Učenički doprinos svijetu

Današnjoj liturgiji daje ton kratki odlomak iz Govora na gori koji pretpostavlja blaženstva što smo ih razmatrali prošle nedjelje. Blaženstva je Isus uputio učenicima kao onima koji pristaju ne samo uz njegov nauk nego ponajprije uz njegovu osobu, koji žive njegovim svjedočkim i poniznim stilom života. On u današnjem evanđelju dovikuje svima nama da smo sol zemlji i svjetlo svijetu ako svoje učeničko pristajanje uz njega dosljedno živimo. Ovo nisu pohvale na temelju kojih bismo imali pravo sebe precjenjivati a osobe drukčijih uvjerenja podcjenjivati, nego poticaji i opomene da budemo ono što jesmo.
Starozavjetna podloga Isusovu pozivu da po djelima milosrđa budemo sol zemlji i svjetlo svijetu jest odlomak iz propovijedi proroka u vremenu obnove nakon povratka iz babilonskog sužanjstva: "Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini" (r. 9-10). Ove nedjelje poziva nas Gospodin Isus na otvorenost prema svijetu koji nas treba i u kojem živimo svoju kršćansku pripadnost Crkvi i Kristu. Taj poziv ujedno je poticaj da postanemo svjesni kako svijetu najviše pridonosimo ako sve više postajemo ono što jesmo: Kristovi učenici, obasjani njegovim svjetlom, od njega zasoljeni i osposobljeni da sole.
U darovnoj molitvi zahvalno priznajemo da nam Bog daje jelo i piće za održavanje vremenitog života te molimo da nam ova zemaljska dobra postanu otajstvo vječnoga spasenja. Time mislimo na kruh i vino koje prinosimo kao žrtvu i blagujemo kao gozbu, ali i na ostala materijalna dobra kojima su kruh i vino izvrstan simbol. Od "svijeta" dobivamo svoje žrtvene i gozbene darove pa svijetu dugujemo usluge koje mu možemo dati upravo ovim što jesmo. Ta je misao još više prisutna u popričesnoj:
"Bože, htio si
da jedemo od jednog kruha i pijemo iz jedne čaše.
Daj da životom budemo jedno u Kristu
i u radosti plodni za spasenje svijeta."
Učeništvo je dar koji nas osposobljava za aktivnu prisutnost u svijetu. Nismo li odviše zatvoreni u svoj vjernički krug, kao da nas se ne tiče svijet oko nas?

Dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenoga (Iz 58, 7-10)

Građa poglavlja 56-66 u Izaijinoj knjizi sadrži propovijedi jednog ili više proroka iz vremena od oko 538. do oko 500. pr. Kr. Prorok je djelovao među povratnicima iz sužanjstva, poticao ih na vjersku i nacionalnu obnovu, zalagao se za socijalnu pravdu i iskrenu religioznost.
Ovo je dio prorokove propovijedi o ispravnom postu. U dijelu govora prije našeg današnjeg odlomka prorok kritizira formalistički post za vrijeme kojeg se imućni Izraelci svađaju, sklapaju unosne poslove i tlače siromašne sunarodnjake. Ispravan je post ako u isto vrijeme vjernici dijele svoj kruh sa siromahom, primaju na konak beskućnike, daju odjeću golima i "ne kriju se od onoga tko je njihove krvi". Iz ovog naslućujemo da su bogati smatrali kako mogu biti religiozni ne obazirući se na siromašne sunarodnjake. Brinuli su o vlastitoj karijeri i imanju, zatvarajući oči pred oskudnim sunarodnjacima. One koji budu postili uz obavljanje navedenih djela milosrđa pratit će slava Gospodnja. Ako na njima ima sjaja, onda to dolazi od Boga.
Vjernici trebaju iz svijeta u kojem žive otklanjati "jaram i prst ispružen" (r. 9). To je jaram gladi i bolesti, nepravde i progona te prst ispružen na vapaj i prijetnju nezbrinutih. Onima koji tako budu postupali te još hranili gladne i pravdom sitili potlačene, sjat će svjetlost. Prorok kaže: "tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati" (r. 10). Svjetlost obasjanih, onih koji žive u svjetlu riječi Božje.
Ova prorokova propovijed izvrsno pomaže da pravo razumijemo Isusov poziv učenicima da budu sol zemlji i svjetlo svijetu.
Psalam 112 mudrosna je pjesma s pohvalama biblijskom pravedniku. U njegove vrline spadaju milostivost, spremnost na pozajmljivanje sirotinji, pravičnost, stalna oslonjenost na Boga. Takvim pravednicima "sviće ko svjetlost u tami", kako kaže pripjevni dio. Obasjani od Božje riječi i milosti, mogu obasjavati ljudsku braću i sestre.

Ne na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj (1 Kor 2, 1-5)

Ovim odlomkom nastavljamo Prvu Korinćanima, i to odsjek u kojem se Pavao osvrće na ljudsko vrednovanje propovjednika među prvim povijesnim čitateljima. Svjestan da obraćeni Grci puno drže do ljudske mudrosti i govornikove vještine, apostol ističe da nije došao "s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati svjedočanstvo Božje" (r. 1). Namjerno se nije htio prilagoditi bolesnoj grčkoj retoričkoj modi ne htijući "znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga" (r. 2). "Znati" je ovdje "priznavati, ispovijedati, iskustveno doživljavati". Toliko je bio zanesen otajstvom Krista raspetog i uskrslog da je vjerovao u prodornost evanđeoske poruke bez ljudskog uljepšavanja. "Slab, u strahu i velikom drhtanju" kao da podsjeća na bolest koju Pavao u 2 Kor 12, 7-10 spominje kao "trn u tijelu, anđela sotonina". Iako ne govori precizno, iz konteksta je jasno da je riječ o zamjetljivoj i primjetnoj tjelesnoj mani koja je slušatelje mogla odvraćati od naviještene poruke. Međutim, Apostol se osvjedočio da po njemu baš takvom Bog djeluje. Propovijedao je u "pokazivanju Duha i snage" (r. 4). Riječ je o dokazu ili očitovanju Duhove snage u samom propovjedniku i u krštenicima u kojima je Duh probudio vjeru te nakon krštenja budi u njima karizme.
Redak 5 značajan je: vjera odraslih vjernika treba biti promišljena, osobno usvojena, razumom opravdana i prihvaćena, ali ona ne počiva na čisto ljudskoj mudrosti. Bitno svojstvo objavljene religije te vjere kao osobnog pristanka uz Boga objavitelja jest da se oslanja na Božju snagu.

Sol zemlji i svjetlo svijetu (Mt 5, 13-16)

Prošle smo nedjelje razmatrali kako je Isus proglasio blaženima one koji ostaju otvoreni za Boga i ljude i onda kad su siromašni, žalosni, nesposobni odgovoriti nasiljem na nasilje, gladni. Oni tu otvorenost pokazuju iskazivanjem milosrđa i uspostavljanjem mira među ljudima. Ovaj odlomak pretpostavlja blaženstva, jer je i ovdje Isusova riječ upravljena ponajprije učenicima.
Izreku o soli upotrebljavali su ljudi Isusova vremena u različitom kontekstu. Tako rimski pisac Plinije Stariji (23-79) kaže: "Nihil esse utilius sale ac sole -Ništa nije korisnije od soli i sunca." U SZ među ono što je čovjeku nužno za život ubrojena je i sol (Sir 39, 26-27) te je određeno da se "svaka žrtva prinosnica posoli" (Lev 2, 13). To bi mogla biti aluzija na tzv. "savez sklopljen pomoću soli" (usp. Br. 17, 19; 2 Ljet 13, 5), jer se vjerovalo da blagovanje posoljenog jela stvara među sudionicima posebno zajedništvo. Aludirajući na svagdanju upotrebu soli, koja jelu daje okus te čisti i čuva od rastvaranja, Isus potiče učenike da budu sol zemlji. Time ne govori svijetu, nego učenicima da imaju poslanje u svijetu i da bi postali beskorisni kad to specifično učeničko poslanje ne bi vršili. Egzegeti se ovdje muče da usklade današnje znanje kemije -prema kojem sol, ako je prava, ne može izvjetriti - sa znanjem Isusa i njegovih povijesnih slušača o soli. Neki upozoravaju na sol koja se dobivala iz Mrtvog mora pa je zbog drugih primjesa brzo postajala neupotrebljiva. Iz konteksta je očito da učenici postaju i ostaju sol zemlji po djelima ljubavi, milosrđa, izmirenja.
"Grad na gori sazidan" u Isusovo doba bio je Korozain i neki drugi galilejski gradovi. Takav se grad sa svojim zidovima vidio izdaleka. Slično se u palestinskom domaćinstvu Isusova vremena uljana svjetiljka stavljala na svijećnjak kako bi svi ukućani profitirali od njezina svjetla. Za Izraelce Bog je svjetlo (usp. Ps 18, 29; Mih 7, 8; Iz 60, 1-3) i njegova slava obasjava njegov saveznički narod: "Hajde, dome Jakovljev, u Jahvinoj hodimo svjetlosti" (Iz 2, 5). U tom starozavjetnom kontekstu Isus potiče učenike da zrače svjetlo kojim ih Bog obasjava. To će činiti po dobrim djelima konkretnim ljudima oko sebe. Iz konteksta cijelog Matejeva evanđelja očito je da su "dobra djela" više od triju klasičnih židovskih djela pobožnosti (milostinja, post, molitva), jer se Isus poistovjećuje sa svima koji pate (usp. Mt 25, 31-46). Cilj dobrih djela nije samohvalisanje, nego "slavljenje imena Božjega", priznavanje Boga prisutnog u vjernicima. Učenici su pozvani ponajprije kao zajednica da budu sol zemlji i svjetlo svijetu. Podržavajući jedni druge u vjernosti Kristu, zajednički postaju vjerniji svijetu ako mu neprestano nude ono čime ih Krist obogaćuje. To je najkvalitetniji doprinos kršćana izgradnji humanijeg svijeta.
Pavao kaže: "Nekoć bijaste tama, a sad ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite -plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina - i odlučite se za ono što je milo Gospodinu" (Ef 5, 8-10).
Na ovoj misi molimo od Gospodina snagu da više budemo ono što nas on čini u svijetu: sol i svjetlo. Ne zbog nas samih, nego zbog njega.