Homilija biskupa Palića na proslavi jubileja redovničkog života u Mostaru

Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić predvodio je u samostanu Svete Obitelji u Mostaru, na svetkovinu svetog Franje Asiškog, 4. listopada 2025., svečano misno slavlje pod kojim su proslavljeni biserni, dijamantni i zlatni jubileji redovničkog života Školskih sestara franjevki. Tom prigodom uputio je prigodnu propovijed koju u nastavku prenosimo u cijelosti:

Drage sestre, drage obitelji, dragi prijatelji u Kristu!

1. Kad je Isus hodao zemljom kao stolar u Nazaretu, jedan od njegovih zadataka bio je izrađivati jarmove za seljačke volove. Dobar stolar znao je da jaram mora biti prilagođen svakom paru životinja, pažljivo oblikovan kako ne bi ranjavao njihov vrat ili ih nepotrebno opterećivao. Loše izrađen jaram mogao je ozlijediti i iscrpiti; dobro napravljen jaram ravnomjerno bi rasporedio težinu i učinio i teške terete podnošljivima.

Danas nam se Isus stolar obraća u Evanđelju i nudi nešto izvanredno: “Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

Okupljeni smo kako bismo proslavili izvanredan jubilej: 50, 60, čak i 70 godina kako ove sestre nose taj jaram: s. Terezija (Markić), s. Ida (Vidović), s. Ladislava (Leko), s. Marijeta (Ćavar), s. Tatjana (Bubalo), s. Fabijana (Zovko), s. Ema (Pandžić), s. Vladimira (Vučić), s. Alvernija (Raguž), s. Tomislava (Vukoja), s. Vinka (Soldo), s. Krešimira (Pandža), s. Katarina (Petković). Pedeset godina! Šezdeset godina! Sedamdeset godina redovničkog života! I evo što otkrivamo na njihovim licima, u njihovim životima, u njihovom svjedočanstvu: Krist je govorio istinu. Njegov je jaram doista sladak. Njegovo je breme doista lako.

Ali kako je to moguće? Kako nošenje jarma, simbola rada, ograničenja, obveze može voditi spokoju?

2. Pogledajmo pažljivije što Isus nudi. Grčka riječ koju koristi, zygos, odnosi se na drvenu gredu koja povezuje dva vola pri oranju. Ovo je ključno: dva vola, povezana zajedno. Krist nam ne daje teret i odlazi. Ne stavlja nam jaram i ostavlja nas same u borbi. On je uz nas, povezan istim jarmom. Kako je to lijepo izrazio sveti Jeronim prije mnogo stoljeća: “Mi smo povezani jarmom s Kristom.”

Kad su ove sestre prije 50, 60, 70 godina dale svoje zavjete, nisu jednostavno prihvatile skup pravila ili obveza. One su ušle u partnerstvo. Rekle su “da” tome da budu povezane jarmom sa samim Kristom, da hodaju kamo On hoda, da nose što On nosi, da idu Njegovim tempom, da uče Njegov ritam.

I evo što nas uči sveti Toma Akvinski o toj tajni:

“Jaram je sladak ne zato što malo traži, nego zato što ga milost čini lakim.”

Jaram nije sladak jer je redovnički život lagan. Ove bi vam sestre mogle pričati priče koje bi dokazale suprotno. Bilo je sumnji, umora, razočaranja, sporog opadanja snage kroz godine. Ali jaram je postao lak jer ga je milost preobrazila. Ono što bi ih samo slomilo, postalo je podnošljivo, čak i slatko, kad se nosilo u zajedništvu s Kristom.

Ove su sestre našle spokoj ne izbjegavajući terete života, nego ih noseći s Kristom. To je veliki paradoks redovničkog života i zapravo cijelog kršćanskog života: spokoj nalazimo jedino uzimajući jaram.

3. Poštovane sestre jubilarke! Odabrale ste taj jaram prije mnogo desetljeća. Bilo je sigurno dana kad je bio težak. Možda ste se ponekad pitale imate li snage nastaviti. Ali pogledajte gdje ste danas. Mir u vašim očima, radost u vašem služenju, dubina vaše ustrajne molitve, to je ispunjeno Kristovo obećanje. Spokoj ste našle ne u povlačenju od svijeta, nego u dubokom miru duše usklađene s Božjom voljom.

I vi, dragi članovi obitelji ovih sestara: možda ste se, prije mnogo godina, pitali je li vaša sestra, teta, donijela pravu odluku. Možda ste brinuli zbog žrtava koje će morati podnijeti, života koji neće živjeti. Ali pogledajte ih danas. Taj spokoj koji vidite nije bezvoljnost, to je spokoj koji je Krist obećao.

4. Zanimljivo je i kako Isus započinje današnje Evanđelje:

“Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. “

Kako prikladno da Isus započinje zahvalom, jer i mi se danas okupljamo u dubokoj zahvalnosti! Isus spominje ne mudre i učene, ne moćne i slavne, nego “malene” — nepioi na grčkom, one koji poznaju svoju malenost pred Bogom.

To je put koji su ove sestre izabrale kad su dale svoje zavjete. Redovnički zavjeti nisu ništa manje od formalnog prihvaćanja duhovnog djetinjstva: zavjetom siromaštva rekle su: “Ništa nije moje; sve je dar”

zavjetom čistoće rekle su: “Ljubav primam kao dar, ne kao posjed”

zavjetom poslušnosti rekle su: “Vjerujem u Mudrost Drugoga više nego u svoju.”

To je ono što svijet zove ludošću. Ali upravo takvima, “malenima”, Otac otkriva svoje tajne.

Sveta Mala Terezija, naučiteljica Crkve koja nikad nije napustila svoj karmelski samostan, to je savršeno razumjela. Njezin “Mali put” nije ništa drugo nego življenje današnjeg Evanđelja. Napisala je: “Biram sve”, misleći na to da prihvaća sve što Krist dopusti u njezinu životu, svaku malu dužnost, svaku skrivenu žrtvu. Otkrila je da je ta malenost pred Bogom zapravo veličina.

5. I evo još jedne tajne: i nakon 50, 60, 70 godina redovničkog života, još uvijek se ima što učiti! Isus kaže: “Učite od mene”, ne “naučite”, nego učite, sada, trajno, bez kraja. Kristova škola nema dana mature na ovoj zemlji.

A što je kurikul? “Jer sam krotka i ponizna srca.” Krotkost i poniznost, to su lekcije za cijeli život.

Drage sestre, vaš jubilej nije mirovina od učeništva, nego dublje upisivanje u Kristovu školu. Vi ste njegove starije učenice, ali i dalje učenice.

A pokušajmo i mi, braćo i sestre, posebno vi, njihove susestre, naučiti nešto od ovih žena. Njihova “malenost” uči nas da Bog djeluje kroz slabost. Njihova postojanost kroz desetljeća uči nas da je vjernost moguća u našem nestalnom svijetu. Njihova radost, duboka, tiha radost koju ni patnja ne može ugasiti uči nas da Krist drži svoja obećanja.

6. Vraćamo se tamo gdje smo započeli: jaram i spokoj.

Ove godine jubileja koje slavimo u ovoj jubilarnoj godini nade, kao hodočasnici nade, vidljivo su ispunjenje Kristova obećanja. Njegov je jaram doista sladak. Njegovo je breme doista lako. Ne zato što je redovnički život bez teškoća. Bilo bi naivno to tvrditi. Ne zato što ove sestre nikada nisu trpjele, sumnjale ili se borile. Nego zato što, nošeno u zajedništvu s Kristom, s Njim koji je krotka i ponizna srca, i ono što je teško postaje lako.

U predanju Njegovoj volji, našle su ono što je obećao: “spokoj dušama svojim.”

Ne spokoj besposlenosti, ne bijeg od svijeta, nego spokoj povratka kući. Spokoj biti točno ondje gdje trebaju biti, radeći upravo ono što su pozvane činiti, s Onim kome su pozvane služiti.

I kako prikladno da ovaj jubilej slavimo upravo na blagdan svetog Franje Asiškog, sveca malenosti, siromaštva i radosti, jer upravo tim putem su i ove sestre kročile.

Sveti Franjo, koji se odrekao svega kako bi postao “mali brat” svima, savršeno je razumio što znači nositi Kristov jaram: ne kao teret, nego kao slobodu ljubavi, služenja, i potpunog predanja Ocu.

Sestre nisu samo nasljedovale pravilo, nego su se trudile nasljedovati Franjino srce: srce koje kliče u siromaštvu, koje ljubi u malenosti, koje nalazi spokoj u nošenju Kristova jarma, ne iz obveze, nego iz ljubavi.

7. Poštovane sestre! Danas ste pozvane obnoviti svoj „da“ s istim povjerenjem, istom ljubavlju, možda čak i većom nego prije 5, 6, 7 desetljeća. Jaram koji vam je sve ove godine donosio spokoj, nosit će vas kući.

Mi zahvaljujemo Bogu za vas, za vaše svjedočanstvo, za vašu vjernost. Pokazale ste nam da je moguće radikalno živjeti za Krista u ovom svijetu.

Slavimo Euharistiju, najdublji izraz Kristova jarma. Njegovo tijelo predano, Njegova krv prolivena, to je jaram koji je nosio za nas, breme koje je uzeo kako bi nas oslobodio.

Ove su sestre svoje živote učinile euharistijskima: predane drugima, izlivene u služenju, lomljene poput kruha kako bi drugi bili nahranjeni.

Dok primamo Isusa u Svetoj pričesti, primimo ponovno i Njegov poziv:

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.”

Jer On je krotka i ponizna srca. I Njegova obećanja traju pedeset godina, šezdeset godina, sedamdeset godina i više, u vječnost, gdje Njegov jaram postaje kruna, a Njegovo breme težina slave.

Neka Bog blagoslovi ove jubilarke.

Neka blagoslovi njihove obitelji.

Neka blagoslovi ovu redovničku zajednicu.

I neka svima nama da milost da svaki dan života kažemo “da” Njegovu blagom jarmu. Amen.

Mons. Petar Palić, biskup