Biblijski komentar misnih čitanja u godini C
Uto, 06. Lis. 2020.
U paraboli o milosrdnom Samarijancu Isus je odgovorio na pitanje protivnika: "A tko je moj bližnji?" Zalivši uljem i vinom rane čovjeku kojeg su razbojnici opljačkali te polumrtva ostavili na putu ovaj prezreni stranac i krivovjernik pokazao se ljudskijim od službenih predstavnika starozavjetne religije - svećenika i levita. Strogo gledajući, ova dvojica nisu sagriješila ni pogriješila jer su se morali držati obredno "čistima" za slijedeći liturgijski nastup, a svako dodirivanje osobe koja bi mogla izdahnuti na njihovim rukama učinilo bi ih nečistim i "diskvalificiralo" na neko vrijeme od liturgijskih nastupa.
Za prvo čitanje imamo dio Mojsijeva oproštajnog govora iz Ponovljenog zakona. Taj je govor u ovakvom literarnom i teološkom obliku složen za vrijeme babilonskog sužanjstva. U cijelom govoru proteže se proročki poticaj na ispravno štovanje Boga i na vjerničko obraćenje - a to je moguće i u tuđini, među ljudima drugačijih uvjerenja. Ključni izrazi današnjeg odlomka su izrazi: "zapovijed, objaviti, riječ". Bog koji se objavljuje i nešto zapovijeda nije daleki gospodar kozmosa: "Blizu ti je Riječ, u tvojim ustima i u tvome srcu, da je vršiš!" Sve su Božje zapovijedi zgusnute u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A ta je zapovijed svima razumljiva i od svih izvršiva. Po evanđelju i prvom čitanju današnja nas liturgija zove da postanemo svjesni lažnih izgovora. Često sami sebe oslobađamo od zahtjevnosti riječi Božje, osobito od zahtjevnosti ljubavi prema bližnjemu. "Idi pa i ti čini tako" poručuje nam danas Isus u odgovoru vjerniku koji se ispričavao da ne zna tko je njegov bližnji.
Blizu ti je Riječ (Pnz 30, 10-14)
Knjiga Ponovljenog zakona donosi tri dugačka Mojsijeva govora narodu o Božjoj riječi i odredbama za tolerantan život vjerničke i nacionalne zajednice Izraela. Sržni dijelovi mogli su na razini usmene predaje nastati u Mojsijevo doba, ali knjiga u sadašnjem obliku nosi iskustvo življenja u babilonskom sužanjstvu kad je narod sazreo u svijesti ovisnosti o Bogu.
Naš današnji odlomak uzet je iz posljednjeg Mojsijeva govora koji je upućen zajednici sabranoj na bogoslužje. Ta zajednica podgrizena je sumnjom da u tuđini riječ Božja nije jasna i isprikama da nije izvršiva među tuđincima. Riječ je Božja u ovom odlomku personificirana - prikazana kao neka tajanstvena osoba.
"Glas Gospodina Boga" (r. 10) je objava koja se odvija u događajima i biva pojašnjena riječima. "Obrati se Gospodinu Bogu svome" je poziv na stalno vraćanje Bogu savezniku. Ovo obraćenje treba biti "svim srcem i svom dušom" a to znači dubinsko, zbiljsko, ne površno i glumljeno. Riječ Božja nije preteška, nije u nebeskim visinama niti u prekomorskoj zemlji nego u "tvojim ustima i u tvome srcu". To je riječ koju zajednica sluša na svom bogoslužju a zatim moli. Ono što vjernici slušaju i mole, postaje dio njih, izlazi im iz srca kao unutarnjeg središta ljudske osobe. Takva riječ je razumljiva i može se vršiti. Iz ovog odlomka vidimo da je riječ Božja zapisivana kako bi bila čitana kod bogoslužja zajednice, tu razmatrana i u kasnijoj praksi provođena. Dobro je čitati Bibliju nasamo, ali je ona prvenstveno Knjiga naroda Božjeg koju trebamo u zajednici slušati i razmatrati.
Slika Boga nevidljivoga (Kol 1, 15 20)
Za drugo čitanje imamo ove i slijedeće tri nedjelje odlomke iz poslanice Kološanima. Ovu poslanicu Pavao je napisao dobivši obavijest o "mudrovanju" krštenih Kološana koji su se počeli oslanjati "na predaju ljudsku, na 'počela svijeta' a ne na Krista" (Kol 2, 8). Pod utjecajem poganskih sugrađana koji su vjerovali u zle duhove što lebde u zraku i određuju sudbinu ljudi, počeli su pretjerano štovati an8ele i pitati se, nisu li duhovi moćniji od uskrslog Krista. Pavao u ovoj poslanici pobija takvo praznovjerje i vjerski strah te ističe kozmičku i spasenjsku ulogu Krista.
Današnji odlomak ove poslanice je kristološki himan s dvije kitice. U prvoj (r. 15-17) prikazan je Krist kao središte svemira i gospodar duhovnih bića u zraku, a u drugoj (r. 18-213) je osvijetljen uskrsli Krist kao glava Crkve i izmiritelj ljudi s Bogom. Krist je "slika Boga nevidljivoga" i Prvorođenac svakog stvorenja zato što je kao Sin postojao s Ocem od vječnosti, a u vremenu je uzeo ljudsko tijelo. "On je prije svega i sve postoji u njemu" zato što je utjelovljena mudrost Božja - prvi vremenski i prvi po važnosti. U one doba medicina je učila da ljudsko tijelo raste od glave. Sveti pisac u tom smislu govori da je Krist iz svog uskrslog stanja glava Crkve, jer joj daje da raste i oživljava je snagom svoga Duha. U Kristu je "sva Punina" u smislu da je po njemu Bog prisutan u svijetu i Crkvi te mudro vodi tok svjetske povijesti i život Crkve. Kad Apostol kaže da je Bog krvlju križa Kristova pomirio sa sobom "sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima" dijeli s povijesnim naslovnicima tjeskobu za nered u ljudskoj zajednici i u prirodi. Taj nered je posljedica ljudskog grijeha. Pa Kristu sveopćem izmiritelju u čovječanstvo i u svemir ušlo je počelo izmirenja. Svijet nije totalno pod utjecajem sila zla a čovjek nije nepopravljivo odijeljen od svoga Boga i od ljudske subraće.
Ovo čitanje razvija svemirsku i općeljudsku dimenziju vjere u Krista. Ne možemo vjerovati u spasenje svoje po Kristu a da ne vjerujemo u natopljenost svemira i čovječanstva spasenjem koje je Bog po Kristu ostvario.
A tko je moj bližnji (Lk 10, 25-37)?
Marko i Matej donose također raspravu između Isusa i pismoznanaca o najvećoj zapovijedi (Mk 12, 28-34; Mt 22, 34-40). Luka jedini donosi uz tu raspravu i parabolu o milosrdnom Samarijancu kao odgovor na zakonoznančevo pitanje: "A tko je moj bližnji?" "Hoteći se opravdati" (r. 29) je aluzija na razlike u poimanju granica ljubavi među židovskim teolozima Isusova vremena. U Lev 19, 28 stoji: "Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve!" To je sažetak propisa o pravednom uređenju odnosa u zajednici sugrađana i sunarodnjaka: kao što pojedinac ne želi da se njemu drugi osvećuju i gaze njegova ljudska prava, tako se on ne smije osvećivati drugima niti gaziti njihova prava. U istom poglavlju, r. 34 stoji dalje: "Stranac koji među vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao samoga sebe. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš!". Židovski teolozi Isusova vremena stavljali su u prvi plan zajedničku vjeru pa su ljubav prema bližnjemu ograničavali na sumišljenike, na pripadnike iste vjerske sljedbe. Za Isusa je važno ne samo što ljudi misle nego i što čine, kako postupaju. Cijela zgoda zajedno s parabolom sadrži četiri puta glagol poiein - činiti (r. 25,28 i 37 dva puta).
Parabola je dobro ukorijenjena u Palestini Isusova vremena. Stvarno se "silazilo" iz Jeruzalema u Jerihon cestom dugom 27 kilometara kroz neobradivo pustinjsko područje. Drumski razbojnici čekali su u zasjedi na usamljene prolaznike ili male grupe putnika. Nije se putovalo bez teškog razloga, a ovaj putnik je morao imati vrlo težak razlog kad se na tako opasan put uputio posve sam. Svećenik i levit mogli su imati više razloga da ne pomognu izranjenu putniku: strah da ne dožive istu sudbinu, jer očito razbojnici negdje iz blizine i dalje vrebaju; ranjeni putnik izgledao je običan čovjek, pučanin a službenici hrama nisu dužni izlagati se opasnosti da pomognu takvome; ranjenik bi mogao svaki čas izdahnuti pa bi se službenici kulta obredno "onečistili", ne bi bili sposobni za svoj slijedeći liturgijski nastup.
Za razliku od njih Samarijanae ne teoretizira: uljem i vinom, što su opći lijekovi onog vremena, čisti i previja rane a zatim ostavlja gostioničaru novac potreban za prve dane bolesnikove. Uz to obećava: "Ako što više potrošiš, platit ću ti kad se budem vraćao" (r. 35). Drugog, zaobilaznog puta iz Jerihona u Jeruzalem nije bilo. Samarijanac se morao vratiti tim putem. Na Isusovo pitanje: "Sto ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onome koji je upao među razbojnike" zakonoznanac se ne usuđuje reći "Samarijanac", jer ne voli ni spominjati tu riječ, a sa židovskim sunarodnjacima ima za Samarijance samo prezir i odvratnost. Ipak priznaje: "Onaj koji mu iskaza milosrđe!" Iz Isusova pitanja i zakonoznančeva odgovora izlazi da je čovjeku bližnji svaki čovjek koji ustreba baš njegovu pomoć.
"Idi pa i ti čini tako!" poziv je na više vjerničke prakse a manje teoretiziranja. Zakonoznanac se pokušao "opravdati" da nije jasno koga treba ubrajati među svoje bližnje. Samarijančevo ponašanje u paraboli pokazalo mu je da je to ipak jasno bez puno mudrovanja. Riječ Božja - pa i zapovijed ljubavi prema bližnjemu - dovoljno je razumljiva svakom vjerniku za njegov životni put. Trebali bismo je poniznije i dosljednije izvršavati. Svakome od nas Isus danas govori: "Idi pa i ti čini tako!"
Sarajevo, Ned, 31. Pro. 2023.
Žitača, Uto, 31. Lis. 2023.
Lug (Kiseljak), Čet, 19. Lis. 2023.
Novi Travnik, Sri, 11. Lis. 2023.
Dubrovnik, Ned, 08. Lis. 2023.
Foča kod Dervente, Sub, 07. Lis. 2023.
Knin, Sub, 07. Lis. 2023.
Sarajevo, Sub, 07. Lis. 2023.
Marija Bistrica, Pon, 02. Lis. 2023.
Vatikan, Pon, 02. Lis. 2023.
Sarajevo, Pon, 02. Lis. 2023.
Vatikan, Pon, 02. Lis. 2023.