Preobraženi Isus - znak našeg poziva u vječnu slavu

Ovim blagdanom uprisutnjujemo događaj što ga spominju Matej, Marko i Luka u poodmaklom stupnju Isusova mesijanskog djelovanja, kad je bilo jasno da Isusa čeka nasilna smrt zato što objavu tumači drugačije od vjerskih poglavara svoga naroda.
Taj se događaj spominje i u misi druge korizmene nedjelje, ali sa stanovišta Isusove spremnosti na nasilnu smrt i kratkog uvida trojice svjedoka u pravi Isusov identitet pred početak muke. Danas spominjemo taj događaj kao nagovještaj vjerničkog poziva u dostojanstvo sinova i kćeri Božjih po Isusu proslavljenom Sinu. Zborna molitva ističe da je Bog u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i proroka "i unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimo biti njegovi subaštinici."
Poruka blagdana sažima i predslovlje, koje je vlastito. U njemu je događaj preobraženja protumačen kao nagovještaj Isusove proslave po smrti i uskrsnuću. Zatim slijedi: "Tako je učenicima pomogao da podnesu sablazan križa i cijelom tijelu Crkve nagovijestio da će jednom uživati njegovu proslavu." U popričesnoj molimo da nas današnji blagdan i sveta gozba preobraze na sliku Isusa Krista čiju je slavu Bog očitovao čudesnim preobraženjem.
Kršćani Istoka slavili su preobraženje kao posebni blagdan od V. stoljeća. Na Zapad je prenesen tek u X. stoljeću, kad je uspostavom kršćanske države u Palestini postalo sigurnije hodočastiti na sveta mjesta, a time je porastao interes za događaje Isusova života. Blagdan je proširio na opću Crkvu tek papa Kalist III god. 1457. te odredio da se slavi 6. kolovoza u zahvalni spomen na obranu Beograda od Turaka god. 1456, kad su kršćansku vojsku predvodili Janko Hunjadi i sv. Ivan Kapistran.

S oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji (Dn 7, 9-10.13-14)

Ovo je odlomak iz drugog dijela Danielove knjige koji sadrži videnja o kretanju ljudske povijesti prema određenom cilju u vremenu kad će Bog dokinuti svaku zemaljsku silu te uspostaviti svoju vladavinu na zemlji. Ta viđenja zapisao je u ovu knjigu nadahnuti Židov iz vremena progona pod Antiohom IV, sirskim vladarom koji je želio svim državljanima nametnuti istu, carsku vjeru. Sedmo poglavlje sadrži viđenje o četiri zvijeri koje označuju babilonsko, medijsko, perzijsko i grčko carstvo. "Mali rog" na četvrtoj nemani (usp. Dn 7, 8) označuje Antioha IV. Seleukovića.
Naš odlomak je dio viđenja o Božjem prijestolju i Sinu čovječjem koji dolazi na oblacima nebeskim. Bog, prema svetom vidiocu, drži "sjednicu nebeske vlade" na kojoj odlučuje okončati tiraniju zvijeri, koja ima vladati samo "jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena" (r. 11 i 27). "Pradavni" je slikoviti naziv za Boga koji je ovdje prikazan kao moćni monarh oko čijeg prijestolja lebde tisuće anđela spremne da prenesu na zemlju njegove odredbe. Za razliku od četiriju nemani koje dolaze iz mora (r. 2) kao sjedišta zlih sila, Sin čovječji dolazi s neba na oblacima. Pradavni mu predaje svu vlast i određuje da mu se pokore svi poganski narodi. Ujedno najavljuje da vlast Sina čovječjeg neće nikada proći. U r. 18 istog poglavlja Pradavni omogućuje pobjedu Svecima Svevišnjeg, a u r. 27 puk Svetaca dobiva istu vlast kao i Sin čovječji. Iz takvog prikaza viđenja izlazi da je za povijesne čitaoce Sin čovječji bio idealni mesijanski vladar po kojem će Bog provesti svoj naum spasenja, ali i cijeli Božji. narod iz kojeg dolazi taj vladar.
U evanđeljima je "Sin čovječji" jedini naziv koji Isus sam sebi pridaje, dok drugima prepušta da ga zovu Prorokom, Kristom, Sinom Božjim. Kad sebe naziva "Sinom čovječjim", on misli na svoje djelovanje među ljudima - propovijedanje i ozdravljanje bolesnih. Također na ponovni dolazak da sudi žive i mrtve. Isus je "Sin čovječji" i kad govori o svojoj muci i smrti. Za sudionike današnje liturgije proslavljeni Krist je Sin čovječji zato što je ostvario Božji plan o ljudima i što vjernicima daje udio na svojoj proslavljenosti.

Kao svjetiljka što svijetli na mrklu mjestu (2 Pt 1, 16-19)

Druga Petrova nastala je u vremenu odlaska apostola, kad su brojni kršćani grčkog porijekla počeli sumnjati u Isusov drugi dolazak na temelju grčkog uvjerenja da je materijalni svijet nepromjenjiv: "U posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači... i pitati: 'Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja" (2 Pt 3, 3-4). Neki uglednik iz Rima, u kojem je Petar mučeničkom smrću posvjedočio svoju vjernost Kristu i Crkvi, poslužio se Petrovim imenom i ugledom da kršćanima oko god. 110. protumači smisao odgađanja Isusova drugog dolaska: Bog daje ljudima priliku za obraćenje. Sigurnost vjere u drugi Isusov dolazak potkrepljuje naukom proroka i Apostola koji su govorili po nadahnuću Duha Svetoga.
Naš današnji odlomak dio je šire cjeline o motivima vjere. Reci 1Cr18 podsjećaju na preobraženje Isusovo 0 kojem svjedoče očevici, a taj događaj pokazuje da Isus posjeduje veličinu, čast i slavu koju mu je dao Otac: "Od Oca je primio čast i slavu kad mu ono od uzvišene slave doprije glas..." Kako je Isus tada bio na putu u muku i smrt, u izrazu "primio" obuhvaćena je Isusova proslava i eshatonsko stanje. On sada ima veličanstvo, čast i slavu na koju su pozvani svi ljudi da bi ostvarili svoj uzvišeni poziv.
R. 19. današnjeg čitanja je početak drugog odlomka o motivima vjere u paruziju: tako su govorili proroci, a oni su bili "Duhom Svetim nošeni". Proročka riječ, zapisana u Pismu i naviještana u bogoslužju Crkve, je "svjetiljka što svijetli na mrklu mjestu". Ona obasjava vjernike u zemaljskom proputovanju da ne zaborave svoj uzvišeni poziv u vječno zajedništvo s Bogom te ih potiče da žive u skladu s čovjekovim transcendentalnim pozivom. "Dok Dan ne osvane" je dan paruzije, ali i dan pojedinačnog odlaska u vječnost. Taj dan "sviće", jer on ne znači zator pojedinca i zajednice nego prijelaz u drugi, trajni način egzistiranja s Bogom i svetima u nebu. "Dok se Danica ne pomoli u srcima vašim" znači da eshatonski susret s Bogom možemo doživjeti i prije paruzije, prije "svršetka svijeta". "Srce" je čovjekova nutarnja srž, njegova savjest, čovjek u sebi, bez lažnih dodataka i umišljanja. Tako nas Isusovo preobraženje podsjeća na naš uzvišeni poziv i transcendentalnost ljudske osobe. "Objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi Krist, novi Adam, otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva" (GS 22).

Sin za kojim trebamo ići (Lk 9, 28b-36)

Kako se nalazimo u liturgijskoj godini C kad se čita na nedjeljnoj misi Lukino evanđelje, u ovoj godini uzima se Lukin prikaz preobraženja Isusova. Imali smo ga za evanđelje druge korizmene nedjelje. Tada smo ga razmatrali kao događaj uvida u pravi identitet Isusa pred put u Jeruzalem, gdje je Isusa čekala nasilna smrt. Tom smo zgodom pokazali elemente vlastite Luki u prikazu preobraženja: Isus uzlazi na goru da se pomoli, i dok moli ukazuju mu se Mojsije i Ilija. Za Isusa je to bio trenutak molitvenog traženja svjetla za daljnje mesijansko djelovanje. Danas razmatramo ovaj događaj sa stanovišta trojice izabranih svjedoka i Očeve upute o Sinu Izabraniku.
"Ugledaše njegovu slavu" (r. 32) je isti tradicijski podatak kao u današnjem drugom čitanju u 2 Pt 1, 17. Lk 24, 26 pokazuje da je Raspeti po muci i uskrsnuću ušao u "svoju slavu". Kabod, slava u Starom zavjetu je svojstvo težine fizičke i duhovne. U SZ Bog je očitovao svoju "težinu" ili vrijednost pri stvaranju svijeta i pri stalnom boravku u hramu. Bog je Isusa kao svoga utjelovljenog Sina obdario posebnom slavom, jer ga je učinio vidljivim znakom svoje prisutnosti među ljudima (usp. Iv 1, 14), a vrhunsko očitovanje Isusove "slave" je muka, smrt i uskrsnuće. Kad o preobraženju izabrani svjedoci vide slavu Isusovu, oni opažaju na trenutak ono što je trajno zadobio tek uskrsnućem. Vide njegovu pravu vrijednost za sve ljude. Glas iz neba o preobraženju predstavlja Isusa kao Sina i Izabranika kojega trebamo slušati (r. 35). Kod krštenja je glas govorio, prema Luki, samo Isusu da je Sin zato što kani skromno započeti i obavljati službu Mesije. Kod preobraženja Otac predstavlja Isusa kao Sina kojega trebamo slušati pokazavši njegov pravi identitet. "Slušati" iz konteksta Lukina evanđelja znači učenički ići s Isusom i za Isusom. Takvim slušanjem razvijamo u sebi biblijski ideal ljudskosti kao sličnosti s Bogom po uzoru na Isusa. Takvim slušanjem ne zaboravljamo svoj vječni cilj dok obavljamo zemaljske dužnosti.