Učenički hod za Učiteljem koji oprašta

Najstariji pisani podatak o spomenu prvomučenika Stjepana nalazimo u Kalendaru iz Nikomedije, sastavljenom oko god. 363. Tamo je rečeno da kršćani Istoka slave 26. prosinca spomen sv. Stjepana. Kako je to kalendar koji odražava raniju praksu, očito je da je spomen sv. Stjepana uveden na ovaj dan prije nego je Rimska crkva počela slaviti Božić 25. prosinca. Kad je sredinom IV. stoljeća Rim preuzeo od Istoka spomen sv. Stjepana, zadržao ga je na danu 26. prosinca. God. 415. donesene su u Rim moći sv. Stjepana iz Palestine i pohranjene u kripti crkve sv. Lovre izvan zidina. Od tada se ustalio spomen prvog mučenika Crkve na drugi dan Božića.
U misi se božićno otajstvo spominje u prefaciji, koja mora biti božićna, i u popričesnoj molitvi u kojoj zahvaljujemo Bogu na obilju njegovih darova jer nas spašava rođenjem svoga Sina i razveseljuje blagdanom mučenika Stjepana. Mučenici su prvi u Crkvi dobivali liturgijski spomen, jer su se od sredine II. stoljeća kršćani na godišnjicu mučenika okupljali na njihovim grobovima, slavili euharistiju u znak vjere da je pokojnik hrabro posvjedočio svoju vjeru snagom krsne pridruženosti Kristu raspetom i uskrslom te da je u nebeskoj slavi. Afrički biskup sv. Ciprijan (200-258) svjedoči u Pismu 39: "Sjećate se da u njihov spomen prikazujemo žrtve kadgod slavimo godišnjicu njihova mučeništva".

Židov helenist i sljedbenik Isusov (Dj 6, 8-10; 7, 54-59)

Za prvo čitanje imamo odlomak iz dvaju jedinih poglavlja Dj u kojima se spominje Stjepan. Na početku 6. poglavlja zabilježio je Luka da "Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice". Dvanaestorica na to traže "sedam muževa na dobru glasu" između nezadovoljnih krštenika te ih postavljaju "nad ovom službom" polaganjem ruku. Iako se u tom tekstu Sedmorica ne nazivaju đakonima, tradicija ih je tako nazvala zato što pastoralne poslanice razlikuju tri grupe crkvenih predstojnika: episkope, prezbitere i đakone. Sam naziv "đakon" govori da su bivali zaduživani za ispravno vođenje i dijeljenje crkvenih materijalnih dobara, a pomagali su Dvanaestorici i u propovijedanju riječi Božje. Tako Luka u Dj 8 prikazuje djelovanje đakona Filipa u Samariji.
Kao helenist ili Židov povratnik u Jeruzalemu Stjepan je vjerojatno na same Duhove pristao uz Isusov pokret primivši krštenje. Židovi domoroci nisu imali najbolje mišljenje o svojim sunarodnjacima povratnicima zato što su ovi govorili grčki u kući i sinagogalnom bogoslužju a uz to su "podlegli" mentalitetu grčkog univerzalizma. Medu istaknute krštene heleniste u Jeruzalemu spadali su također Barnaba te kasnije Pavao. Stjepan je brzo uvidio da je Isusov pokret univerzalna religija, ali je domaćim sunarodnjacima želio dokazati da je raspeti i uskrišeni Galilejac Mesija na kojem se ispunjavaju starozavjetna obećanja o Davidovu potomku. Njegov govor u 7. glavi Dj je najduži i najpolemičniji govor od njih 24, koliko ih Luka donosi. Povod govoru je optužba pred Velikim vijećem u Jeruzalemu da Stjepan "govori protiv svetog mjesta i Zakona... Isus Nazarećanin razvalit će ovo mjesto i izmijeniti običaje koje nam dade Mojsije" (6, 13). Iz takve optužbe naslućujemo da se Stjepan zalagao za dokidanje suvišnih disciplinskih obaveza koje bi poganima ometale ulazak u Crkvu a nekršteni Židovi su to smatrali napadom na njihov nacionalni identitet. Stjepan svoj govor drži pred Velikim vijećem i trebao bi se braniti. On to ne čini nego napada suce i tužitelje što su tvrdoglavo odbacili Isusa a i dalje se "opiru Duhu Svetomu" kad progone Isusove sljedbenike (7, 51-53).
U našem današnjem čitanju imamo reakciju sudaca na Stjepanov govor: bijesne i odlučuju da ga smaknu. Stjepan "ugleda slavu Božju i Sina čovječjega gdje stoji zdesna Bogu". Bog se očituje u prilog svome sluzi koji je njegov vjerni svjedok. Isus je u stanju uskrsne proslavljenosti s Bogom koja je razlog da njegovi sljedbenici propovijedaju oproštenje grijeha svim narodima i krštavaju one koji uzvjeruju (usp. Lk 24, 47-48; Mk 16, 15-16). Proslavljeni Krist stoji zdesne Božje. To znači da prati život i rad svojih sljedbenika i spreman im je priskakati u pomoć.
Stjepan je osuđen na židovsku smrtnu kaznu: kamenovanjem. To se moglo zbiti god. 36. kad je Pilat opozvan sa službe iz Judeje a novi upravitelj još nije bio preuzeo službu. Dok su izvršitelji smrtne kazne obavljali svoj posao Stjepan je, poput Isusa s križa, predao svoj duh - što znači slobodno prihvatio nasilno okončanje života kao sastavni dio njegova svjedočkog djelovanja u svijetu. Isus je, međutim, s križa molio: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj", a to je citat iz Ps 31 ,6 osim prve riječi "Oče". Bila je to večernja molitva pobožnog Židova na kraju dnevnog posla. Išao je u postelju zahvalan što je mogao obaviti svoje dnevne obaveze, a Isus je na križu pošao u smrt svjestan da je ispunio svoju zadaću. Stjepan mjesto psalamskog zaziva govori: "Gospodine Isuse, primi duh moj!" U Isusu proslavljenom patniku tražio je snagu za svoje djelovanje i sada njemu predaje svoj duh. Po uzoru na Isusa, koji je s križa postupio onako kako je učio, Stjepan oprašta svojim mučiteljima: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Time Luka pokazuje sličnost između Isusove i Stjepanove smrti: kod obojice su na procesu nastupili lažni svjedoci; obojica na procesu spominju Sina čovječjeg kao sveopćeg suca; obojica predaju duh Bogu, obojica mole za progonitelje. Tako uskrsli Krist nastavlja djelovanje preko svojih svjedoka, bez obzira da li umiru prirodnom ili nasilnom smrću.
U zbornoj molitvi današnjeg blagdana prosimo da nasljedujemo "ono što danas slavimo: da umijemo i neprijatelje ljubiti, jer svetkujemo nebeski rođendan prvomučenika Stjepana, koji je molio i za svoje progonitelje." Kao što je Isus na procesu protestirao protiv nepravde, tako je i Stjepan. Tako trebamo i mi. Mi često opraštamo ali dugo pamtimo ožiljke rana koje su nam drugi zadali. Po zagovoru Stjepana tražimo snagu da opraštamo zato što oproštenje - Božje i ljudsko - trebamo.

Zakloni me od zavjera ljudskih

Psalam 31, iz kojega je današnji pripjev je zahvalnica vjernika koji je izbavljen od progonstva i bolesti. On tu zahvalnicu izriče u hramu nazivajući Boga najprije svojom hridinom i tvrđavom spasa. Zatim predaje Bogu duh svoj - nefeš. To je sav čovjek ukoliko ima u sebi nešto duhovno, ukoliko od Boga potječe i za Bogom teži. Izriče svoje pouzdanje u Boga i - svjestan da će ljudska zloba i dalje biti prisutna u njegovu životu vapi: "Zakloni me... od zavjera ljudskih". Isus je uzevši stih iz ove psalamske pjesme s križa pokazao da su psalmi životne pjesme vjernika. S njime i njegovim vjernim svjedokom Stjepanom i mi predajemo svoj duh Bogu koji nam životne udarce čini snošljivima i patnje sadržajnima.

Duh Oca vašega govori u vama (Mt 10, 17-22)

Za evanđelje imamo dio Isusova govora Dvanaestorici pred galilejsko poslanje (Mt 10, 5-42). Pred sam govor Matej je stavio izbor Dvanaestorice te donio njihov popis na čelu s Petrom i na začelju s Judom Iškariotskim. Šalje ih Isus da propovijedaju ono što i on: "Približilo se kraljevstvo nebesko" (Mt 4, 17 i 10, 7). Govor Dvanaestorici u strogom smislu završava retkom 15, jer se taj dio odnosi na povijesne prilike u Galileji Isusova vremena. Ono što slijedi su različite izreke upućene budućim propovjednicima. Matej ih je ovdje sabrao radi svog rasporeda: odsjek govora, odsjek događaja. "Pred upravitelje i kraljeve" mogli su voditi Isusove propovjednike samo u vremena nakon Uskrsa (r. 18). Također u razdoblju službenog progona od strane poganske vlasti mogli su nekršteni ukućani predavati državnom sudu svoju krštenu braću i roditelje (r. 21-22). Očito da su poslijeuskrsni sastavljači grade o Isusu proširili njegove povijesne izreke o progonima a Matej ih je ovdje stavio. Bez obzira da li će progoni dolaziti od strane Židova ili rimske poganske vlasti, Isus od svojih sljedbenika traži da ne čekaju "bolja vremena". U svijetu kakav jest i ondje gdje ih providnost Božja postavi trebaju biti njegovi svjedoci. Uvjerava ih da će unatoč njihovoj nemoći Božje djelo u svijetu uspijevati zato što će Duh Sveti govoriti "u vama". Ivan bi rekao da će ih Duh Paraklet uvoditi u svu istinu (usp. Iv 16, 13). Davat će im snage ne samo da nastave svjedočki djelovati nego i da prilagođeno naviještaju evanđelje, vodeći računa o duhovnim potrebama ljudi kojima ih Bog šalje. Ovo nije garancija uspjeha svakog župnika, ili profesora teologije i biskupa nego obećanje da će Bog biti sa svim Isusovim sljedbenicima ako ponizno i ustrajno budu svjedoci Kristovi u povijesnom svijetu.