Radosno prepoznajemo i priznajemo Božje djelovanje

Prorok iz vremena obnove Jeruzalema među povratnicima iz babilonskog sužanjstva, iz čije propovijedi imamo danas odlomak za prvo čitanje, zove na radost nad Jeruzalemom te u Božje ime obećava utjehu. Isus u evanđelju šalje Sedamdesetdvojicu da propovijedaju nastup Božjeg kraljevstva, što je glavna tema Isusova propovijedanja. Propovjednici se pri povratku raduju nad doživljenim uspjehom, zadivljeni što se Bog njima služio u spašavanju drugih. Tako nas današnja liturgija potiče na prepoznavanje i priznavanje Božjeg djelovanja u Crkvi i po Crkvi. Na to nas potiče i zborna molitva:
Bože, ti si poniženjem svoga Sina
podigao pali svijet.
Udijeli svome narodu svetu radost.
Oslobodio si ga ropstva grijeha:
privedi ga uživanju vječnog veselja.
Radovati se što je Bog smrću i uskrsnućem Krista "podigao pali svijet" znači i danas prepoznavati Boga koji po Kristu snagom Duha djeluje u svijetu našeg vremena. Bog nas oslobađa ropstva grijeha te nas osposobljava i zadužuje da se sami otvorima njegovoj usrećujućoj vladavini i da ljudsku braću i sestre "podižemo" Bogu i Boga "spuštamo" k njima. Danas se sabiremo oko uskrslog Krista da bismo bolje prepoznavali i radosnije priznavali Božje djelovanje u Crkvi i u svijetu.

Bog mira, utjehe i radosti djeluje u svom narodu (Iz 66, 10-14)

Treći dio Izaijine knjige, poglavlje 56. do 66., po sadržaju i književnim odlikama razlikuje se od prvog u kojem su propovijedi povijesnog Izaije iz vremena 740. do 700. pr. Kr. Razlikuje se i od srednjeg dijela koji donosi propovijedi proroka iz babilonskog sužanjstva. Zato stručnjaci smatraju da Iz 56-66 sadrži gradu propovijedanu među povratnicima iz sužanjstva prilikom lagane i spore obnove svetog grada. Poglavlje 66 donosi dvije pjesme koje djeluju kao pogovor sabranim propovijedima ovog proroka. Naš današnji odlomak je iz druge pjesme koja prikazuje očišćeni Jeruzalem, zove na radost i najavljuje sveopći sud.
Prorok zna da među njegovim sunarodnjacima vlada potištenost uslijed malog broja povratnika iz sužanjstva i spore obnove. Prosvijetljen od Boga, on zove na radost nad Jeruzalemom kao slikom i znakom Božjeg spasotvornog djelovanja. Na hebrejskom je sama riječ "Jeruzalem" a i "grad" ženskog roda. Zato je u izvorniku usporedba Jeruzalema s majkom koja vlastitim mlijekom goji svoju djecu vrlo poetična i zorna. U hrvatskom, međutim, zvuči smiješno kao da muškarci doje djecu: "Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove." U izvorniku stoji njezine. Preko proroka Bog obećava Jeruzalemu mir, utjehu i procvat. Bog se uspoređuje s majkom koja nosi na rukama svoju djecu, miluje ih držeći ih na koljenima i tješi ih. "Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti..." daje naslutiti da su muškarci bili razočaraniji od žena. Upravo njih zove prorok na pouzdanje i marljiv rad: "Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama!" U skromnim početnim uspjesima vidi prorok zalog sigurnog spasenja koje Bog sprema. Za njega, onda, spasenje je bilo u što većem broju Židova koji se vraćaju u porušenu domovinu. Za nas, koji doživljavamo povijesnu Crkvu kao duhovni Jeruzalem, to je Crkva sastavljena od malih i velikih liturgijskih zajednica. To su župe u dijaspori i u mjestima s puno krštenih ali malo sudionika nedjeljne liturgije. Ruka Gospodnja je na njegovim slugama i službenicama i u takvim vjerničkim sredinama. Trebamo je samo prepoznavati i prihvaćati.
Psalam 66 je zahvala Bogu za djela učinjena cijelom narodu kroz povijest, ali i zahvala pojedinca koji nalazi osobne zgode i razloge zahvalnosti: "Dođite i gledajte
djela Božja" je prepoznavanje Božjih zahvata u povijesti naroda. "Dođite... pripovjedit ću što učini duši mojoj" je prepoznavanje Božjeg djelovanja u osobnom iskustvu. Pjevajući ili recitirajući ovaj psalam mi kao crkvena zajednica radosno priznajemo Božje djelovanje u Crkvi, ali i u našem osobnom životu.

Ni obrezanje ni neobrezanje, nego novo stvorenje (Gal 6, 14-18)

Povijesni povod poslanici Galaćanima bila je obrana krštenika poganskog porijekla od krivih učitelja koji su tražili da se obraćenici s poganstva obrežu i prihvate druge starozavjetne propise. Pavao je odlučno tražio da se pogani oslobode židovskih disciplinskih propisa, jer je dovoljna za spasenje krštenost na uskrslog Krista i odgovorno služenje kršćanskom slobodom. U današnjem odlomku Apostol još jednom sažima ukratko temu svoje poslanice zovući sve krštenike Izraelom Božjim za razliku od povijesnog ili tjelesnog Izraela.
Za sebe kaže Pavao da se ne ponosi ničim drugim osim Kristovim križem po kojem je svijet njemu raspet i on svijetu. To znači da se ne smatra superiornijim od krštenih pogana zato što je on porijeklom Židov te što je kao i drugi židovski dječaci bio obrezan. Nije mu stalo do svjetovnih mjerila. U Crkvi nije više važno obrezanje, kojim su se u ono doba dičili Židovi, ni neobrezanje, kojim su se dičili Grci i Rimljani, nego novo stvorenje. "Novo stvorenje" je svaka ljudska osoba koja se vjerom i krštenjem pridruži Kristu. " Križ" kojim se Pavao ponosi nije samo drvo križa kao simbol Kristove smrti nego cijeli događaj Krista povijesnog i proslavljenog. Pavao kaže da u svom tijelu nosi Isusove biljege. To su vidljivi tragovi progona i zatvorskih kazni koje je podnosio u svom misionarskom djelovanju među Židovima i poganima.
I mi trebamo s Pavlom učiti ponositi se križem Kristovim i izbjegavati svjetovna mjerila u vrednovanju i ponašanju.

Vratiše se radosni (Lk 10, 1-12.17-20)

Jedini Luka spominje slanje Sedamdesetdvojice na galilejsku misiju. Isus im daje upute kao i Dvanaestorici (usp. Lk 9, 1-6 i Mk 6, 7-13). Poslanje obiju grupa služilo je pripravljanju Isusova puta u Jeruzalem. Izaslanici imaju propovijedati: "Približilo vam se kraljevstvo Božje" (r. 9; usp. Lk 9, 6: "...navješćivali evanđelje..."). Božja vladavina u svijetu zahvaća ljude po Isusovu propovijedanju i djelovanju. Vrhunac tog djelovanja je smrt i uskrsnuće. U vremenu Crkve Božja vladavina zahvaća ljude po djelovanju Crkve. Sam broj Sedamdesetdvojice podsjeća na popis naroda u Post 10. Njihovim poslanjem i brojem Luka najavljuje univerzalnost spasenja dostupnog u Kristu po djelovanju Crkve.
Izreka o žetvi i radnicima pokazuje da plodovi misionarskog sijanja ovise od Boga. Slati "kao janjce među vukove" odnosi se najprije na Isusa koji time daje do znanja da uprisutnjivanje Kraljevstva postaje opasno: on sam je kao janje među vukovima koji mu rade o glavi, a takvi imaju biti i njegovi opunomoćeni izaslanici. Ova izručenost i prividna nemoć nije slabost nego Božja odredba. Na Istoku Isusova vremena putovalo se sa štapom, u sandalama i s torbom. Iz paralelnih izreka prilikom slanja Dvanaestorice u Lk 9, 3 te Mt 10, 9-10 i Mk 6, 8-9 izlazi da je smisao zabrane nošenja ovih predmeta na put u tome da misionari ne budu opterećeni suvišnim rezervnim stvarima, što bi ometalo naviještanje Kraljevstva.
U 2 Kr 4, 29 Elizejev pomoćnik Gehazi dobiva naredbu da nikoga na putu ne pozdravlja nego da žurno otrči do mrtvog dječaka i postavi na njega prorok štap. Zato zabrana pozdravljanja u r. 4 prilikom razlaza na propovijedanje znači da izaslanici ne smiju gubiti vrijeme na suvišne razgovore na putu. "Mir kući ovoj" je religiozni pozdrav preko kojega sam Isus najavljuje nastup Božje vladavine. To je mir koji nudi Isus preko svojih izaslanika (usp. Mt 5, 9 i Iv 14, 27; 16, 33; 20, 19). Naredba da propovjednici Kraljevstva ostanu u određenoj kući i jedu što se u njoj nade je dokidanje starozavjetnih propisa o nečistim jelima. Za Luku kao obraćenog poganina to je važno, jer su židovski misionari morali prihvatiti žrtvu te jesti i jela na koja nisu navikli od mladosti.
Prvi stupanj naviještanja jesu kuće. Drugi stupanj su gradovi. U slučaju odbijanja od strane gradova, misionari otresaju prašinu sa sandala u znak totalnog prekidanja zajedništva s takvima. Otvrdnuća će biti, ali su izaslanici dužni ljudima naviještati Kraljevstvo, a sam Isus najavljuje da će takvim gradovima biti kao Sodomi koja nije imala vremena za obraćenje.
Pri povratku Sedamdesetdvojica su više impresionirani čudesima koja je Bog po njima izveo nego odazivom na propovijedanu riječ Božju.
Prema Iz 14,12 Svjetlonoša, sin Zorin pada s neba što je izrugivanje zemaljskih silnika koji nastupaju kao da će vječno vladati. To je slika za sputavanje sotone kao iskonskog protivnika ljudi. Isusovim djelovanjem sotona je zbačen i sputan pa zato učenici mogu snagom imena Isusova izgoniti đavle i ne podlijegati smrtnim opasnostima koje ih snalaze u toku misionarskog djelovanja. Učenici se ipak ne trebaju radovati što je sputan sotona nego što je Bog na djelu. "Imena zapisana na nebu" znači osobnu ubilježenost kod Boga, jer ime označuje cijelu osobu.
Kao što su oni povijesni učenici s radošću ustanovili da Bog po njima djeluje protiv svakog očekivanja, tako u današnjoj liturgiji mi zahvaljujemo Bogu što djeluje po cijeloj crkvenoj zajednici u današnjem svijetu, ali i po svakome od nas. Vjerujući da je Isusovim povijesnim nastupom i djelom spasenja sotona u korijenu pobijeđen, a s njime i zlo koje dolazi od prirodnih katastrofa i od ljudske zloće, mi radosno prepoznajemo i priznajemo Božje djelovanje u prilog ljudima.