Obraćanje kardinala Ratzingera čileanskim biskupima 1988.: Stajalište Svete Stolice prema Lefebvreovu pokretu

Kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, u srpnju 1988. godine posjetio je Čile. Bilo je to neposredno nakon što je nadbiskup Marcel Lefebvre 30. lipnja bez odobrenja Svete Stolice posvetio četvoricu biskupa te nakon što je Kongregacija za biskupe 1. srpnja proglasila šestoricu biskupa izopćenima. Susret s čileanskim biskupima kardinal Ratzinger iskoristio je kako bi izložio stajalište Svete Stolice prema Lefebvreovu pokretu te razmotrio dublje uzroke nastale situacije.

Obraćanje kardinala Ratzingera, pročelnika Kongregacije za nauk vjere, čileanskim biskupima 1988.: O stajalištu Svete Stolice prema Lefebvreovu pokretu

Obraćanje biskupima Čilea: Jedinstvo u predaji vjere

Kardinal Joseph Ratzinger

Srijeda, 13. srpnja 1988.

Kuća za duhovne vježbe Caritas, Santiago

Draga i ljubljena braćo,

Prije svega želim vam od srca zahvaliti na ljubaznu pozivu da posjetim vašu zemlju, kao i na tomu što ste mi pružili ovu prigodu za bratski susret i dijalog. Ne gajim iluziju da se neka zemlja može upoznati tijekom boravka od samo nekoliko dana; ipak, mogućnost da vidim mjesta na kojima djelujete i da barem donekle iskusim ozračje života Crkve u ovoj zemlji za mene je od velike važnosti.

Svrha mojega obraćanja jest obogatiti uzajamni dijalog kojemu težimo. U pravilu nastojim iskoristiti prigodu koju mi ovakvi susreti pružaju kako bih ukratko izložio neka od gorućih pitanja koja proizlaze iz rada Kongregacije. Međutim, raskol za koji se čini da je nastao biskupskim ređenjima 30. lipnja navodi me da ovoga puta odstupim od toga običaja. Danas bih želio jednostavno razmotriti neke vidove pitanja koje se odnosi na nadbiskupa Lefebvrea. Umjesto da se zadržavam na onome što se već dogodilo, čini mi se važnijim procijeniti pouke koje Crkva može izvući iz cjelokupna slijeda tih događaja, kako za današnjicu tako i za budućnost. S tim ciljem, želim najprije iznijeti nekoliko primjedaba o stajalištu Svete Stolice u razgovorima s nadbiskupom Lefebvreom, a zatim razmotriti dublje uzroke koji su doveli do ove situacije – uzroke koji, nadilazeći pojedinačan slučaj koji je pred nama, dotiču sve nas.

I. Stajalište Svete Stolice u razgovorima s Lefebvreom

Posljednjih smo mjeseci uložili znatan trud u rješavanje Lefebvreova problema, s iskrenom željom da se njegovu pokretu u okviru Crkve osigura primjeren prostor za život i djelovanje. Zbog toga je Sveta Stolica bila izložena kritikama s mnogih strana. Tvrdilo se da je Rim popustio pod pritiskom raskola; da nije dovoljno odlučno branio Drugi vatikanski koncil; te da je, dok je prema progresivnim pokretima postupao s velikom strogošću, pokazao pretjerano razumijevanje prema restauracionističkoj pobuni. Daljnji tijek događaja dovoljno je opovrgnuo te tvrdnje. Mit o vatikanskoj strogosti prema progresivnim zastranjenjima pokazao se pukom izmišljotinom. Do danas se u biti ostalo na opomenama, a ni u jednom slučaju nisu izrečene kanonske kazne u pravom smislu riječi. Činjenica da je Lefebvre na kraju odbacio sporazum koji je potpisao pokazuje da mu Sveta Stolica, unatoč tomu što je učinila doista dalekosežne ustupke, nije dala neograničeno odobrenje koje je tražio. U bitnom dijelu sporazuma Lefebvre je priznao da je obvezan prihvatiti Drugi vatikanski koncil i izjave poslijekoncilskoga Učiteljstva, svaku prema stupnju autoriteta koji pripada dotičnu dokumentu. Protuslovno je da upravo oni koji nikada nisu propustili nijednu priliku javno očitovati svoju neposlušnost Papi i učiteljskim izjavama proteklih dvadeset godina sada smatraju takvo stajalište previše popustljivim i zahtijevaju da se traži bezuvjetna poslušnost Drugom vatikanskom koncilu. Također se tvrdilo da je Vatikan Lefebvreu priznao pravo na neslaganje koje je ustrajno uskraćivao onima s progresivnim težnjama. U stvarnosti, ono što je sporazum utvrdio – u skladu s Lumen gentium, br. 25 – bila je jednostavno činjenica da nisu svi koncilski dokumenti iste važnosti. Sporazum je također izričito predviđao da se izbjegavaju javne kontroverze te da se zadrži pozitivan stav poštovanja prema službenim odlukama i izjavama. Nadalje, bratstvu je bilo dopušteno iznijeti Svetoj Stolici – čije je pravo odlučivanja ostajalo u cijelosti netaknuto – svoje poteškoće u vezi s pitanjima tumačenja i reformi na pravnom i liturgijskom području. Sve to dovoljno pokazuje da je Rim u ovom zahtjevnom dijalogu u svemu spojio velikodušnost što je bilo podložno pregovorima s čvrstoćom u onome što je bitno. Osobito je znakovito objašnjenje koje je sam nadbiskup Lefebvre dao za svoje povlačenje pristanka. Izjavio je da je sada shvatio kako je sporazum koji je potpisao imao za jedini cilj uključiti svoju ustanovu u „Crkvu Koncila“. Za njega je Katolička Crkva u zajedništvu s Papom „Crkva Koncila“ – Crkva koja je raskinula s vlastitom prošlošću. Čini se da više nije sposoban uvidjeti kako je posrijedi jednostavno Katolička Crkva u punini svoje Predaje, kojoj pripada i Drugi vatikanski koncil.

II. Razmišljanja o dubljim uzrocima slučaja Lefebvre

Problem koji je otvorio Lefebvre, međutim, ne završava raskidom od 30. lipnja. Bilo bi odviše ugodno prepustiti se svojevrsnu trijumfalizmu i pretpostaviti da je taj problem prestao biti problemom onoga trenutka kada se Lefebvreov pokret očito odvojio od Crkve. Kršćanin se ne može radovati nejedinstvu, niti bi mu se smio radovati. Premda se odgovornost zasigurno ne može pripisati Svetoj Stolici, naša je dužnost upitati se koje smo pogrješke počinili i koje još uvijek činimo. Načela prema kojima se prošlost prosuđuje od proglašenja koncilskoga dekreta o ekumenizmu Drugoga vatikanskoga koncila moraju, po logici stvari, ostati valjana i za sadašnjost. Jedno od temeljnih otkrića ekumenske teologije jest da raskoli mogu nastati samo onda kada se određene istine i određene vrijednosti kršćanske vjere u Crkvi više ne žive i ne vole. Istina koja je potisnuta na rub poprima vlastitu samostalnost, biva istrgnuta iz cjelovitosti crkvenoga ustroja, a zatim se oko nje oblikuje novi pokret. Trebali bismo ozbiljno razmisliti o činjenici da u ovom čovjeku nemali broj ljudi, daleko izvan užega kruga članova Lefebvreova bratstva, vidi neku vrstu vođe ili barem korisna učitelja. Nije dovoljno pozivati se na političke motive, nostalgiju ili ostale drugotne kulturne razloge. Ti razlozi ne bi bili dostatni da privuku i, na osobit način, mlade ljude iz vrlo različitih zemalja te u posve različitim političkim i kulturnim okolnostima. Ograničen i jednostran pogled zasigurno je prisutan posvuda; ipak, cjelokupna bi pojava bila nezamisliva kada u njoj ne bi djelovali i pozitivni elementi koji u današnjoj Crkvi općenito ne nalaze dovoljno životnog prostora. Iz svih tih razloga ovu bismo situaciju prije svega trebali promatrati kao prigodu za ispit savjesti. Moramo dopustiti da nas ozbiljno propitaju nedostatci u našem pastoralnom djelovanju na koje upućuju svi ovi događaji. Tako ćemo moći pružiti dom onima koji u Crkvi traže i propituju te uspjeti učiniti raskol suvišnim iz same Crkve. Želio bih istaknuti tri aspekta koja, po mojem mišljenju, u tome imaju važnu ulogu.

a) Sveto i svjetovno

Puno je razloga koji su mnoge ljude mogli potaknuti da utočište potraže u staroj liturgiji. Prvi i važan razlog jest to što ondje nalaze očuvano dostojanstvo svetoga. Nakon Koncila mnogi su namjerno uzdignuli „desakralizaciju“ na razinu programa, tumačeći da je Novi Zavjet dokinuo hramsko bogoštovlje: zastor Hrama, razderan u trenutku Kristove smrti na križu, označavao je – kako su tvrdili – kraj svetoga. Isusova smrt izvan gradskih zidina, dakle u javnom prostoru, sada je pravo bogoštovlje. Bogoštovlje se, ako uopće postoji, odvija u nesvetosti svakodnevnoga života, u življenoj ljubavi. Vođeni takvim razmišljanjem, odbacivali su se sveti liturgijski ornati; crkve su, koliko je god bilo moguće, bile lišavane sjaja koji podsjeća na sveto; a liturgija je, koliko je god bilo moguće, bila svedena na jezik i geste svakodnevna života, u pozdravima, uobičajenim znakovima prijateljstva i slično.

Međutim, takve su teorije i takva praksa u potpunosti pogrješno shvatile stvarni odnos između Staroga i Novoga Zavjeta. Zaboravilo se da ovaj svijet još nije Kraljevstvo Božje i da je „Svetac Božji“ (Iv 6,69) i dalje u protuslovlju sa svijetom; da nam je potrebno očišćenje kako bismo mu se približili; da svjetovno, ni nakon Isusove smrti i uskrsnuća, nije postalo svetim. Uskrsli se ukazao samo onima čija su se srca otvorila njemu, Svecu – nije se očitovao cijelomu svijetu. Iz ovoga svijeta otvoren je novi prostor bogoštovlja, prema kojemu smo sada svi usmjereni; bogoštovlja koje se sastoji u približavanju zajednici Uskrsloga, pred čije su noge žene pale i iskazale mu štovanje (Mt 28,9). Ne želim sada dalje razvijati ovu misao, nego samo izvući neposredan zaključak: moramo ponovo pronaći dimenziju svetoga u liturgiji. Liturgija nije festival; nije ugodno okupljanje. Uopće nije važno, ili je tek neznatno važno, uspijeva li župnik ostvariti domišljate zamisli ili maštovite novotarije. Liturgija je ponazočenje triput svetoga Boga u našoj sredini; ona je gorući grm; ona je Božji savez s čovjekom u Isusu Kristu, koji je umro i uskrsnuo. Veličina liturgije ne počiva na tome da pruža zanimljivu zabavu, nego na činjenici da Onaj Posve Drugi, kojega ne bismo mogli prisiliti da dođe, dolazi kako bi nas dotaknuo. Dolazi zato što to sam hoće. Drugim riječima, bit liturgije jest otajstvo koje se ostvaruje u zajedničkom obredu Crkve; sve je ostalo obezvrjeđuje. Ljudi to snažno osjećaju i osjećaju se prevarenima kada otajstvo postane zabava, kada glavni nositelj liturgijskog događaja više nije živi Bog, nego svećenik ili liturgijski animator.

b) Neproizvoljnost vjere i njezina neprekinutost

Braniti Drugi vatikanski koncil, nasuprot nadbiskupu Lefebvreu, kao valjan i obvezujući u Crkvi nužno je i ostat će nužno. Međutim, postoji uskogrudno stajalište koje izolira Drugi vatikanski koncil i koje je izazvalo protivljenje. Mnogi prikazi ostavljaju dojam da se nakon Drugoga vatikanskog koncila sve promijenilo te da ono što mu je prethodilo više ne može vrijediti ili, u najboljem slučaju, može vrijediti samo u svjetlu Drugoga vatikanskoga koncila. Drugi vatikanski koncil ne promatra se kao dio cjelokupne žive Predaje Crkve, nego izravno kao kraj Predaje i kao posve novi početak od nule. Istina je da sam Koncil nije definirao nijednu dogmu i da je svjesno odlučio izražavati se na skromnijoj razini, tek kao pastoralni koncil; pa ipak, mnogi ga tumače kao neku vrstu superdogme koja sve ostalo čini nevažnim.

Takav dojam ponajprije pojačava ono što se događa u svakodnevnom životu. Ono što se nekoć smatralo najsvetijim – predani oblik liturgije – odjednom se pojavljuje kao ono što je najstrože zabranjeno, kao jedino što se bezuvjetno mora odbaciti. Kritika poslijekoncilskih mjera ne dopušta se; ali kada je riječ o drevnim pravilima ili o velikim istinama vjere – primjerice, o tjelesnom djevičanstvu Marijinu, tjelesnom uskrsnuću Isusovu, besmrtnosti duše i slično – ili uopće nema nikakve reakcije ili je ona krajnje slaba. I sâm sam se mogao uvjeriti, dok sam bio profesor, kako je isti biskup koji je prije Koncila razriješio službe jednoga posve besprijekorna profesora zato što se izražavao na pomalo grub način, nakon Koncila bio nesposoban razriješiti drugoga profesora koji je otvoreno nijekao neke temeljne istine vjere. Sve to mnoge navodi da se upitaju je li današnja Crkva doista još uvijek ista Crkva kao jučer ili je zamijenjena nekom drugom, a da ih o tome nitko nije obavijestio. Jedini način da Drugi vatikanski koncil postane vjerodostojan jest da ga se jasno predstavi onakvim kakav jest: kao dio jedne i cjelovite Predaje.

c) Jedinstvenost istine

Ostavimo li za trenutak po strani liturgijsko pitanje, središnje točke sadašnjega sukoba jesu napad na deklaraciju o vjerskoj slobodi i na takozvani duh Asiza. Na tim točkama Lefebvre povlači granicu između svojega stajališta i stajališta današnje Katoličke Crkve. Nije potrebno posebno naglašavati da se njegove tvrdnje na tom području ne mogu prihvatiti. No ovdje se ne želimo baviti njegovim zabludama; radije želimo postaviti pitanje gdje se u nama samima nalazi nedostatak jasnoće. Za Lefebvrea, posrijedi je borba protiv ideološkoga liberalizma i protiv relativizacije istine. Jasno je da se ne slažemo s njime kako tekst Koncila o vjerskoj slobodi ili molitva u Asizu, onako kako ju je Papa zamislio, predstavljaju relativizaciju. Ipak, istina je da se u duhovnom pokretu poslijekoncilskoga razdoblja često zaboravljalo – štoviše, potiskivalo – pitanje istine; možda upravo ovdje dotičemo ključno pitanje današnje teologije i pastoralne prakse. „Istina“ se odjednom počela doživljavati kao prevelik zahtjev, kao „trijumfalizam“ koji se više nije smio dopustiti. Taj je proces jasno vidljiv u krizi u koju su zapali misionarski ideal i misionarska praksa. Ako naviještanjem svoje vjere ne težimo istini i ako ta istina više nije bitna za čovjekovo spasenje, tada misije gube svoj smisao. Doista, iz toga se izveo, i još uvijek se izvodi, zaključak da bi ubuduće trebalo nastojati samo oko toga da kršćani budu dobri kršćani, muslimani dobri muslimani, hinduisti dobri hinduisti i tako dalje. No kako se može znati kada je netko „dobar“ kršćanin ili „dobar“ musliman? Misao da sve religije, strogo govoreći, nisu ništa drugo nego simboli onoga što je u konačnici neshvatljivo, ubrzano se širi i u teologiji te sada duboko prodire i u liturgijsku praksu. Gdje god se to događa, napušta se sama vjera, jer se ona upravo sastoji u tome da se povjeravam istini koju sam spoznao. Stoga i na ovom području imamo svaku pobudu vratiti se zdravu razumu. Uspijemo li na tim područjima ponovo pokazati i živjeti puninu onoga što je katoličko, tada se možemo nadati da se Lefebvreov raskol neće pokazati dugotrajnim.

(Izvor: https://rorate-caeli.blogspot.com/2026/07/Ratzinger-chile-lefebvre.html)

Prijevod : Mario Glibić

(kta)