Propovijed nadbiskupa Vukšića izrečena na obredu Investiture hrvatskih vitezova i dama Svetoga groba jeruzalemskoga

Vrhbosanski nadbiskup metropolit Tomo Vukšić u splitskoj je katedrali u petak 2. listopada tijekom obreda Investiture hrvatskih vitezova i dama Svetoga groba jeruzalemskoga uputio propovijed koju prenosimo u cijelosti.

OPASATI SE ISTINOM, OBUĆI OKLOP PRAVEDNOSTI I OBUTI SE U SPREMNOST ZA EVANĐELJE MIRA

Investitura hrvatskih vitezova i dama Svetoga groba jeruzalemskoga

Katedrala u Splitu, 2. listopada 2026.

Na početku trodnevne svečanosti investiture hrvatskih vitezova i dama Svetoga groba jeruzalemskoga, zahvaljujem Bogu za ovo molitveno bdijenje kao i splitsko-makarskom nadbiskupu mons. Zdenku Križiću za blagoslov, da ova višednevna svečanost može započeti u njegovoj drevnoj katedrali. Pa neka po zagovoru svetoga Dujma, nebeskoga zaštitnika Splitsko-makarske nadbiskupije, i Blažene Djevice Marije, čijem Uznesenju na nebo je posvećena splitska katedrala, ovaj molitveni svečani skup bude na slavu Božju, na izgradnju dijela Crkve Kristove koji Boga slavi u ovoj Nadbiskupiji i za duhovno dobro Papinskoga viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog i svih njegovih članova, a posebice onih koji će ovih dana to postati.

I.

Od početka Crkve registrirana su hodočašća u Svetu Zemlju i osobito u Jeruzalem, gdje se nalazi grobno mjesto Krista Gospodina. Ta hodočašća su vrlo brzo postala česta pobožna praksa, osobito vjernika iz bližih krajeva, a kasnije također iz ostalih dijelova onda poznatoga svijeta. I koliko god su bila nadahnuta pobožnošću sudionika i izraz njihove vjere, ta hodočašća često su bila i vrlo opasna, posebice zbog progona koje je protiv kršćana poduzimala rimska vlast, zbog nesigurnosti hodočasnika, loših uvjeta i prepada na putu, a ponekad i u samom Jeruzalemu. No, s promjenama ondašnjih režima i državnih vlasti, koje nisu u svim vremenima jednako bile protivne kršćanstvu, smjenjivala su se razdoblja sigurnosti i opasnosti kako za hodočasnike, tako za mjesne kršćane i za sveta mjesta iz Kristove povijesti spasenja.

Privlačnost Svete Zemlje i mjesta, u kojima je Krist za vrijeme svoga zemaljskog života živio, propovijedao, djelovao, činio čuda, mučen, umro i uskrsnuo, stalno je, međutim, rasla te se i broj hodočasnika povećavao, posebice nakon što su carske vlasti i kršćanima dale slobodu djelovanja. Među svim tim mjestima je Bazilika Isusova Groba, naravno, privlačila najviše hodočasnika.

Zbog opasnosti, koje su se umnažale osobito nakon što je u kasnijim stoljećima Sveta Zemlja bila okupirana i pala u ruke nekršćanskih vlasti, trebalo je još više štititi sveta mjesta, hodočasnike koji su tamo dolazili i mjesne kršćane. Zato su, ovisno o okolnostima i mogućnostima, poduzimani različiti vjerski, politički i vojni pothvati za što su se tražili najprikladniji načini, mogućnosti i sredstva.

O hodočašćima u Svetu Zemlju, na kojima su sudjelovali i muškarci i žene, postoje također ranokršćanski zapisi od kojih je najpoznatiji svakako onaj hodočasnice Egerije.

II.

Budući da ovu svečanost obavljamo u gradu Splitu, prikladno je spomenuti, da je on od najstarijih vremena luka koja pamti svakovrsne odlaske i dolaske. Još je prikladnije znati, da održavamo ovu svečanost u crkvi koja je, kao građevina, najstarija katedrala na svijetu te zajedno s gradom pamti i prastara vremena progona koje su provodili rimski carevi, a posebice Dioklecijan koji je ovdje gradio svoj Spalatum.

Nepreglednom nizu kršćanskih hodočasnika, njihovih zavjeta i molitava, vrlo brzo nakon što su prihvatili kršćansku vjeru, počeli su se pridruživati i pripadnici hrvatskoga naroda. A prema nekim starim zapisima kroničara (E. Peričić), najstarije potvrđene vijesti o hodočašćima ljudi iz ovih krajeva u Svetu Zemlju potječu iz 9. stoljeća. Odnosno, kronike bilježe da je svećenik Ivan iz Dubrovnika 843. godine, zajedno s drugima, jednom venecijanskom lađom krenuo na hodočašće u Jeruzalem zato, kako je zabilježeno, „da bi zbog zavjeta pohodio sveti Kristov grob". Taj svećenik Ivan je na povratku s hodočašća donio relikvije, koje se do danas čuvaju u riznici dubrovačke katedrale i jednom godišnje, na svetkovinu svetoga Vlaha, izlažu na javno štovanje kao platno, „u koje je Krista nakon njegova rođenja umotala njegova majka djevica Marija".

Od svećenika Ivana pa do danas brojne tisuće pobožnih hrvatskih katolika pohodile su sveta mjesta. Neki od njih su, na različite načine, stekli velike zasluge i ostavili u povijesti dubok trag, čak trajan i neizbrisiv, te smo zato dužni pamtiti ih sa zahvalnošću. A između svih tih zaslužnih osoba iz hrvatskoga naroda, u ovoj prigodi želio bih sa zahvalnošću podsjetiti samo na dvije činjenice.

Više hrvatskih svećenika, osobito pripadnika Franjevačkoga reda, osim što su hodočastili, živjelo je i djelovalo u Svetoj Zemlji. Među njima svakako treba spomenuti svetoga Nikolu Tavelića, prvoga kanoniziranog sveca Crkve koja Boga slavi na hrvatskom jeziku. Njega je, kao dar Providnosti i primjer za nasljedovanje, ovaj dio Crkve Kristove dobio upravo iz Svete Zemlje, u kojoj je za Krista dao mučeničko svjedočanstvo. Nakon njega uslijedile beatifikacije i kanonizacije drugih slugu Božjih iz hrvatskih krajeva, a u njihovu čast na Pastirskim poljanama kod Betlehema sagrađena je i za vrijeme svečanog Euharistijskog slavlja blagoslovljena 1. ožujka 2025. Kapela hrvatskih svetaca i blaženika.

Budući da smo okupljeni upravo na svečanosti Papinskoga viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čija je glavna svrha podupiranje kršćanskih zajednica i ustanova u Svetoj Zemlji, svakako treba spomenuti velike zasluge trojice braće Brankovića – Pavla, Antuna i Jakova, uspješnih trgovaca podrijetlom iz mjesta Olovo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji i vitezova Svetoga groba jeruzalemskoga. Oni su, naime, 1681. godine, boraveći u Jeruzalemu, svojim sredstvima kupili dio vrta, u kojemu je Isus Krist proveo posljednje sate svoga zemaljskog života, odnosno Vrt starih getsemanskih maslina, kako mu je bio naziv, te ga darovali Katoličkoj Crkvi, odnosno franjevačkoj zajednici. Otada je taj vrt u crkvenim rukama i njim upravlja Kustodija Svete Zemlje.

III.

Uvodni pozdrav u današnji odlomak iz Poslanice Efežanima (6,10-18), koji se naviješta tijekom ovog obreda, tumači da je izvorni ideal članova Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog predanost pothvatima koji su plemeniti i sveti. I nastavlja se podsjećanjem da kršćanin spomenuti ideal utjelovljuje i živi u jakosti u redovitim životnim situacijama, a osobito u izazovima teškoća, i osobito u velikodušnom i trajnom zalaganju za izgradnju novoga svijeta, za širenje Crkve te vršenje dobra.

Sveti Pavao svojim čitateljima ukazuje na opremu Božju, koja je čovjeku potrebna za duhovni boj, na koji su pozvani svi kršćani. Pri tomu, iako je Pavao poznat kao onaj koji je u svom pisanju i propovijedanju često koristio slike iz vojničkoga života, jasno je da ovaj apostol nije pozivao malobrojne kršćane rane Crkve na oružani otpor i sukob s rimskom vlašću, već je želio naglasiti da naviještanje evanđelja zahtijeva velik napor, jer su snažni otpori zlih sila protiv njegova prihvaćanja i širenja. I ne radi se samo o slabostima i grešnim sklonostima čovjeka kao pojedinca. Zato i veli da „nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima" (6,12). Naime, Pavao podsjeća da između Boga i čovjeka u svijetu postoje manje ili više snažna lažna „božanstva", okupljena kao u neko društvo koje bi se moglo nazvati industrija zla, snage bez morala i odgovornosti, i odvlače čovjeka u još dublje padove negoli sami njegovi osobni grijesi i slabosti.

Naspram svim tim pojavama, Pavao poziva kršćane da se jačaju u Gospodinu i snazi njegovoj te posegnu za svom opremom Božjom, da bi mogli odoljeti i održati se. I jasno je, da su kršćani pozvani ići mnogo dalje i dublje od svoje osobne duhovne obnove i truditi se, osim oko obraćenja i obnove pojedinaca, također da se nadvladaju snage i strukture zla. Kršćanstvo, naime, želi promijeniti i svaku strukturu, koja otuđuje čovjeka od dobra te tako osloboditi čovjeka, bilo da je žrtva zla bilo da nanosi zlo.

Oprema Božja jedinstvena je. Ona je jedino korisno sredstvo u duhovnoj borbi za trajan preobražaj čovjeka i svijeta. Zato se u nju kršćanin treba obući, za njom posezati i koristiti je. I evo Pavlova savjeta za duhovnu borbu kršćana koji su svi, po svom poslanju, Isusovi vitezovi: „Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju. Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete" (Ef 6,14-18).