AUDIO: Propovijed nadbiskupa Vukšića na Misi u prigodi Sabora svećenika Vrhbosanske nadbiskupije

U srijedu, 19. travnja 2023. u Sarajevu je održan Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Pod predsjedanjem nadbiskupa metropolita vrhbosanskog mons. Tome Vukšića, na spomenutom redovitom godišnjem susretu, uz nadbiskupa metropolita vrhbosanskog u miru kardinala Vinka Puljića, sudjelovalo je više od stotinu dijecezanskih i redovničkih svećenika koji žive i djeluju na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije. Sabor je započeo Euharistijskim slavljem koje je u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda predvodio nadbiskup Vukšić. Njegovu propovijed naslovljenu "Da nitko ne propadne nego da svi imaju život vječni" donosimo u cijelosti:

Poštovana i draga braćo svećenici, radujem se ovom našem godišnjem okupljanju i predlažem neka nas u razmatranju, posebice kroz ovo zajedničko Euharistijsko slavlje, vode riječi i misli iz Ivanova evanđelja koje nam je upravo naviješteno.

I.

Odlomak iz Ivanova evanđelja, koji se danas naviješta na Euharistijskim slavljima, dio je šireg Isusova razgovora s Nikodemom. Taj Nikodem, kako što se zna iz Svetoga teksta, bio je pobožan i ugledan Židov farizejske sljedbe, član Velikoga vijeća i učitelj Mojsijeva zakona. A onda se pojavio Isus pa se Nikodem počeo zanimati za njegov nauk i djelovanje. I vjerojatno još uvijek nesiguran u svom traženju, pa možda i u strahu da ga farizeji ne bi prokazali ili iz obzira da im se ne bi zamjerio, činio je to uglavnom potajice. Tako proizlazi iz opisa u kojemu sveti pisac na početku kaže da je Nikodem došao Isusu obnoć (Iv 3,2). Ali iz toga prvog spomena Nikodema očito je također da je on već imao neka saznanja o Isusu pa ga naziva učiteljem. Taj svoj prvi razgovor s Isusom Nikodem započinje riječima: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime" (Iv 3,2).

U Ivanovu evanđelju, osim spomenutoga noćnog susreta s Isusom, Nikodema se susreće još dva puta. Drugi put kad su glavari svećenički i farizeji, oko pola godine prije osude i smrti, pokušali uhvatiti Isusa, a Nikodem se u Velikom vijeću tomu, sada već javno i glasno, kao legalista usprotivio riječima: „Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?" (Iv 7,51). I treći put spominje ga se kad je nakon Isusove smrti, na vrlo vidljiv način, stao na Isusovu stranu sa svojim prijateljem Josipom iz Arimateje, koji je također kriomice bio Isusov učenik, te došao na Golgotu i posvema otvoreno pomogao oko Isusova ukopa (Iv 19,39-42).

II.

Osim podsjećanja na dragog i simpatičnog čovjeka Nikodema, postavljamo si pitanje: Koje bi bile pouke iz Nikodemova iskustva s Isusom što bismo ih mogli uočiti i trebali primijeniti mi svećenici u svom dušobrižničkom radu s ljudima?

Ponajprije, jasno je da je Nikodem bio čovjek koji je tražio Boga. Svoje izbore, očito, nije donosio odjednom i naglo nego postupno i sazrijevajući. Trebalo mu je mnogo vremena da se odluči. I sve dok nije donio konačnu odluku, dok je tražio, bio je nesiguran i oprezno se držao dosadašnje sigurnosti jer, kad je prvi put želio vidjeti Isusa, došao je po mraku da ga nitko drugi ne bi vidio. Strahovao je vjerojatno da bi ga netko mogao prijaviti državnoj vlasti ili Velikom vijeću ako bi ga vidio s Isusom, i to još u prijateljskom i dugom razgovoru.

Nikodem je bio neumoran i uporan u traganju za istinom i tražio ju je gdje je smatrao da će naći pravi odgovor na svoja pitanja i nedoumice. A kad je došao k Isusu, ovaj je prepoznao njegovu zbunjenost i s velikim razumijevanjem i dostojanstvom primio ga u nedoba, po mraku, ali ne znamo u koji sat, jer Sveto pismo kaže samo da je to bilo obnoć.

Isus je bio vrlo strpljiv s Nikodemom i s njegovom duševnom potrebom da u laganom procesu napreduje u svojim uvjerenjima i raste u svojoj vjeri. Dapače, Isus ga nije odbacio ni kad se, nakon prvoga susreta s njim, vratio i nastavio djelovati kao član Velikoga vijeća, već je i dalje prema njemu bio otvoren. Naime, kad je Nikodem kao pošten poznavatelj zakona, oko pola godine prije Isusove osude, protiv farizeja branio Isusa, sveti tekst za njega kaže da je tada još uvijek sȁmo onaj čovjek koji je ono prije došao k Isusu i da je također u tom času bio jedan od farizeja (Iv 7,50).

Iz svetopisamskih izvještaja proizlazi, dakle, da je Nikodem bio primjer upornog, opreznog i poniznog tražitelja Boga, a Isus svojim ponašanjem prema Nikodemu svim pastoralnim djelatnicima, a prije svega svećenicima, zauvijek ostaje primjer razborita i strpljiva dušobrižnika, koji prepoznaje i uvažava stvarno stanje čovjeka koji traži Boga. Pri tomu, Isus računa s ljudskim nesigurnostima i prepoznaje ih, ali ne odbacuje čovjeka zbog njegovih slabosti, već za svakoga uvijek ima otvorena vrata i strpljivo čeka.

III.

„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3,16).

To je prva rečenica današnjeg odlomka iz Ivanova evanđelja koji je središnji dio Isusove kateheze Nikodemu. I njezina je glavna poruka: Bog je vrlo ljubio svijet! I dodajemo, jednako snažno Bog i danas ljubi čovjekov svijet.

Mi ljudi najčešće volimo ono za čim osjećamo potrebu, ono što želimo imati, ono što nam koristi i ono što nam čini dobro. Bog, međutim, nema potrebu za ničim. On je punina dobroga i ne ljubi iz koristi. Bog ljubi ne radi svoga dobra nego radi dobra drugoga. Bog je darivanje sāmo. Dapače, daruje sebe. Svoga Jedinorođenca! Tako je govorio Isus.

I osim što je ustvrdio činjenicu da Bog toliko ljubi svijet da daje svoga Sina, koji je sadržaj dara, Isus u svojoj katehezi naznačuje također svrhu toga nebeskog dara kada veli da je to sve sȁmo zato „da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3,16). I odmah potom dodatno objašnjava Isus: „Tȁ Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu" (Iv 3,17).

Važno je u svećeničkom pastoralnom radu uvijek imati na pameti da Isus, kao što je sam za sebe rekao, nije došao da sudi svijetu. I naravno, kad Isus na ovakav način govori o sudu svijetu, onda ovu njegovu istinu treba razumjeti kao osudu zbog koje nije došao. Naspram tomu, on je došao kao spasitelj.

Čovjek, koji Isusa po vjeri prihvaća, neće se osuditi. A moguća osuda dolazi od čovjekova eventualnog odbacivanja da prihvati i da vjeruje Bogu. Naime: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega" (Iv. 3,18).

Ovo je taj sud: Onaj tko ne vjeruje i ne poštuje Božja pravila, tko više voli tamu nego svjetlost i čija su djela zla, već je osuđen. I naspram tomu, „tko čini istinu, dolazi k svjetlosti neka bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena" (Iv 3,21).

IV.

Nakon što je, dakle, od Isusa naučio način i pastoralnu metodu strpljenja i otvorenosti, svaki svećenik, a posebice dušobrižnik, za kojega Crkva naučava da je izabran biti „drugi Krist" i da je zato poslan djelovati na njegov način, iz Isusova susreta, ponašanja i razgovora s Nikodemom treba naučiti također što bi trebao biti sadržaj njegova susretanja i razgovora s ljudima i što bi on kao „drugi Krist" trebao ljudima svjedočiti. Uz to, poučen Isusovim primjerom, dobar dušobrižnik zna da su duhovne potrebe ljudi jedini razlog njegova postojanja i poslanja.

Draga braćo svećenici, hvala vam za vaše služenje braći i sestrama. Hvala vam za svaki susret u kojemu ste kao „drugi Krist" strpljivi sa svojim vjernicima i drugim ljudima, koji vam se obraćaju, i što znadete čekati da milost Božja u njima dovrši dobro djelo obraćenja i posvećenja. I zahvalni budimo što smo izabrani naviještati i poslani svjedočiti istinu da Bog toliko ljubi čovjeka da je dao svoga Sina Jedinorođenca radi toga da nitko ne propadne nego da svi imaju život vječni. Po Kristu Gospodinu našemu.