Propovijed nadbiskupa Vukšića na susretu svećenika Fojničkog arhiđakonata

Prvi od četiri predviđena Arhiđakonatska susreta u Vrbosanskoj nadbiskupiji održava se u srijedu 26. veljače za Fojnički arhiđakonat u NCM-u „Ivan Pavao II.“ u Sarajevu. Donosimo propovijed vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića izrečenu na euharistijskom slavlju koje je prethodilo radnom dijelu susreta.

DIO JE SVEĆENIČKE LITURGIJE I ŽIVOTA BOGOŠTOVLJE MUDROSTI I PRIMJENA NJEZINIH PRAVILA

Susret svećenika Fojničkog arhiđakonata

Današnji liturgijski obrasci biblijskih čitanja cijeloj Crkvi za razmatranje nude odlomak iz starozavjetne Knjige Sirahove (Sir 4,11-19), koja se po svom sadržaju smješta među knjige mudrosti, jer nudi razmišljanja, savjete i poruke. Ponekad i u pjesničkom obliku, ona sadrži izreke i mudroslovice posvećene različitim temama. Tako se u njoj čita o obiteljskom životu, odnosima u društvu, načinu ponašanja prema poglavarima, odgoju djece, upravljanju i služenju materijalnim dobrima, ponašanju prema gostima, znanju u poslovanju, vrijednosti liječnika i važnosti lijekova.

Čita se u Knjizi Sirahovoj također o otajstvu mudrosti i strahu Gospodnjem, o čovjekovoj strpljivosti i susprezanju, njegovoj mudrosti i pravednosti, povjerenju u Boga u kušnjama, dužnostima prema roditeljima, poniznosti i oholosti, milosrđu prema siromasima, o mudrosti kao najvažnijoj odgojiteljici, sramu i ljudskom obziru, bogatstvu i obijesti, postojanosti i pribranosti, ljudskom prijateljstvu i nauku mudrosti. I još mnogo drugoga duhovnog bogatstva nudi mudri Sirah.

I.

Odlomak iz Knjige Sirahove, koji je predviđen za naviještanje na Misama koje se slave danas u cijeloj Katoličkoj Crkvi, uzet je iz njezina poglavlja koje je posvećeno mudrosti kao čovjekovoj odgojiteljici. Stoga ćemo se i mi, okupljeni na ovaj pastoralni susret kao svećenici koji djeluju u dijelu Crkve Kristove na području Fojničkog arhiđakonata, i zahvalni Providnosti za ovu pouku Objave Božje, u ovom Euharistijskom slavlju, razmatranju i kasnijem radnom dijelu prepustiti mudrosti Božjoj da nas vodi i odgaja.

Ponajprije, govoreći o otajstvu Mudrosti, Sirah poručuje kako je vrhunac čovjekove mudrosti u saznanju istine koja glasi: „Svaka je mudrost od Gospoda i s njime je dovijeka. (…) Samo je jedan mudar i uistinu strašan kad sjedi na prijestolju svojem – Gospod“ (Sir 1,1.8). Ta mudrost je prije svega ostalog jer misaoni razbor vječan je.

Postoji, međutim i stvorena mudrost kojom je Božja svemoć obdarila svoja stvorenja koja Boga ljube. Naime, Gospodin „ju je stvorio, gledao i izbrojio, izlio je na sva svoja djela, na svako tijelo prema veličini njegovoj i obdario njome one koji ga ljube“ (Sir 4,9-10).

U odlomku, koji nam je naviješten, Sirah želi u svojim čitateljima probuditi ljubav i oduševljenje prema mudrosti jer: „Mudrost odgaja sinove svoje i brine se za one koji je traže“ (Sir 4,11). Iz tog odgoja proizlaze njezini dragocjeni plodovi: život, radost, slava, čast, blagoslov i ljubav Božja.

Veliko je dostojanstvo onih koji nauče i vrše tu mudrost. Oni su kao svećenici koji služe Bogu. Naime: „Služe Svetomu koji njoj služe i Gospod ljubi one koji ljube nju“ (Sir 4,14). Oni su kao pravedni suci u sudištu jer: „Tko nju posluša, sudi pravedno, i tko se nje drži, on je na pouzdanu“ (Sir 4,15). Takvi baštine Mudrost. Oni je imaju, a svojim djelovanjem omogućuju da ona živi i očituje se među stvorenjima. Naime, čovjek: „Ako se u nju ufa, onda je i baštini, i ona ostaje u posjedu njegovih potomaka“ (Sir 4,16). Oni su tako službenici njezina kontinuiteta i prisutnosti u svijetu.

Za steći mudrost Božju, posjedovati je, živjeti s njom i trajati u njoj potrebne su kreposti upornosti i stalnosti. Ona se ne da lako osvojiti, posebice u mladosti koja joj se opire kroz razne dileme, nesigurnosti, traženja i kolebanja. Potrebno je ulagati napor cijeloga života da se ustraje pa vršenje njezinih zapovijedi prati stalna kušnja i napast da se odustane. Svjestan je svega toga i sveti pisac. Zato opominje da Mudrost čovjeka „u početku vodi putem krivudavim, nagoni ga na tjeskobu i drhtavicu, muči ga stegom svojom dok se ne mogne u nj pouzdati, iskušava ga zapovijedima svojim“ (Sir 4,17). A ako čovjek ustraje uz Božju mudrost i ostane vjeran njezinim pravilima, „na kraju će ga privesti pravom putu i otkriti mu svoje tajne“ (Sir 4,18).

II.

Pedagogija Božje mudrosti vrlo je praktična i čovjeka usmjerava u konkretnim odnosima prema Stvoritelju i njegovim stvorenjima. To vrijedi jednako i za svećenike ali, dodatno, postoji i jedna posebnost. Naime, dio je svećeničke liturgije i djelovanja također bogoštovlje Mudrosti i primjena njezinih odgojnih pravila. A što bi bilo bogoštovlje Mudrosti?

Kad kaže mudrost Božja i pristajanje uz nju, Sveto Pismo misli na zakon Božji i njegovo vršenje. U tom smislu za kraj posvema pristaju misli današnjega psalma, da velik mir uživaju i ni o što se ne spotiču koji zakon Božji ljube. I jednako je prikladan poziv da usne naše i životi naši pohvalnu pjesmu pjevaju Bogu, jer nas je naučio pravilima svojim (usp. Ps 119,165.168). To jest, svećenikovo je poslanje poučavati i odgajati druge da trebaju pristajati uz pravila Božja. No, svećenikova je još veća zadaća osobnim primjerom pokazivati da on sam svojim životom uz njih pristaje. To je njegova najljepša pohvalna pjesma Bogu!

Pristajući osobno uz Mudrost svećenik u svom životu, kao i drugi, biva pripušten u Božju blizinu. No, tek kad postane njezin vidljiv odbljesak i aktivan prenositelj u dušobrižničkom djelovanju, svećenik vrši svoje bogoštovlje Mudrosti. Jer osobno biti u službi Mudrosti znači intimno služiti Bogu. A služiti se tom Mudrošću prema drugima, što je svećenikovo poslanje, znači da na Božji način treba pristupati ljudima. Odnosno, u dušobrižničkom služenju, odgajanju i posvećivanju braće i sestara Bog je onaj koji, po mudrom svećenikovu djelovanju, odgaja i posvećuje svojom Mudrošću. U tom smislu, može se kazati da je svećenik, razmatrajući i usvajajući mudrost Božju, pozvan biti mudri mudroslovac u propovijedanju, odgojeni odgojitelj u poučavanju i posvećeni posvetitelj u slavlju Božjih tajna.