Zapovijed koja je razumljiva i izvršiva

U paraboli o milosrdnom Samarijancu Isus je odgovorio na pitanje protivnika: "A tko je moj bližnji?" Zalivši uljem i vinom rane čovjeku kojeg su razbojnici opljačkali te polumrtva ostavili na putu ovaj prezreni stranac i krivovjernik pokazao se ljudskijim od službenih predstavnika starozavjetne religije - svećenika i levita. Strogo gledajući, ova dvojica nisu sagriješila ni pogriješila jer su se morali držati obredno "čistima" za slijedeći liturgijski nastup, a svako dodirivanje osobe koja bi mogla izdahnuti na njihovim rukama učinilo bi ih nečistim i "diskvalificiralo" na neko vrijeme od liturgijskih nastupa.
Za prvo čitanje imamo dio Mojsijeva oproštajnog govora iz Ponovljenog zakona. Taj je govor u ovakvom literarnom i teološkom obliku složen za vrijeme babilonskog sužanjstva. U cijelom govoru proteže se proročki poticaj na ispravno štovanje Boga i na vjerničko obraćenje - a to je moguće i u tuđini, među ljudima drugačijih uvjerenja. Ključni izrazi današnjeg odlomka su izrazi: "zapovijed, objaviti, riječ". Bog koji se objavljuje i nešto zapovijeda nije daleki gospodar kozmosa: "Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš!" Sve su Božje zapovijedi zgusnute u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A ta je zapovijed svima razumljiva i od svih izvršiva. Po evanđelju i prvom čitanju današnja nas liturgija zove da postanemo svjesni lažnih izgovora. Često sami sebe oslobađamo od zahtjevnosti riječi Božje, osobito od zahtjevnosti ljubavi prema bližnjemu. "Idi pa i ti čini tako" poručuje nam danas Isus u odgovoru vjerniku koji se ispričavao da ne zna tko je njegov bližnji.

Blizu ti je Riječ (Pnz 30, 10-14)

Knjiga Ponovljenog zakona donosi tri dugačka Mojsijeva govora narodu o Božjoj riječi i odredbama za tolerantan život vjerničke i nacionalne zajednice Izraela. Sržni dijelovi mogli su na razini usmene predaje nastati u Mojsijevo doba, ali knjiga u sadašnjem obliku nosi iskustvo življenja u babilonskom sužanjstvu kad je narod sazreo u svijesti ovisnosti o Bogu.
Naš današnji odlomak uzet je iz posljednjeg Mojsijeva govora koji je upućen zajednici sabranoj na bogoslužje. Ta zajednica podgrizena je sumnjom da u tuđini riječ Božja nije jasna i isprikama da nije izvršiva među tuđincima. Riječ je Božja u ovom odlomku personificirana - prikazana kao neka tajanstvena osoba.
"Glas Gospodina Boga" (r. 10) je objava koja se odvija u događajima i biva pojašnjena riječima. "Obrati se Gospodinu Bogu svome" je poziv na stalno vraćanje Bogu savezniku. Ovo obraćenje treba biti "svim srcem i svom dušom" a to znači dubinsko, zbiljsko, ne površno i glumljeno. Riječ Božja nije preteška, nije u nebeskim visinama niti u prekomorskoj zemlji nego u "tvojim ustima i u tvome srcu". To je riječ koju zajednica sluša na svom bogoslužju a zatim moli. Ono što vjernici slušaju i mole, postaje dio njih, izlazi im iz srca kao unutarnjeg središta ljudske osobe. Takva riječ je razumljiva i može se vršiti. Iz ovog odlomka vidimo da je riječ Božja zapisivana kako bi bila čitana kod bogoslužja zajednice, tu razmatrana i u kasnijoj praksi provođena. Dobro je čitati Bibliju nasamo, ali je ona prvenstveno Knjiga naroda Božjeg koju trebamo u zajednici slušati i razmatrati.

Slika Boga nevidljivoga (Kol 1, 15 20)

Za drugo čitanje imamo ove i slijedeće tri nedjelje odlomke iz poslanice Kološanima. Ovu poslanicu Pavao je napisao dobivši obavijest o "mudrovanju" krštenih Kološana koji su se počeli oslanjati "na predaju ljudsku, na 'počela svijeta' a ne na Krista" (Kol 2, 8). Pod utjecajem poganskih sugrađana koji su vjerovali u zle duhove što lebde u zraku i određuju sudbinu ljudi, počeli su pretjerano štovati an8ele i pitati se, nisu li duhovi moćniji od uskrslog Krista. Pavao u ovoj poslanici pobija takvo praznovjerje i vjerski strah te ističe kozmičku i spasenjsku ulogu Krista.
Današnji odlomak ove poslanice je kristološki himan s dvije kitice. U prvoj (r. 15-17) prikazan je Krist kao središte svemira i gospodar duhovnih bića u zraku, a u drugoj (r. 18-213) je osvijetljen uskrsli Krist kao glava Crkve i izmiritelj ljudi s Bogom. Krist je "slika Boga nevidljivoga" i Prvorođenac svakog stvorenja zato što je kao Sin postojao s Ocem od vječnosti, a u vremenu je uzeo ljudsko tijelo. "On je prije svega i sve postoji u njemu" zato što je utjelovljena mudrost Božja - prvi vremenski i prvi po važnosti. U one doba medicina je učila da ljudsko tijelo raste od glave. Sveti pisac u tom smislu govori da je Krist iz svog uskrslog stanja glava Crkve, jer joj daje da raste i oživljava je snagom svoga Duha. U Kristu je "sva Punina" u smislu da je po njemu Bog prisutan u svijetu i Crkvi te mudro vodi tok svjetske povijesti i život Crkve. Kad Apostol kaže da je Bog krvlju križa Kristova pomirio sa sobom "sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima" dijeli s povijesnim naslovnicima tjeskobu za nered u ljudskoj zajednici i u prirodi. Taj nered je posljedica ljudskog grijeha. Pa Kristu sveopćem izmiritelju u čovječanstvo i u svemir ušlo je počelo izmirenja. Svijet nije totalno pod utjecajem sila zla a čovjek nije nepopravljivo odijeljen od svoga Boga i od ljudske subraće.
Ovo čitanje razvija svemirsku i općeljudsku dimenziju vjere u Krista. Ne možemo vjerovati u spasenje svoje po Kristu a da ne vjerujemo u natopljenost svemira i čovječanstva spasenjem koje je Bog po Kristu ostvario.

A tko je moj bližnji (Lk 10, 25-37)?

Marko i Matej donose također raspravu između Isusa i pismoznanaca o najvećoj zapovijedi (Mk 12, 28-34; Mt 22, 34-40). Luka jedini donosi uz tu raspravu i parabolu o milosrdnom Samarijancu kao odgovor na zakonoznančevo pitanje: "A tko je moj bližnji?" "Hoteći se opravdati" (r. 29) je aluzija na razlike u poimanju granica ljubavi među židovskim teolozima Isusova vremena. U Lev 19, 28 stoji: "Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!" To je sažetak propisa o pravednom uređenju odnosa u zajednici sugrađana i sunarodnjaka: kao što pojedinac ne želi da se njemu drugi osvećuju i gaze njegova ljudska prava, tako se on ne smije osvećivati drugima niti gaziti njihova prava. U istom poglavlju, r. 34 stoji dalje: "Stranac koji među vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao samoga sebe. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!". Židovski teolozi Isusova vremena stavljali su u prvi plan zajedničku vjeru pa su ljubav prema bližnjemu ograničavali na sumišljenike, na pripadnike iste vjerske sljedbe. Za Isusa je važno ne samo što ljudi misle nego i što čine, kako postupaju. Cijela zgoda zajedno s parabolom sadrži četiri puta glagol poiein - činiti (r. 25,28 i 37 dva puta).
Parabola je dobro ukorijenjena u Palestini Isusova vremena. Stvarno se "silazilo" iz Jeruzalema u Jerihon cestom dugom 27 kilometara kroz neobradivo pustinjsko područje. Drumski razbojnici čekali su u zasjedi na usamljene prolaznike ili male grupe putnika. Nije se putovalo bez teškog razloga, a ovaj putnik je morao imati vrlo težak razlog kad se na tako opasan put uputio posve sam. Svećenik i levit mogli su imati više razloga da ne pomognu izranjenu putniku: strah da ne dožive istu sudbinu, jer očito razbojnici negdje iz blizine i dalje vrebaju; ranjeni putnik izgledao je običan čovjek, pučanin a službenici hrama nisu dužni izlagati se opasnosti da pomognu takvome; ranjenik bi mogao svaki čas izdahnuti pa bi se službenici kulta obredno "onečistili", ne bi bili sposobni za svoj slijedeći liturgijski nastup.
Za razliku od njih Samarijanae ne teoretizira: uljem i vinom, što su opći lijekovi onog vremena, čisti i previja rane a zatim ostavlja gostioničaru novac potreban za prve dane bolesnikove. Uz to obećava: "Ako što više potrošiš, platit ću ti kad se budem vraćao" (r. 35). Drugog, zaobilaznog puta iz Jerihona u Jeruzalem nije bilo. Samarijanac se morao vratiti tim putem. Na Isusovo pitanje: "Sto ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onome koji je upao među razbojnike" zakonoznanac se ne usuđuje reći "Samarijanac", jer ne voli ni spominjati tu riječ, a sa židovskim sunarodnjacima ima za Samarijance samo prezir i odvratnost. Ipak priznaje: "Onaj koji mu iskaza milosrđe!" Iz Isusova pitanja i zakonoznančeva odgovora izlazi da je čovjeku bližnji svaki čovjek koji ustreba baš njegovu pomoć.
"Idi pa i ti čini tako!" poziv je na više vjerničke prakse a manje teoretiziranja. Zakonoznanac se pokušao "opravdati" da nije jasno koga treba ubrajati među svoje bližnje. Samarijančevo ponašanje u paraboli pokazalo mu je da je to ipak jasno bez puno mudrovanja. Riječ Božja - pa i zapovijed ljubavi prema bližnjemu - dovoljno je razumljiva svakom vjerniku za njegov životni put. Trebali bismo je poniznije i dosljednije izvršavati. Svakome od nas Isus danas govori: "Idi pa i ti čini tako!"