Zajednica svih krštenih - svećenički narod Božji

Za prvo čitanje ove nedjelje imamo izvještaj Djela apostolskih o izboru sedmorice jeruzalemskih povratnika iz inozemstva za služitelje ili đakone koji će Dvanaestorici pomagati u vođenju crkvene zajednice. Za drugo čitanje imamo odlomak iz Prve Petrove u kojem nadahnuti pisac zove krštenike poganskog podrijetla nazivima koje je Stari zavjet rezervirao za Židove kao narod objave i odabranja: rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni (r. 9; usp. Izl 19, 5-6 i Hoš 2, 23). Za evanđelje imamo dio Isusova govora na oproštajnoj večeri u kojem se proslavljeni Patnik predstavlja kao Put, Istina i Život.
Za temu današnje liturgije predlažem drugo čitanje s pripjevnim psalmom. Zato što ono donosi novozavjetnu podlogu za nauk Drugoga vatikanskog sabora o općem svećeništvu svih krštenika. U Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Sabor uči: "Krist Gospodin, Veliki Svećenik uzet između ljudi, učinio je od novoga naroda kraljevstvo i svećenike za Boga i Oca svoga (usp. Otk 1, 6; 5, 9-10). Jer se kršteni po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo, da svim djelima kršćanina prinose duhovne žrtve i da navješćuju čudesa onoga koji ih je iz tmina pozvao u svoje divno svjetlo... Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo premda se između sebe razlikuju bitno a ne samo u stupnju, ipak su u međusobnom odnosu, jer jedno i drugo imaju na svoj posebni način udio u Kristovu svećeništvu" (LG 10). Sabor nadalje uči da svećeničko obilježje zajednice krštenih dolazi najviše do izražaja u liturgiji i sakramentima, jer tu kvalificirano Boga slavimo i pred Boga iznosimo patnje i potrebe sve ljudske braće i sestara te se krijepimo riječju Božjom da Božju prisutnost možemo svjedočiti u svijetu.
Danas prihvaćamo svoju svećeničku usmjerenost na Boga i ljude. Danas želimo postati svjesniji da smo dužni Boga častiti i Božje darove ljudima posredovati.

Sedam muževa, punih Duha i mudrosti (Dj 6, 1-7)

"Židovi grčkog jezika" bili su povratnici iz inozemstva koji su se nastanili u Jeruzalemu. U godinama provedenim na radu među pripadnicima drugih naroda susreli su se s ljudima druge kulture i običaja te postali otvoreniji za opće ljudske vrijednosti. Možda im je to pomoglo da u Isusovu pokretu vide crte univerzalnosti kakve će stranci, to jest pripadnici nežidovskih naroda, rado prihvaćati. Ovi povratnici prigovorili su krštenim Židovima domorocima što zapostavljaju njihove udovice pri dijeljenju zajedničkih dobara oskudnim članovima Crkve.
Dvanaestorica su uvidjela opravdanost prigovora i odlučila uvesti služiteljsku ili đakonsku službu. Njihova će prva zadaća biti briga o bolesnim i siromašnim u vjerničkoj zajednici, ali se s vremenom proširila i na propovijedanje te dijeljenje krštenja, pričesti i prisustvovanja ženidbi vjernika. Za sedmoricu odabranih kandidata kaže sv. Luka da su "muževi na dobru glasu, puni Duha i mudrosti" (r. 3). Nije bilo dostatno da uživaju dobar glas samo među povratnicima iz inozemstva, jer su trebali preuzeti đakonsku službu za sve jeruzalemske i palestinske kršćane. Otvorenost Duhu Svetomu omogućavala im je da vide nevolje krštenika i da priskaču u pomoć tješeći. Mudrost im je bila potrebna da od malo crkvenih dobara pravedno dijele svima potrebnima a također da prikupljaju darove imućnijih vjernika potičući ih da rado daju za potrebe crkvene zajednice. Svih sedam imali su grčka imena koja su Židovi uzimali radi dodira s Grcima i Rimljanima: Stjepan, Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikola.
Po izboru sedmorice đakona "riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika..." (r. 7). To znači da su i đakoni propovijedali, što se kasnije vidi iz Stjepanova djelovanja u Jeruzalemu (gl. 7) i Filipova djelovanja u Samariji (gl. 8) i Cezareji (21, 8-9).
Pripjevni psalam (Ps 33) jest himan Bogu kao vladaru svih naroda i jedinom spasitelju. Stih "hvaliti ga pristoji se čestitima" izraz je svijesti starozavjetnoga svećeničkog naroda Božjeg. Vjernička zajednica izvršuje svoju svećeničku zadaću slaveći Boga za njegovu dobrotu prema svima ljudima.

Rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk (1 Pt 2, 4-9)

Ovaj odlomak Prve Petrove prikazuje uzvišenost i odgovornost kršćanskoga vjerničkog poziva. Sav je satkan od citata ili aluzija na Stari zavjet. Misao o "kamenu koji odbaciše graditelji a koji postade kamen zaglavni" (r. 4 i 7) uzeta je iz Psalma 118,22 te Izaije 28, 16. U stara vremena kod Izraelaca i drugih naroda bila je to poslovica primjenjivana na situacije obrata: kamen koji su stručnjaci proglasili neprikladnim za važno mjesto u građevini postao je s vremenom zaglavni ili najvažniji kamen. Tom poslovicom Izraelovi proroci prikazivali su svoj vidljivi neuspjeh i vjeru da će Bog iz njihova djelovanja izvesti trajne duhovne plodove. Tom poslovicom Izraelci raspršeni među jače i brojnije poganske narode izricali su svoju vjeru da preko njih Bog djeluje u svijetu. Stoga nije čudno što su novozavjetni pisci često primjenjivali ovaj psalamski usklik na Isusa raspetog i uskrslog (osim ovdje, usp. još Mt 21, 42; Dj 4, 11; 1 Kor 3, 11 i Ef 2, 20). Krist Gospodin postao je kamen živi i kamen zaglavni koji drži građevinu Crkve. Svi koji su na njega kršteni dobivaju udio na njegovoj egzistencijalnoj čvrstini.
Zato se trebaju "kao živo kamenje ugrađivati u duhovni dom za sveto svećenstvo da prinose žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu" (r. 5). Izraelci su nazvani narodom i kraljevstvom svećenika (usp. Izl 19, 5-6) u smislu da svojim bogoštovljem ispravno slave Boga, dok ga poganski narodi vrijeđaju štujući idole. Dakle, prvotni je smisao svećeničkog obilježja vjerničke zajednice u radosnom iskazivanju slave i časti Bogu Stvoritelju i Izbavitelju. To kršćani čine ako prinose Bogu duhovne žrtve po Isusu Kristu. Najvažnija duhovna žrtva svakako je spomen-čin Isusove smrti i uskrsnuća - euharistijska žrtva i gozba. Da bi sadržajno slavili euharistiju, trebaju u nju ugrađivati svoj svagdanji život kao pripravu i zahvalu. Prinositi Bogu žrtve po Isusu Kristu znači priznavati ga za "kamen odabrani i dragocjeni" (r. 6) te udruženo s njime kao Velikim svećenikom novozavjetne zajednice slaviti Boga iz svoje svagdanje situacije.
Za ovo je potrebna osobna i zrela vjera. Zato sveti pisac kaže: "Vama, dakle, koji vjerujete -čast! A onima koji ne vjeruju... kamen spoticanja, stijena posrtanja" (r. 7-8). Za krštenike je Isus uskrsli kamen zaglavni ili čvrsti nosač životne zgrade. Za one koji odbijaju povjerovati u njega on je, prema Izaijinu proročkom izričaju, stijena posrtanja (usp. Iz 8, 14). Krštenici su postali "sveti puk, narod stečeni". To su odlike starozavjetnog naroda Božjeg prenesene na krštenike poganskog podrijetla. Kao što je Bog Izraelce izveo iz Egipta te ih učinio svojim narodom i osposobio ih da ga ispravno štuju, tako je postupio i prema krštenicima iz svih naroda. Učinio ih je svećeničkom zajednicom i rodom izabranim. Ne da se prave važnijim od ostalih, nego da "naviještaju silna djela Onoga koji ih iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu" (r. 9). Svećeničko dostojanstvo crkvene zajednice odlika je i zadatak. Crkva jest i sve više postaje svećenički narod Božji, ako Boga revno slavi u svom bogoslužju i ako pojedini kršćani svoje osobne žrtve pridružuju žrtvi Kristovoj u Crkvi.

Proslavljeni Krist -Put, Istina i Život (Iv 14, 1-12)

U ovom odsjeku oproštajnoga govora Isus potiče učenike na vjeru u Boga i na vjeru u sebe. "Neka se ne uznemiruje srce vaše" (r. 1) - odnosilo se povijesno na učenike pred smrt Isusovu, ali se odnosi na Crkvu svih vremena: tko vjeruje u Boga i Krista, nema razloga biti životno nemiran, nijedna katastrofa ne odvaja ga od Boga s kojim je povezan po Kristu. Zatim Isus govori da kod njegova Oca ima puno stanova za sve učenike te da odlazi pripraviti učenicima mjesto. Isusova smrt i uskrsnuće otvaraju ljudima pristup u Božju intimnu blizinu. Kad bude proslavljen po smrti i uskrsnuću, Isus će ponovno doći k svojima učenicima i pripravit će im vječne stanove kod Boga. Na Tomino pitanje o putu Isus odgovara da je on Put, Istina i Život. U grčkom izvorniku ovdje stoji član pred tri metaforične imenice. Zato naši prevoditelji to ističu pomoću velikog slova: proslavljeni Krist je jedincati Put, sama Istina i pravi Život. On je put istiniti koji vodi u pravi život. Slikom puta Sveto pismo prikazuje čovjekov životni hod, traganje za ispunjenjem i srećom. Tko pridružen Isusu raspetom i proslavljenom hoda stazama života, nalazi životnu istinu i vječni život. Isus traži da ljudi "upoznaju" njega kako bi pravo poznavali Oca nebeskog. "Upoznati" u biblijskom smislu riječi znači izbliza doživjeti, otkriti prijateljevanjem i učeničkim hodom za Isusom. U punoj svijesti da je svakom žilicom svoga bila poslušno objavljivao Boga, Isus govori: "Tko vidi mene, vidi i Oca" (r. 9). U Isusovim djelima i riječima nazočan je Bog. Isus Boga čini bliskim i dostupnim svojoj ljudskoj braći i sestrama. On ne govori ništa "od sebe" (r. 10). Sav je "u Ocu" u smislu da je s njime intimno povezan te nastoji činiti i govoriti samo ono na što ga Otac potiče. Zato u punoj svijesti svoga nadnaravnog dostojanstva ističe da je Otac u njemu (r. 11). Na kraju današnjeg odlomka Isus najavljuje vjernicima da će činiti djela veća od njegovih zato što on "odlazi Ocu" (r. 12).
Ovaj odlazak, odlazak je u smrt i uskrsnuće. On vjeruje da pristankom na nasilnu smrt kao sastavni dio njegova dotadašnjega mesijanskog djelovanja počinje biti još bliži Ocu. Također vjeruje da će ga Otac proslaviti po uskrišenju.
Djela Isusova možemo činiti u svijetu zato što smo krštenjem i vjerom njemu pridruženi. Uključeni u njega, koji je Put, Istina i Život, mi smo svećenički narod Božji. Osposobljeni smo i zaduženi da Boga častimo, svjedočimo i naviještamo ljudskoj braći i sestrama. Tako jesmo i sve više postajemo svećenički narod Božji.