Upravi naša srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna

Prema zapisu hodočasnice Eterije, jeruzalemski kršćani slavili su potkraj 4. stoljeća jednom svetkovinom Kristovo uzašašće i silazak Duha kao završetak Isusova spasenjskog djela. Bilo je to na Pedesetnicu. Međutim, otprilike u isto vrijeme, kršćani po drugim gradovima uvode poseban blagdan uzašašća i pritom čitaju izvještaj iz Djela apostolskih o uzašašću Uskrsloga, koji je "poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem" (Dj 1,3).
Uzašašće kao posebna svetkovina vazmenog ciklusa tako se brzo proširilo da je Augustin u svom Govoru 149 istaknuo dvadesetih godina 5. stoljeća kako se ona slavi po svemu krugu zemaljskom.
Sadržaj otajstva što ga danas slavimo izvrsno prikazuju misne molitve i predslovlje. Tako u zbornoj molitvi prosimo da nas Bog obdari svetom radošću i zahvalnošću zato što je "Kristovo uzašašće i naše uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist, naša Glava". Slavimo događaj spasenja kad je proslavljeni Krist ušavši u slavu Očevu uzdignuo i sve nas zato što smo ljudi, posebno ljudi kršteni u njega kao Glavu njegova Tijela koje je Crkva.
Ista misao prisutna je u predslovlju:
"Nije nas napustio, nego nam je dao nadu
da ćemo kao udovi njegova Tijela
biti s njime u istoj slavi gdje je On,
naša Glava i prvijenac."
U popričesnoj zahvaljujemo što nam Bog već na zemlji daje udjela u nebeskom slavlju te vapimo: "Upravi, molimo te, kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna."
Prvo i drugo čitanje isto je u sve tri liturgijske godine. Za evanđelje imamo izvještaje Mateja, Marka i Luke o Isusovu i uzašašću. U ovoj, Matejevoj godini čitamo Matejev izvještaj. U njemu je značajno što Uskrsli i Uzašli ostaje sa svojim vjernicima do svršetka svijeta. Za Mateja je Crkva zajednica Emanuela, zajednica krštenih u Oca, Sina i Duha, među kojima je trajno prisutan uskrsli Krist kao Emanuel - Bog s nama.

Primit ćete snagu Duha i bit ćete mi svjedoci! (Dj 1, 1-11)

U ovom čitanju u okviru današnje liturgije naglasak je na Isusovu uzašašću kao događaju koji učenike potiče na svjedočko djelovanje u svijetu. Riječi upravljene povijesnim svjedocima tiču se svakog sudionika današnjeg bogoslužja: "Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo" (r. 11). Lukin izvještaj ovdje predstavlja prijelaz od "djela Isusovih" na "djela Crkve" pod vodstvom Dvanaestorice.
"Teofil" i "prva knjiga" spominju se na početku trećeg evanđelja. Luka je svoje evanđelje posvetio uglednom obraćeniku poganskog podrijetla koji je vjerojatno pomogao snositi troškove pisanja i prepisivanja. Istom uglednom vjerniku posvećuje svoju "drugu knjigu", koja je povijest propovijedanja evanđelja od Jeruzalema do Rima. "Mnogim dokazima pokazao da je živ" (r. 3) - jest način kako su apostoli propovijedali uskrsnuće Kristovo slušateljima grčkog podrijetla i mentaliteta. Isus je uskrsnućem ušao u konačni život, postao je sami život.
"Bit ćete kršteni Duhom Svetim" (r. 5) - znači da će Duh plašljive apostole ohrabrivati u misionarskom djelovanju te ih upućivati u prilagođeno naviještanje evanđelja. Apostoli pitaju hoće li uskrsli i proslavljeni Krist "u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo" (r. 6). Na početku je Luka naveo da je Uskrsli kroz četrdeset dana govorio apostolima o kraljevstvu Božjem (r. 3). Očito da im je "otvarao pamet da razumiju Pisma" (Lk 24, 45). Kraljevstvo Božje nastupa i po Isusovoj smrti i uskrsnuću. Pitanje apostola na dan uzašašća Isusova izraz je čežnje za punim očitovanjem Božjeg kraljevstva i želje da izraelski narod, iz kojeg je Krist i koji je odabrani narod Božji, bude obnovljen u svojoj samostalnosti. Kao Židovi, apostoli su smatrali da će se Božja vladavina potpunije očitovati ako Izrael bude vraćen u svoje puno dostojanstvo i pravo među narodima svijeta. To se događalo u vremenu kad je Izrael bio podložan rimskoj državi, oko 800.000 Izraelaca živjelo u vlastitoj domovini a oko 4,000.000 diljem rimske države. Isus odgovara da ne spada na apostole znati "vremena i zgode koje je Otac predodredio u svojoj vlasti" (r. 7). Time potiče na strpljivost i najavljuje dugo razdoblje djelovanja Crkve prije svršetka svijeta. Apostoli imaju zajedno s ostalim vjernicima biti svjedoci Isusovi "u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja svijeta" (r. 8): To je plan djelovanja prvih misionara: među Židovima Jeruzalema i domovine, među Samarijancima koji su polupoganski narod i među svim narodima svijeta. Luka će završiti Djela apostolska Pavlovim propovijedanjem u Rimu kao središtu Rimskog Carstva. Kad je evanđelje došlo do Rima, doći će i do kraja Carstva.
Iz ovog izvještaja vidimo da je Isusova proslava po uzašašću početak svjedočkog djelovanja njegovih učenika u svijetu. Uzašašće je zato "radni blagdan" koji nas potiče na svjedočko življenje i naviještanje u razdoblju između Isusova sjedanja zdesne Ocu i ponovnog dolaska o svršetku svijeta.

Posjede ga sebi zdesna na nebesima (Ef 1, 17-21)

Ovaj odlomak Poslanice Efežanima dio je molitve za duhovnu mudrost kršćana. Molitva se odnosi na uočavanje i prihvaćanje Božjeg plana spasenja koji je u Kristu objavljen i izvršen, a po Crkvi se nastavlja kroz povijest. U ovom molitvenom odlomku sveti pisac zove Boga "Bogom Gospodina našega Isusa Krista, Ocem slave" (r. 17). Zato što po Kristu izvodi svoj plan spasenja o punini vremena. Taj se plan sastoji u tome da razjedinjeno čovječanstvo "uglavljuje u Kristu" (r. 10), povezuje pod spasenjskim vrhovništvom proslavljenog Krista. Bog je i Otac slave, jer je u svoju slavu uveo svoga utjelovljenog Sina, a istu slavu sprema Kristovim sljedbenicima.
Apostol moli da snagom Duha vjernici "spoznaju koje li nade u pozivu njegovu" (r. 18). To je poziv na vjeru. "Baština njegova među svetima" jest duhovna baština krštenika. Poziv na vjeru odvija se u Crkvi kao zajednici posvećenih. Bog iskazuje svoju beskrajnu veličinu "prema nama koji vjerujemo" (r. 19). Poziv na vjeru u Crkvi proslavljenog Krista izraz je nezasluženog milosrđa Božjeg i snage. Bog je očitovao svoju snagu u Kristu "kad ga je uskrisio od mrtvih i posadio sebi zdesna na nebesima" (r. 20). Ovo je kerigmatska ili propovjednička formulacija uzašašća Kristova iz vremena prije nego su bila napisana evanđelja. Uzašašće je završni čin Kristove proslave, jer je sjedanje zdesne strane vladarove u ono doba smatrano promaknućem na časni položaj. Time je Uzneseni ili Uzašli dobio kao čovjek udio u Božjem dostojanstvu i moći. Zbog toga Crkva ga časti u svojoj liturgiji štovanjem koje je pridržano samo Bogu.
U tom proslavljenom stanju Krist je "iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva" (r. 21). Prema 6,12 vidimo da su "Vrhovništva i Vlasti" upravljači "ovoga mračnoga svijeta" i zli duhovi protiv kojih se vjernici imaju boriti u toku svoga zemaljskog proputovanja. U ono doba ljudi su vjerovali da o njihovoj sudbini odlučuju ovi zli duhovi. Njih i nas Apostol tješi da je uskrsli i proslavljeni Krist moćniji od tih sila. Ne trebamo živjeti u strahu da je djelovanje Sotone u današnjem svijetu moćnije od djelovanja Božjega.

Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta (Mt 28, 16 20)

Marko u 16,19 i Luka u 24, 51 izričito spominju uzašašće kao odvojeni i primjetljivi događaj. Matej u ovom izvještaju ne spominje izričito uzašašće, jer je ono za njega uključeno u uskrsnuću kao činu eshatonske proslave Raspetoga. Ovaj izvještaj podsjeća na starozavjetne događaje ustoličenja.
Događa se susret Uskrsloga i jedanaestorice "u Galileji, na gori" (r. 16). Time Matej namjerno podsjeća na Isusov uzlazak na goru u toku mesijanskog djelovanja (usp. 5, 1; 8, 1; 17, 1). Matej time uspoređuje Isusa s Mojsijem, koji je na gori Sinaju dobio od Boga Deset zapovijedi. Isus na novozavjetnoj gori objave daje novu objavu a pred ulazak u nebesku slavu daje se prepoznati i šalje učenike na misionarsko djelovanje među poganskim narodima. Učenici padaju ničice pred preobraženim i uskrslim Kristom. Iskazuju mu štovanje koje se tim stavom iskazuje jedino Bogu.
"Vlast na nebu i na zemlji" (r. 18), koju je Isus dobio uskrsnućem i proslavom, nije tiransko gospodarenje nad ljudima i prirodom, nego moć spašavati, okupljati, osmišljavati. U toj novoj moći razlog je Isusova misionarskog naloga: "Pođite dakle i činite mojim učenicima..." (r. 19). Sadašnje stanje proslavljenosti i spasenjske sposobnosti tiče se svakog čovjeka pod suncem. Krist ima što ponuditi svim ljudima, svih naroda i vremena. On to želi činiti preko svojih apostola i njihovih nasljednika, ali i preko svih krštenih. Karakteristično je prema Matejevoj verziji uskrsnog mandata da apostoli trebaju ljude poganskih naroda činiti Isusovim učenicima. Biblijski je učenik osoba koja za Učitelja neprestano hoda, s njime prijateljuje, uz njega doživotno ostaje. Nije dovoljno naučiti učiteljev nauk. Valja pristajati uz Učiteljevu osobu. One koji se odazovu na takav poziv propovjednici trebaju krštavati u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. To je čin priznavanja vrhovništva Očeva, Sinova i Duhova nad sobom. Čin uključivanja u saveznički odnos s Ocem, Sinom i Duhom. Čin vrhovne posvećenosti vrhovnom biću. Oni koji se tako odazovu na učeništvo trebaju obdržavati sve što je Isus zapovjedio. Svojim životom trebaju odražavati svoju vjeru.
Uskrsli na kraju obećava da ostaje sa svojim vjernicima do svršetka svijeta. Time podsjeća na obećanje anđela o Emanuelu. U Mt 1, 23 anđeo je Josipu najavio da će Marijin dječak biti Emanuel - Bog s nama. Kasnije, u toku mesijanskog djelovanja, Isus je najavio da će biti ondje gdje se dvojica ili trojica saberu u njegovo ime (18, 20). Na molitvu ali i u crkveno zajedništvo. Zato je za Mateja Crkva zajednica Emanuelova u kojoj je trajno prisutan i po kojoj kroz povijest svijeta djeluje uskrsli Krist.