Homilija nuncija Chullikatta na misi zadušnici za papu Franju u sarajevskoj katedrali

U sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova u petak 25. travnja 2025. u večernjim satima misu zadušnicu za papu Franju predvodio je apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini mons. Francis Assisi Chullikatt u zajedništvu s nadbiskupom metropolitom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem, nadbiskupom vrhbosanskim u miru kardinalom Vinkom Puljićem i uz koncelebraciju dvadesetak svećenika među kojima je bio i provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Tom prigodom nuncij Chullikatt uputio je propovijed koju prenosimo u nastavku:

Ekscelencije, predstavnici vlasti, braćo i sestre u Gospodinu,

1. Od 14. veljače, s dušom ispunjenom strepnjom i srcem uzdignutim u molitvi, sa zebnjom smo pratili zdravstveno stanje našeg preljubljenog pape Franje, pogođenog teškim respiratornim poteškoćama. Tijekom tih 38 dana provedenih u bolnici, unatoč početnim znakovima koji su budili nadu u brzo ozdravljenje, njegovo tijelo, iscrpljeno vremenom i žrtvom, nije uspjelo povratiti snagu potrebnu za potpuno preuzimanje vidljivog vodstva Crkve.

Tijekom boravka u bolnici gledali smo ga kako podnosi bol s onom istom unutarnjom snagom koja je oduvijek obilježavala njegovo papinstvo: nepobjedivom nadom, poniznom hrabrošću i evanđeoskom odlučnošću. U njemu je i trpljenje postalo svjedočanstvo. A mi smo, zajedno s milijunima vjernika diljem svijeta, uzdigli glas u molitvi za njega.

Ponovno smo ga vidjeli na Uskrs, s licem umornim, ali prosvijetljenim vjerom, dok je pozdravljao vjernike okupljene na Trgu svetog Petra. Zatim se pojavio se na loži bazilike Svetoga Petra i izrekao blagoslov Urbi et Orbi, poželjevši: „Sretan Uskrs svima“, kao da je u dubini svoga srca znao da su to njegove posljednje javne riječi kao Pape. U tom trenutku, ohrabreni njegovom nazočnošću, vjerovali smo da je najgore prošlo. No već sljedećeg jutra, u svijetloj tišini Uskrsnog ponedjeljka, Gospodin ga je pozvao k Sebi. U tom trenutku osjetili smo se poput djece koja su iznenada ostala siročad, lišena miline, glasa, osmijeha duhovnog oca koji je volio svoju Crkvu svim svojim bićem – do posljednjeg daha.

2. Danas smo ovdje, okupljeni u dubokoj tuzi, da odamo počast papi Franji, 266. nasljedniku svetog Petra, koji je svojim životom znao dotaknuti savjesti, probuditi srca i obasjati put milijunima ljudi diljem svijeta. Njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak: napustio nas je izvanredan pastir, Božji čovjek koji nas je dvanaest godina vodio s ljubavlju, mudrošću, nježnošću i, iznad svega, poniznošću.

U jednom od svojih prvih razmišljanja podsjetio nas je: „Snaga Evanđelja je u poniznosti. Poniznosti djeteta koje se prepušta vodstvu Očeve ljubavi i nježnosti“ (1. listopada 2013.). Ta tiha snaga vodila je svaki njegov korak: nije tražio pljesak, već lica koja treba utješiti; nije nametao, već pokazivao put; nije se uzdizao, već je podizao one koji su pali.

Ime koje je odabrao – Franjo – nije bilo samo odavanje počasti, već životni program. Poput Siromaška iz Asiza postao je brat svakom stvorenju, prijatelj siromašnih, čuvar zajedničkog doma, glasnik mira među narodima, nacijama, kulturama i religijama.

3. Rođen kao Jorge Mario Bergoglio 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu posvetio je svoj život Bogu i bližnjima. Još u ranim godinama u Družbi Isusovoj isticao se dubokom duhovnošću, osobnom strogošću i djelatnom ljubavlju. Kao prvi papa s Američkog kontinenta i prvi isusovac na Petrovoj stolici unio je u sveopću Crkvu bogatstvo vjere utjelovljene u povijesti, protkane molitvom i djelovanjem, kontemplacijom i predanošću.

U svakom svom činu, pa i kao Papa, ostao je pastir blizak narodu: obazriv prema siromašnima, solidaran s migrantima, suosjećajan prema onima koji trpe. Njegova vizija Crkve bila je Crkva kao utočište za ojađene, glas onima bez glasa, dom koji prihvaća, tješi i oslobađa.

4. I kao nadbiskup Buenos Airesa neumorno se zalagao za društvenu pravdu, oprost i pomirenje. Njegov izbor za papu 13. ožujka 2013. nije bio samo povijesni događaj, već znak novih vremena: pontifikat koji je želio obnoviti Crkvu ne putem moći, već putem služenja, ne putem vanjske veličine, već dubinom srca.

Papa Franjo snažno je progovarao savjesti svijeta: razotkrivao je nepravde, prkosio ravnodušnostima, doticao je zaboravljene kutke svijeta, grlio različite, plakao s ranjenima. Enciklikom Laudato si’ podsjetio nas je da je stvoreno dar koji treba čuvati; enciklikom Fratelli tutti potaknuo nas je da ponovno otkrijemo da smo dio jedne ljudske obitelji.

5. Svojim nas je vodstvom naučio da Crkva živi kad ljubi, da je snažna kad služi, i da je velika kad postane malena, kako bi bila blizu najmanjima. Govorio je da je svaka osoba „dar Gospodnji, dragocjen i neponovljiv“ – i upravo je tako gledao svakog čovjeka, očima milosrđa.

Kad bismo morali sažeti njegov život u nekoliko riječi, rekli bismo da je bio pravi pastir, dobar i vjeran, koji se bez zadrške darovao Crkvi. Njegov je život bio svijetli odraz Kristove ljubavi, koja ljubi do kraja. U svakom njegovu činu, u svakoj riječi, odjekivalo je Evanđelje: „Nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za prijatelje svoje“ (usp. Iv 15,13). A on je upravo tako, jednostavno i duboko, živio.

6. Njegovu ostavštinu ne tvore samo spisi ili govori, već čini, susreti i proročki odabiri. U vremenu obilježenom sebičnošću i podjelama, njegov je lik zasjao poput svjetionika nade, poput zvijezde koja pokazuje drukčiji način življenja – čovječniji, evanđeoskiji.

Vidjeli smo to vlastitim očima tijekom njegova posjeta Sarajevu g. 2015., slušali ga ganuto prilikom otvaranja Svetih vrata, kao uvod u Jubilejsku godinu nade. I tada je znao dotaknuti srca i ohrabriti nas da nikada ne prestanemo vjerovati i nadati se.

7. Danas se, sa srcem ispunjenim zahvalnošću, opraštamo od ovog dobrog i vjernog Pastira. U tišini koja slijedi, više nego ikada odjekuju njegove najdraže riječi, koje govore o zajedničkom snu: „Sanjajmo kao jedno čovječanstvo, kao putnici istog ljudskog tijela, kao djeca iste zemlje koja nas sve prima, svatko s bogatstvom svoje vjere ili uvjerenja, svatko sa svojim glasom – svi braća i sestre!“ (usp. Fratelli tutti, br. 8).

Usvojimo taj san. Neka nam bude smjerokaz i živa ostavština. Na nama je sada da ga čuvamo s ljubavlju, hranimo nadom i utjelovimo hrabrošću. Samo tako, slijedeći put koji je on poniznošću i predanošću utro, možemo doista častiti njegovu uspomenu i oživjeti njegovu viziju – pravednijeg, bratskijeg i ljudskijeg svijeta.

8. Braćo i sestre, od prvog dana svoga pontifikata, Papa Franjo nas je molio samo jedno: „Molite za mene.“ Danas, na dan njegova prijelaza u vječni život, ispunimo tu želju s ljubavlju i zahvalnošću koju nosimo u srcima.

Uzdignimo zato svoje molitve Svemogućem Bogu, po zagovoru Blažene Djevice Marije, da njegov sluga papa Franjo bude primljen u vječnu radost, u zagrljaj Gospodina koji je za nas umro i uskrsnuo, a kojem je služio s vjerom, poniznošću i ljubavlju.

Amen.