako su je nazivali, otvarao se život pun bogatstva, blagostanja, ugleda i mogućnosti za izobrazbu, što je mnogim djevojkama onoga vremena bilo uskraćeno.

No, Bog se raznim događajima brzo umiješao u život sretne djevojčice. Još kao mala djevojčica, u 5. godini života izgubila je dobru majku koja ju je htjela bogobojazno odgojiti. Postavši siroče, primila ju je u samostan S. Pietro in Monticelli njezina rođakinja, opatica toga samostana.

Sandrina je već od ranog djetinjstva osjećala snažne nutarnje poticaje prema razmatranju Spasiteljeve muke. U tom je razmatranju sve više napredovala i nije čudo da se odlučila za redovništvo te stupila u dominikanke i dobila ime Katarina. U samostanu se isticala kao istinski ponizna i poslušna redovnica. Bila je izložena mnogim kušnjama: teške bolesti iznutra, poniženja i prijezir sestara izvana. No, baš sve to omogućilo joj je da se sve vise suobliči s Onim čiju je patnju neprestano razmatrala. Spasitelj joj je zauzvrat uzvraćao mističnim milostima i prosvjetljenjima. Zbog njih su joj se obraćali za savjet knezovi, biskupi, ali isto tako i mali i jednostavni ljudi. Dopisivala se i s velikim svecima i velikanima svoga vremena, sa sv. Filipom Nerijem, sv. Karlom Boromejskim, sv. Marijom Magdalenom de Pazzi, vojvodskom kućom Medici, s Ivanom Austrijskom i drugima.

Veliku je djelatnost razvila i u samostanu u kojem je u više navrata bila poglavarica. Tada je u njemu cvao redovnički život, o čemu svjedoči broj od 160 sestara. Svima je bila uzor redovničkog opsluživanja zavjeta i pravila. Razmatranje Isusove Muke bijaše stup i oslonac sve njezine duhovnosti.

Proživljavajući u srcu Muku Isusovu, zaslužila je, da je i na svom tijelu nosi mističnim sudjelovanjem. O tome je tajila. Sestre su je osuđivale da je lijena i da spava kad je izostajala ili kasnila na zajedničku dužnost. Od veljače 1542. sveta Katarina je od četvrtka u podne do petka u podne na sebi doživljavala Kristovu muku dok je promatrala samu Muku Isusovu. Dobila je Rane Isusove na rukama i nogama, te Rane trnove krune, koje su joj na glavi ostale cijelog života. Službena crkvena komisija je u nekoliko navrata ispitivala taj fenomen i ustanovila da se ne radi o prevari. Svetica je u svojoj poniznosti zamolila da joj Isus oduzme vidljive vanjske znakove Rana. I bila je uslišena.

Uz promatranje Muke Isusove veoma je častila i Presveti oltarski sakramenat. Veoma intenzivno osjećala je prisutnost Božanskog Zaručnika u Euharistiji. I nije se prevarila čak ni na Veliki petak kad je oltar bio raskriven, a svetohranište otvoreno – ona je imala svijest da je Spasitelj tu prisutan i ostala u dubokom klanjanju. Poglavarica je to primijetila i skrenula pažnju Katarini da je uklonjeno Presveto. Tada Katarina glasno reče: “Zar nisi tu, moj Predragi?” Gospodin joj odgovori: “Ja sam ovdje, draga Zaručnice!”

I stvarno se ustanovilo da je svećenik bio ostavio nekoliko hostija sasvim u dnu svetohraništa za bolesnike.

U ono vrijeme kada nije bilo uobičajena česta pričest, kada je Katarina došla u samostan, molila je ispovjednika da joj dopusti čestu svetu pričest. S velikom pobožnošću i poniznošću tražila je tu milost od Gospodina. Bila je uslišana. Dobila je dozvolu da može uvijek pristupiti Stolu Gospodnjem. Često je prije svete pričesti imala viđenje Spasitelja u liku lijepog Djeteta.

Kad se približio čas njezina skončanja – klečeći primi svetu pričest s neopisivom pobožnošću.

Svoju dušu vratila je u Isusovo naručje 2. veljače 1590. Papa Klement XII. svečano ju je ubrojio u zajednicu blaženika 1732. godine, a papa Benedikt XIV. proglasio je svetom 29. lipnja 1746. godine.